Pž-55/2011-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

47. Pž-55/11-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednice vijeća, te Jagode Crnokrak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Z. M. iz S., i 2. E. U. iz S., koje zastupaju punomoćnici S. Š., odvjetnik u S., mr. sc. L. M., odvjetnik u O., protiv tuženika 1. A. P. iz S. B., i 2. N. P. iz M. L., koje zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u O., radi raskida ugovora, utvrđenja ništavosti i naknade štete u iznosu od 5.025.376,27 kn, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-738/10-17 od 25. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-738/10-17 od 25. listopada 2010. u pobijanoj točki I. njene izreke te u dijelu točke II. njene izreke kojom je tužiteljima naloženo tuženicima naknaditi parnične troškove u iznosu od 251.644,41 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-738/10-17 od 25. listopada 2010. u dijelu točke II. njene izreke kojom je tužiteljima naloženo tuženicima naknaditi parnične troškove u iznosu od 43.665,36 kn i sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 43.665,36 kn.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-738/10-17 od 25. listopada 2010., u točki I. njene izreke, odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „1. Raskida se ugovor „O., studeni 1997.“ kojeg su sklopili tužitelji kao prodavatelji i tuženik A. P. kao kupac.

2. Utvrđuje se da je ništava izvansudska nagodba „u S..B. od 8. kolovoza 1998.“, koju su sklopili A. P. i Z. M..

3. Tuženik N. P. i A. P. dužni su solidarno platiti tužiteljima i to: a) s naslova štete koju tužitelj E. U. trpi zato što tuženici nisu ishodili brisovnicu hipoteke kod C. banke na nekretninama Z. U. u iznosu od 869.362,93 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.3.2000. do isplate, kao i troškove ovršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj Ovr-69/00 u iznosu od 10.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na taj trošak od 8.10.2000. do isplate,

b) tužitelju Z. M., s naslova štete koju tužitelj zato što tuženici nisu ishodili brisovnicu hipoteke kod C. banke na nekretninama A. M. u iznosu od 869.362,93 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.3.2000. do isplate, kao i troškove ovršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-619/00 u iznosu od 10.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na taj trošak od 22. ožujka 2000. do isplate,

4. Tuženici su dužni solidarno isplatiti tužiteljima s naslova materijalne štete i to izgubljene dobiti za razdoblje od 1.12.1997. do 1.5.2002. iznos od 4.146.013,34 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose i to:

- od 78.226,67 kn od 1.5.1998. do isplate,

- od 938.720,00 kn od 1.5.1999. do isplate,

- od 938.720,00 kn od 1.5.2000. do isplate,

- od 938.720,00 kn od 1.5.2001. do isplate,

- od 938.720,00 kn od 1.5.2002. do isplate,

- od 312.906,67 kn od 1.5.2003. do isplate,

sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

5. Tuženici su dužni tužiteljima naknaditi troškove spora u iznosu od 579.719,91 kn (petstosedamdesetdevettisućasedamstodevetnaest kuna i devedesetjedna lipa), u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

U točki II. izreke pobijane presude tužiteljima je naloženo tuženicima solidarno naknaditi parnične troškove u iznosu od 295.309,77 kn, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 560.474,10 kn. Prvostupanjski sud je zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva na raskid ugovora, s obrazloženjem da tužitelji ne mogu konstitutivnom tužbom zahtijevati da sud raskine ugovor, temeljeći takav zahtjev na tvrdnji da druga ugovorna strana nije ispunila svoju ugovornu obvezu (čl. 133. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96; dalje: ZOO). Tužitelji su ugovor mogli raskinuti primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o obveznim odnosima o raskidu ugovora uslijed neispunjenja.

