I Kž-625/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-625/1999-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Josipa Budinskog, Milana Gudelja i Senke Klarić- Baranović, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. V., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. svibnja 1999. godine broj K-131/98, u sjednici održanoj 8. prosinca 1999. godine, u nazočnosti optuženikovog branitelja B. M., odvjetnika iz S., i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. M.V., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženik zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ za koje je djelo tom presudom proglašen krivim temeljem navedenog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se po čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15. listopada 1998. godine, pa nadalje.

II. Žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba opt. M.V. odbijaju se kao neosnovane i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. M.V. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, te ga je po tom zakonskom propisu osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je temeljem čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 15. listopada 1998. godine, pa nadalje.

Istom presudom po čl. 76. KZ prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, a po čl. 173. st. 7. KZ oduzeta mu je opojna droga a obvezan je i na naknadu troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je optuženik žalbu izjavljenu po branitelju B.M., odvjetniku iz S., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepoptuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela u kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ i izrekne odgovarajuća kazna zatvora ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje, odnosno preinači u pogledu odluke o kazni na način da se optuženiku izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se pobijana presuda preinači te optuženiku izrekne kazna zatvora primjerenija počinjenom kaznenom djelu i njegovoj ličnosti.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je razgledao spis zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske vratio ga je i predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, dok da se prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika postupi po njenom prijedlogu.

Na zahtjev u žalbi optuženika u smislu čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj, s time da se na temelju čl. 374. st. 2. ZKP nije našlo da bi nazočnost optuženika koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja na sjednici bila svrsishodna. Pristupio je odvjetnik B.M. i bio nazočan sjednici vijeća uz zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok je žalbu optuženika valjalo u pogledu odluke o kazni prihvatiti.

Postupajući shodno odredbi iz čl. 379. st. 1. ZKP ovaj drugostupanjski sud ispitao je po službenoj dužnosti postojanje onih bitnih povreda u citiranom članku taksativno navedenih te njihovo ostvarenje nije našao.

Žalbenim prigovorima optuženik neosnovano ističe povredu kaznenog zakona. Prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon, a niti se može isticati takova povreda kad žalitelj na temelju svoje subjektivne ocjene dokaznog materijala smatra da je trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje koje bi opravdavalo drugačiji zaključak, povoljniji za optuženika, kako se to nastoji prezentirati u žalbi navodeći, da se radi o kaznenom djelu iz čl. 173. st. 1. KZ jer da pronađenu drogu optuženik nije držao u namjeri prodaje, već ju je kupio radi vlastitog konzumiranja.

Onako kako je navedeni prigovor sadržajno koncipiran svodi se u stvari na osporavanje utvrđenog po prvostupanjskom sudu činjeničnog stanja, dok se ne obrazlaže zbog čega bi to stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Međutim, sud je određeno i sustavno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane, te savjesno i kompleksno analizirajući obranu optuženika i provedene dokaze dovodeći ih u relaciju sa svim okolnostima konkretnog slučaja te indicijama koji u svojoj ukupnosti čine zatvoreni krug ispravno je zaključio, da se u postupanju optuženika ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ za koje ga je proglasio krivim.

Kako su utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja u odnosu na sve relevantne činjenice i okolnosti utemeljeni na rezultatima provednog postupka, te zaključke kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja da ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja.

Pritom glede optuženikovih žalbenih prigovora valja samo dodati, da su oni utemeljeni na subjektivnom viđenju stvari i iz tog aspekta se žalbom osporavaju zaključci suda slijedom kako su izneseni u presudi.

Međutim, nelogično je i neprihvatljivo da bi optuženik kupio 50 g heroina za svoje potrebe, te drogu u različitom pakiranju sakrivao na vodokotliću u WC-u, a naročito nije prihvatljivo da bi drogu miješao sa šećerom ako je namijenjena njegovim potrebama.

Ove činjenice uz sve druge okolnosti eksplicitno ukazuju na to da je droga nabavljena u namjeri daljnje prodaje, a o čemu je sud prvog stupnja u svom obrazloženju dao opsežne razloge.

Dakle, ocijenjujući kao pravilne zaključke na kojima je utemeljena pobijana presuda Vrhovni sud kao sud drugog stupnja našao je da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, iznio sadržajne i logične razloge za svoje zaključek, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, pa je stoga žalba optuženika u tom pravcu neosnovana.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, ali suprotno njegovim prigovorima u konkretnom slučaju svrha kažnjavanja moći će se realizirati i blažim tretmanom, pa je žalbu optuženika kao osnovanu valjalo prihvatiti, dok žalbu državnog odvjetnika odbiti.

Naime, respektirajući olakotne okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu, da je optuženik sudionik Domovinskog rata i otac jednog malodobnog djeteta, te imajući u vidu navode psihijatrijskog vještaka, da se je optuženik boraveći u pritvoru psihički stabilizirao i fizički znatno oporavio, ovaj drugostupanjski sud je optuženiku izrekao blažu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci koja je u konkretnom slučaju dovoljna da bi djelovala na optuženika da se popravi i ne čini više kaznena djela.

Iz razloga zbog kojih je prihvaćena žalba optuženika neosnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Zbog izloženog presuđeno je kao u izreci, a temeljem čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP.

U Zagrebu, 8. prosinca 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.