Prvostupanjski sud je utvrdio da nema osnove niti za utvrđenje ništavosti izvansudske nagodbe od 8. kolovoza 1998., jer njen sadržaj nije protivan prisilnim propisima ili moralu (čl. 103. ZOO-a) niti su tužitelji dokazali u čemu bi se sastojala ništavost tog ugovora. Tvrdnja tužitelja da tuženik A. P. nije postupio po nagodbi, sama po sebi ne može biti razlog ništavosti, a svoju tvrdnju o navodnom nesavjesnom ili prijevarnom ponašanju tuženika, tužitelji nisu dokazali. Prvostupanjski sud je zaključio i o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Tužitelji smatraju da im pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 869.362,93 kn, iz razloga što tuženici nisu ishodili brisanje hipoteke na nekretninama na kojima je proveden ovršni postupak radi naplate novčane tražbine u tom iznosu. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelji nisu ovlašteni zahtjevati naknadu štete od tuženika, a niti su dokazali da su pretrpjeli štetu. Osim toga, riječ je o nekretninama trećih osoba, A. M. i Z. U., a ne o nekretninama tužitelja, što znači da tužitelji nebi mogli od tuženika niti zahtijevati ispunjenje preuzetih obveza u odnosu na te treće osobe, jer je riječ o ugovoru u korist trećih osoba (čl. 149. ZOO-a). U odnosu na preostali dio zahtjeva za naknadu štete koji se odnosi na izgubljenu dobit, prvostupanjski sud je također utvrdio i taj zahtjev neosnovanim budući da su tužitelji onemogućili tuženike u stjecanju poslovnih udjela društava u skladu s čl. 412. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09; dalje: ZTD) pa su oni sami odgovorni za štetu, sve da su je i pretrpjeli.

Protiv navedene presude žalbu su izjavili tužitelji iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud u pobijanom dijelu preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju žalbe tužitelji se protive zaključku prvostupanjskog suda o tome da su stranke svoj odnos uredile ugovorom od 18. studenoga 1999. i aneksom od 3. prosinca 1999. Tužitelji smatraju da njihova prava i obveze valja ocijeniti prema ugovoru sklopljenom u studenome 1997., budući da na to upućuju i odredbe kasnije sklopljenog ugovora od 18. studenoga 1999. s aneksom. Tužitelji i u žalbi ponavljaju da tuženici nisu ishodili brisanje hipoteka na nekretninama A. M. i Z. U., a stupili su u posjed društava i poslovali sve do otvaranja stečajnog postupka.

Tužitelji se protive i pravilnosti ocjene iskaza stranaka, smatrajući da je prvostupanjski sud poklonio povjerenje iskazima tuženika, s nepravilnim obrazloženjem da su iskazi tužitelja u suprotnosti s dokumentacijom. Nadalje, tuženici su od preuzimanja objekta nastavili s ostvarivanjem prihoda čime su tužitelji pretrpjeli dodatnu štetu s osnove gubitka dobiti disco cluba i cocktel bara koji su poslovali u sklopu društava V. d.o.o. i V. – jedan d.o.o. O.. Iznos pretrpljene štete za razdoblje od 1. prosinca 1997. do 30. travnja 2002., proizlazi iz vještačenja.

Tužitelji ističu i to kako su donijete dvije prvostupanjske presude među istim strankama i da nije bilo razloga za razdvajanje postupaka, budući da je riječ o istom činjeničnom stanju, što je dovelo do kontradiktornosti u ocjeni dokaza. U ovom postupku prvostupanjski sud temelji presudu na ugovoru od 1999. i aneksu, a u postupku koji se vodi između N. P. kao tužitelja protiv ovdje označenih tužitelja (P- 441/10), isti sud je utvrdio te ugovore ništavima. Uz navedeno, tuženik N. P. nije dokazao da je na A. P. ustupio ugovor te da su tužitelji na to pristali.

Tuženici nisu odgovorili na žalbu tužitelja.

Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o parničnim troškovima.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o parničnim troškovima.

U ovoj pravnoj stvari tužba je podnijeta 22. studenoga 2000. (P-1148/00) radi raskida ugovora sklopljenog 1997. godine te radi predaje tužiteljima u posjed društava V. d.o.o. i V. – jedan d.o.o., O., s cijelom opremom.

Pred istim sudom već je bio u tijeku parnični postupak pod poslovnim brojem P-516/00 po tužbi tužitelja N. P. protiv tuženika, ovdje tužitelja, radi poništaja ugovora sklopljenog 18. studenoga 1999. i Aneksa od 3. prosinca 1999. te radi isplate iznosa od 315.000,00 DEM.

Ove dvije parnice su rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-1148/00 od 12. prosinca 2000. spojene i postupak nastavljen pod poslovnim brojem P-516/00.

Prvostupanjski sud je najprije donio presudu poslovni broj P-516/00-37 od 9. listopada 2003. kojom je odbio tužbeni zahtjev N. P. prema tuženicima, u ovom postupku tužiteljima, kao i protutužbeni zahtjev tužitelja prema tuženicima. Drugostupanjski sud je tu presudu ukinuo rješenjem poslovni broj Pž-8920/03 od 10. listopada 2006. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku koji se vodio pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-1058/06, tuženik N. P. izmijenio je svoj zahtjev koji je otad glasio na utvrđenje ništavosti ugovora iz 1999. godine i aneksa te na isplatu iznosa od 161.056,94 EUR. I tužitelji su izmijenili tužbeni zahtjev na način da je on glasio na raskid ugovora iz 1997. godine, na predaju u posjed društava s opremom i na naknadu štete.

O tim je zahtjevima prvostupanjski sud odlučio presudom poslovni broj P-1058/06 od 11. veljače 2008. kojom je prihvatio i tužbeni i protutužbeni zahtjev. Ta je presuda ukinuta rješenjem drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-3662/08 od 17. veljače 2010. i predmet vraćen na ponovno suđenje. Postupak je nastavljen pod poslovnim brojem P-441/10.

Rješenjem prvostupanjskog suda od 10. lipnja 2010. razdvojeno je raspravljanje po tužbi (P-441/10) i po protutužbi (P-738/10) pa se u ovom postupku raspravljalo i odlučilo o zahtjevu kojeg su tužitelji konačno postavili podneskom od 23. rujna 2010. (list 173. - 175. spisa), a koji se odnosi na; sudski raskid ugovora iz studenoga 1997., na utvrđenje ništavosti izvansudske nagodbe od 8. kolovoza 1998. te na naknadu štete u ukupnom iznosu od 5.025.376,26 kn (iznos od 869.362,93 kn, 10.000,00 kn i 4.146.013,34 kn). U drugoj se parnici raspravlja o zahtjevu tuženika N. P. protiv tuženika, ovdje tužitelja, radi utvrđenja ništavosti ugovora iz 1999. godine i aneksa, te radi isplate iznosa od 161.056,94 EUR.

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve okolnosti bitne za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Svi žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o tužbenom zahtjevu i o relevantnim činjenicama. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tužitelji smatraju kako je pobijana presuda nezakonita, u bitnom iz sljedećih razloga: jer je odnos među strankama trebalo ocjenivati u skladu s ugovorom iz 1997. godine; jer tuženici nisu ishodili brisanje hipoteke upisane na nekretninama trećih osoba (kao garancija za ispunjenje duga društava V. i V. – jedan d.o.o., O.) te zato što su tuženici radili u preuzetim objektima i ostvarivanjem prihoda dodatno oštetili tužitelje.

Nije sporno da su tužitelji bili jedini osnivači i nositelji poslovnih udjela trgovačkih društava V. d.o.o. O. i V. – jedan d.o.o. O., da su obavljali ugostiteljsku djelatnost u poslovnom prostoru u O., zakupljenom od G. O.. Sporni pravni poslovi vezani su uz prijenos udjela tih društava te uz naknadu štete.

Kronološklim redoslijedom, kako to proizlazi iz sadržaja sudskog spisa, riječ je o sljedećim pravnim poslovima:

- u studenome 1997., tužitelji i tuženik A. P. sklopili su ugovor čiji je predmet „...kupoprodaja poduzeća V. i V. jedan, odnosno njihovih prava i obveza, kao cjelovitog inventara tj. opreme i enterijera disco cluba V....“ (čl. I.). Ugovorena je kupoprodajna cijena u iznosu od 650.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti i obročna otplata na način da će kupac platiti jamčevinu u iznosu od 150.000,00 DEM do 15. prosinca 1997., iznos od 150.000,00 DEM do kraja veljače 1998., a ostatak u šest mjesečnih obroka, s time što će se dospijeće tih obroka utvrditi naknadno (čl. II. i III.). Kupac se obvezao preuzeti obvezu podmirenja kredita H. banci uz garanciju C. banke d.d. od 30. studenoga 1997. do isplate u cijelosti (čl. IV.). Kupac se obvezao ishoditi i brisanje hipoteke upisane u korist C. banke d.d. na nekretninama Z. U. i A. M., najkasnije do kraja veljače 1998. (čl. VII.). Ugovoreno je i to da u slučaju neispunjenja te obveze, kupac je dužan vratiti prodavateljima objekt u stanju preuzimanja i podmiriti sve obveze od 30. studenoga 1997. do povrata objekta (čl. X.);

- 8. kolovoza 1998., tužitelj Z. M. i tuženik A. P. sklopili su izvansudsku nagodbu kojom su utvrdili da je A. P. kupio poduzeća V. i V. jedan, zajedno s disco klubom, da je poduzeće kupljeno za sporazumno ugovorenu cijenu u iznosu od 650.000,00 DEM, da je A. P. do sklapanja nagodbe platio kupovninu u iznosu od 115.000,00 DEM. Stranke su pritom potvrdile da su ovlaštene izmijeniti raniji ugovor i to tako da A. P. na ime ostatka kupovnine isplati odmah iznos od 200.000,00 DEM, da preuzme kredit kod C. banke kao i hipoteku. Z. M. je potpisom nagodbe potvrdio da je osobno i u gotovini primio na ruke iznos od 200.000,00 DEM (čl. 5.), da A. P. preuzima kredit kod C. banke kojim se tereti poduzeće „V.“ sa stanjem na dan 31. studenoga 1997. i da je obvezan isplatiti ostatak neplaćenog kredita u skladu s dinamikom iz ugovora o kreditu (čl. 6.). A. P. se obvezao preuzeti hipoteke kojima su opterećene nekretnine A. M. i Z. U. na ime garancije tog kredita (čl. 7.). Stranke su se obvezale da će najkasnije do 12. kolovoza 1998. ishoditi ovjerene punomoći za N. P. i E. U. (čl. 10.).

- 18. studenoga 1999., tužitelj Z. M. sklopio je s tuženikom N. P. U. kojim su utvrdili da su izvansudskom nagodbom regulirali prava i obveze oko prodaje društava i da se kupoprodajna cijena sastoji od iznosa neotplaćenog dijela kredita prema C. banci, pa se oba tužitelja obvezuju potpisati svu potrebnu dokumentaciju za upis i registraciju poduzeća V. i V. jedan na ime N. P. (čl. 5.) te da ugovor stupa na snagu podmirivanjem ostatka kredita C. banci i ishođenjem brisovnice (čl. 6.), a u slučaju neispunjenja čl. 6., u cijelosti će se primijeniti ugovor od 30. studenoga 1997. (čl. 7.).

- 3. prosinca 1999. Z. M. sklopio je s tuženikom N. P. A. ugovoru od 18. studenoga 1999., Aneks je ovjeren kod javnog bilježnika 8. prosinca 1999. Njime je reguliran upis prava vezano uz predmet prodaje, podmirenje ostatka kredita i ishođenje brisovnica na nekretninama. N. P. je čl. 4. Aneksa ovlašten da na temelju tog aneksa zatraži i postigne upis vlasništva društava V. i V. jedan d.o.o., zajedno s disco clubom u O. na svoje ime, kod nadležnog suda, a N. P. se obvezao u roku od 20 dana od potpisa aneksa podmiriti ostatak kredita i ishoditi brisanje hipoteke.

Činjenica je da tuženici nisu isplatili kredit u ime tužitelja niti su ishodili brisanje hipoteke koju je C. banka d.d. upisala na nekretninama A. M. i Z. U.. Naime, iz spisa proizlazi da je rješenjem Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj Ovr-69/00 od 8. listopada 2001. određena ovrha na nekretnini Z. U. u korist C. banke d.d., radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 869.362,93 kn po osnovi garancije. Društvo V. d.o.o. obvezalo se društvu H.-leasing kartner plaćati lizing opreme; C. banka d.d. izdala je garanciju za tu obvezu društva V. d.o.o., a ovrha je određena upravo radi namirenja novčane tražbine banke po osnovi garancije, prodajom te nekretnine na kojoj je bilo upisano založno pravo u korist C. banke d.d. Vezano uz drugu nekretninu, u spisu se nalazi samo rješenje Županijskog suda Split od 26. svibnja 2010. o dosudi stana A. M. kupcu (Ovr-619/00). Iz tih isprava proizlazi (niti je to sporno) da su se vodila dva ovršna postupka radi prodaje nekretnina opterećenih založnim pravom u korist C. banke d.d.; tuženici su se obvezali ishoditi brisanje tih hipoteka uz zamjenu za hipoteku na svojim nekretninama, a sve to radi osiguranja obveza navedenih trgovačkih društava.

Nije sporno da je nad društvom V. d.o.o. otvoren i zaključen stečajni postupak (St-13/99 od 22. listopada 1999.) i da je to društvo brisano iz sudskog registra 17. siječnja 2000.

Trgovačko društvo V. – jedan d.o.o., O. upisano je u sudski registar prvostupanjskog suda, a tužitelji su članovi uprave društva.

Za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu, valjalo je ispitati postoje li uvjeti za konstitutivni raskid ugovora iz 1997. godine, je li izvansudska nagodba ništava, te jesu li tužitelji pretrpjeli štetu čiju naknadu potražuju od tuženika. Tužitelji su svoj zahtjev temeljili isključivo na tvrdnji o neispunjenju ugovorne obveze tuženika, naročito na propust brisati založno pravo na nekretninama trećih osobama.

U odnosu na zahtjev za raskid ugovora;

Tužitelji su tražili sudski raskid ugovora, temeljeći taj svoj zahtjev na tvrdnji da tuženik A. P. nije ispunio svoje ugovorne obveze, odnosno da nije otplatio kredit društva V. d.o.o. i V. – jedan d.o.o., O., da nije ishodio brisanje hipoteke na nekretninama koje su služile kao osiguranje ispunjenja obveza tog društva.

Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da zahtjev za sudski raskid ugovora zbog neispunjenja nije osnovan. Naime, ugovor se zbog neispunjenja raskida jednostranom izjavom, odnosno na način propisan Zakonom o obveznim odnosima, a ne konstitutivnom odlukom suda. Tužitelji ne mogu s uspjehom zahtijevati konstitutivnu pravnu zaštitu i tražiti da se sudskom odlukom raskine ugovor, pozivajući se pritom na neispunjenje ugovorne obveze druge ugovorne strane kao na razlog raskida ugovora; sud može konstitutivnom odlukom raskinuti ugovor zbog promijenjenih okolnosti (čl. 133. st. 3. ZOO-a) što ovdje nije slučaj niti su to tužitelji ikada tvrdili.

U odnosu na ništavost izvansudske nagodbe;

Ovaj sud prihvaća i daljnji zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništavosti izvansudske nagodbe od 8. kolovoza 1998. Razlog za kojeg tužitelji smatraju da je doveo do ništavosti tog posla jest neispunjenje ugovorne obveze druge ugovorne strane, s time što su na ročištu od 19. listopada 2010. naveli i to da su tuženici neiskreno i prijevarno pregovarali i nisu imali ozbiljnu namjeru ispuniti ono što su potpisali. Međutim, taj pravni posao po svom sadržaju nema elemenata protivnosti prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 103. ZOO-a), a niti su tužitelji uopće iznosili tvrdnju o protivnosti te nagodbe kojem propisu. Njihova tvrdnja na kojoj zapravo temelje taj zahtjev (da tuženici nisu postupili po toj nagodbi i otplatili kredit tužitelja do kraja niti ishodili brisanje hipoteke), ne može sama po sebi biti razlog ništavosti, a tijekom postupka nisu ukazali na niti jedan postupak tuženika koji bi upućivao nesavjesno ili prijevarno ponašanje. Dakle, tom su nagodbom ugovorne strane zapravo samo konstatirale činjenice iz već ranije sklopljenog pravnog posla, time što su izmijenili kupoprodajnu cijenu.

U odnosu na zahtjev za naknadu štete;

Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 869.362,93 kn, kojeg tužitelji potražuju zato što tuženici nisu ishodili brisanje hipoteke na nekretninama trećih osoba.

Nije sporno da su tuženici preuzeli obvezu otplate kredita društava V. d.o.o. i V. – jedan d.o.o., O., obvezu ishođenja brisovnice za hipoteku na nekretninama A. M. i Z. U.. Uz navedeno, obvezali su se i to da će umjesto te hipoteke zasnovati hipoteku na svojim nekretninama; tuženik A. P. iskazao je kako C. banka d.d. nije pristala na zamjenu hipoteke (tu tvrdnju tužitelji nisu osporili). Inače, predmetna hipoteka predstavljala je osiguranje obveze društava s osnove garancije, u korist banke. Tužitelji su zapravo ugovorili potraživanje (brisanje hipoteke) u svoje ime a u korist trećih osoba, A. M. i Z. U. koje su bile vlasnice tih nekretnina opterećenih založnim pravom. To znači da tužitelji kao ugovaratelji koristi za treće osobe (čl. 149. ZOO-a) imaju pravo zahtijevati od tuženika kao dužnika da ispune obveze prema tim trećim osobama, kao što su i te treće osobe ovlaštene postavljati takav zahtjev dužnicima. Tužitelji međutim nisu ovlašteni tražiti od tuženika da obvezu ispune njima, nego tim trećim osobama.

Uz navedeno, tužitelji uopće nisu dokazali da su upravo oni pretrpjeli tu štetu (čl. 155. ZOO-a), jer je riječ o imovini trećih osoba koja je poslužila kao osiguranje tražbine banke prema društvima V. d.o.o. i V. – jedan d.o.o. Članovi tih društava i njihovi zastupnici po zakonu (dakle, samim time i odgovorne osobe) bili su, odnosno za društvo V. – jedan d.o.o. su još uvijek, tužitelji. Tuženici nikada nisu postali udjelničari tih društava. U ovršnim je postupcima prodajom nekretnina namirena obveza trgovačkih društava čiji su članovi i odgovorne osobe tužitelji, a ne tuženici.

Pravilno je prvostupanjski sud odlučio ne prihvatiti niti zahtjev za naknadu izgubljene dobiti. Tužitelji su onemogućili tuženike u stjecanju poslovnih udjela društava, jer se članstvo u društvu stječe (derivativno, dakle od prenositelja udjela) ugovorom koji treba biti sastavljen u formi javnobilježničke isprave (čl. 412. st. 3. ZTD-a). Nedostatak zakonom propisane forme sa sobom povlači oštru pravnu posljedicu prema kojoj takvi ugovori nemaju pravnog učinka. Upravo su tim propustom tužitelji onemogućili tuženike nastupati u ime tih društava kao njihovi članovi, a ako su time tužitelji i pretrpjeli kakvu štetu, oni su za to odgovorni budući da svi sporni odnosi upravo i kreću od tog nezakonitog prijenosa poslovnih udjela.

Tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene dobiti nije osnovan i iz drugih razloga; tužitelji neosnovano traže naknadu štete za razdoblje od 1. prosinca 1997. do 1. svibnja 2002., a još 8. prosinca 1999. potpisali su s N. P. ugovor i aneks, a još i prije toga obvezali se izdati potrebne isprave radi registracije u sudskom registru. Nadalje, iz iskaza tuženika A. P. na što tužitelji nisu imali primjedaba, u vrijeme sklapanja ugovora iz 1997. godine tuženici uopće nisu poslovali, a nad društvom V. d.o.o., O. otvoren je i zaključen stečajni postupak 22. listopada 1999. Stečajni je upravitelj utvrdio da je to društvo prestalo obavljati djelatnost još tijekom 1996. godine.

Uz navedeno, tužitelji su tražili naknadu štete po procjenjenoj dobiti u skladu s nalazom sudskog vještaka koji je sačinjen tek na teoretskoj osnovi o mogućim prihodima tih objekata, bez provjere jesu li ta društva radila i prije prodaje, koliku su dobit ostvarivala te je li uopće bilo moguće obavljati djelatnost u tim prostorima. Pritom uopće nije uzeta u obzir činjenica da je nad društvom V. d.o.o., O. otvoren i zaključen stečajni postupak još 1999. godine. Uz sve navedeno, riječ je o poslovnom prostoru u vlasništvu G. O. koji je bio u zakupu tih društava. Po iskazu tuženika, oni su nastavili koristiti taj prostor kao zakupci.

Za ostvarenje prava na naknadu štete po osnovi izmakle dobiti nedovoljno je samo postojanje apstraktne mogućnosti ostvarenja te dobiti, već je potrebna objektivna mogućnost i oštećenikova subjektivna namjera postizanja koristi. Iz rezultata izvedenih dokaza proizlazi da tužitelji nisu dokazali niti postojanje njihove namjere da radom u tom prostoru ostvare korist; oni su korištenje tog prostora (inače u zakupu) prepustili tuženicima, iako im pritom nisu i omogućili prijenos poslovnih udjela društava. I konačno, tužitelji tvrde da im pripada naknada koristi iz razloga što su tu korist ostvarili tuženici. Međutim, naknada izmakle koristi pripada osobama koje su tu korist mogle očekivati po redovnom tijeku stvari, a ne samo iz razloga što je netko treći korist eventualno i ostvario.

Podredno, u odnosu na daljnje žalbene navode, napominje se da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik A. P. prenio prava i obveze iz poslovnog odnosa s tužiteljima na N. P., jer to proizlazi iz suglasnih iskaza tuženika. Tužitelji su na to pristali, jer su s N. P. sklopili ugovor 18. studenoga 1998. (čl. 145. st. 1. ZOO-a).

I konačno, sud je pravilno ocijenio iskaze stranaka i zaključio da su se tužitelji obvezali potpisati svu dokumentaciju potrebnu za prijenos poslovnog udjela. Sud je prihvatio iskaze tuženika koji su sukladni dokumentaciji, dok tužitelji su različito kazivali (ročišta 27. ožujka 2007. i 7. rujna 2010.) i tvrdili da nisu bili u poslovnom odnosu s N. P., unatoč tome što su s njime sklopili ugovore. Tužitelji su tvrdili i to da da su s njime sklopili ugovor iz razloga što su htjeli „skinuti“ hipoteke i već su krenule ovrhe, a iz dokumentacije proizlazi da je prijedlog za ovrhu na nekretninama podnesen još 2. ožujka 2000 (list 163. - 164. spisa), a ugovor je sklopljen još 18. studenoga 1999. Sve to ukazuje na proturječnost njihovih iskaza dokumentaciji u spisu, što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio.

Iz iznijetih je razloga pobijana presuda u točki I. njene izreke potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Odluka o parničnim troškovima nije u svemu pravilna niti zakonita, jer prvostupanjski sud nije u svemu pravilno primijenio materijalno pravo. Pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96 - za radnje poduzete do 5. srpnja 2004., 91/04, 37/05 i 59/07 - za radnje poduzete do 11. prosinca 2009., te broj 148/09 za radnje poduzete nakon toga; dalje: OT), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora po tužbenom zahtjevu (najprije iznos od 5.000,00 kn; potom od 6. svibnja 2002. iznos od 4.271.800,00 kn, od 24. siječnja 2008. iznos od 4.146.013,34 kn, te od 23. rujna 2010. iznos od 5.025.376,27 kn), uspjeh u sporu kao i radnje nužne za vođenje postupka, tuženici imaju pravo na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima i to:

- na ročištima 12. prosinca 2000. i 25. travnja 2002. u dosuđenim iznosima od po 300,00 kn (Tbr. 9.1. OT);

- na ročištima 24. svibnja 2002., 24. rujna 2002. i 21. studenoga 2002. dosuđen im je iznos od po 22.808,50 kn. Međutim, ta su ročišta odgođena prije početka raspravljanja, što znači da im pripada po Tbr. 9.4. OT, 25% od pune nagrade (tj. od iznosa od 43.020,00 kn), odnosno iznos od 10.755,00 kn po ročištu;

- za ročište 21. veljače 2007. dosuđen im je iznos od 11.404,25 kn, ali im pripada iznos od 500,00 kn po Tbr. 9.5. OT, jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja;

- za zastupanje na ročištima 27. ožujka 2007., 25. svibnja 2007., 30. siječnja 2008. i 19. listopada 2010., dosuđeni su iznosi od po 45.617,00 kn. Međutim, po Tbr. 9.1. OT pripada im: za ročišta 27. ožujka 2007. i 25. svibnja 2007. iznos od po 42.720,00 kn, za ročište 30. siječnja 2008. iznos od 41.470,00 kn, te za ročište 19. listopada 2010. dosuđeni iznos.

Tuženicima pripada i PDV na radnje poduzete do 1. kolovoza 2009. (u iznosu od 160.275,00 kn) po stopi od 22%, tj. iznos od 35.260,50 kn. Za radnje poduzete iza toga (u skladu sa Zakonom o izmjeni zakona o porezu na dodanu vrijednost, „Narodne novine“ broj 94/09) u iznosu od 45.617,00 kn, pripada im PDV po stopi od 23% tj. iznos od 10.491,91 kn.

Sveukupni trošak tuženika iznosi 251.644,41 kn pa je u tom dijelu pobijana presuda u točki II. izreke potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a), dok je za nepravilno im dosuđeni trošak u iznosu od 43.665,36 kn ona preinačena odbijanjem tog zahtjeva tuženika (čl. 373. ZPP-a).

U Zagrebu 21. ožujka 2012.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

MARINA VELJAK, v.r.