Legislator Case Law & Legislation
Rev-291/2011-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as tenant waived investment claims via contract termination agreement.

Case Number Rev-291/2011-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the tenant's appeal against the district court's confirmation of the lower court's judgment. The tenant argued that a business cooperation agreement was improperly introduced after the main hearing, yet the court found the tenant had explicitly waived all claims regarding investments and inventory upon terminating the lease. Consequently, the court ruled that the tenant voluntarily extinguished these obligations through mutual agreement, rendering the appeal unfounded.

Legislator headnote

AI generated

čl. 17. st. 2. ZOO; čl. 71. st. 1. ZOO; čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP; čl. 368. st. 2. ZPP; čl. 373. a) ZPP; čl. 393. ZPP: A party's explicit waiver of claims for investments in leased property, agreed upon in writing upon contract termination, legally extinguishes the obligation to compensate for such expenditures.

Keywords

AI generated
waiver of investment claims lease termination agreement extinguishment of obligation business cooperation contract written form requirement contractual waiver property investment

Cited Legislation

AI generated
čl. 17. st. 2. Zakona o obveznim odnosima
Revident također prigovara da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, međutim, drugostupanjski sud je osnovano primijenio odredbu čl. 17. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr.
čl. 71. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
čl. 368. st. 2. Zakona o parničnom postupku
čl. 373. a) Zakona o parničnom postupku
čl. 393. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 291/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u O., protiv tuženika N. Š. iz O., zastupanog po punomoćniku K. H., odvjetniku u Đ., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1552/09 od 7. listopada 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P- 379/04 od 12. prosinca 2008., u sjednici održanoj 10. prosinca 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženiku naloži platiti mu iznos od 937.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2002. do isplate, a tužitelju je naloženo tuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 68.588,40 kn.

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj, kao zakupnik, od 5. lipnja 1995., u posjedu nekretnine tuženika koja se nalazi u mjestu S., …, nakon toga da su stranke u više navrata sklapale ugovore kojima su uređivale svoje odnose, tako da je ugovorom od 1. listopada 2002. ugovoreno da se tužitelj, u slučaju da on raskida ugovor o zakupu, odriče bilo kakvih potraživanja koja bi proizlazila iz njegovih ulaganja u nekretninu tuženika, a utvrđeno je i to da je ugovorom o raskidu najma od 14. listopada 2002. tužitelj otkazao zakup i iselio iz prostora tuženika.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući osnovanim prigovor zastare, a drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja ocijenivši da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog toga što se tužitelj odrekao prava tražiti naknadu za svoja ulaganja u nekretninu tuženika.

Tužitelj u reviziji prigovara da je "dogovor o poslovnoj suradnji" od 1. siječnja 2001., na kojeg se u razlozima svojih odluka pozivaju nižestupanjski sudovi, dostavljen tužitelju tek nakon njegovog saslušanja, nakon zaključenja glavne rasprave koja je održana dana 28. studenog 2008.

Međutim, na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 28. studenog 2008. tužitelj je iskazao da je on navedeni ugovor o poslovnoj suradnji potpisao, a da je on "bio prisiljen njih potpisati pod uvjetom "uzmi ili ostavi".

I punomoćnik tužitelja je nakon saslušanja svoje stranke iskazao da je tužitelj potpisao sve ugovore na koje se tužitelj poziva uključujući i ugovor od 1. siječnja 2001.

Uostalom, za konačni zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva taj ugovor nije niti odlučan već su odlučni ugovori od 1. listopada 2002. i 14. listopada 2002.

Tužitelj također prigovara da su odbijeni njegovi dokazni prijedlozi da se saslušaju svjedoci "na okolnost dogovora stranaka o visini najamnine i visini otkupa nekretnine", te, "na okolnosti predaje gotovinskih isplata".

Međutim, opravdano je prvostupanjski sud odbio te dokazne prijedloge jer bi činjenice zbog kojih je tužitelj predložio izvođenje navedenih dokaza bile odlučne tek ukoliko bi se zaključilo da se tužitelj nije odrekao prava tražiti naknadu za izvršena ulaganja, a iz ugovora od 1. listopada 2002. i 14. listopada 2002. proizlazi da se tužitelj svojih prava odrekao. Naime, čl. 6. Poslovnog ugovora o suradnji od 1. listopada 2002. (list 95 spisa), ugovoreno je da "u slučaju prekida ovog ugovora od strane L. M. isti se odriče bilo kakvih potraživanja s naslova inventara ili investicijskih ulaganja u objekte te bilo kakve odštete po bilo kojem naslovu".

Na tom ugovoru ovjereni su potpisi tužitelja i tuženika, kao i potpisi istih osoba na "Ugovoru o raskidu najma" od 14. listopada 2002. (list 91 spisa), iz kojeg proizlazi da tužitelj otkazuje "ugovor o najmu".

Prema tome, kada se povežu odredbe Poslovnog ugovora o suradnji od 1. listopada 2002. i odredbe Ugovora o raskidu najma od 14. listopada 2002. nedvojbeno proizlazi da tužitelj nema pravo tražiti potraživanja za učinjena ulaganja.

Dakle, nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a potpuno je nejasno u čemu bi se sastojala navodna bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP. Tužitelj pobija drugostupanjsku presudu, između ostalog, tvrdnjom da je počinjena i bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, navodeći da je "obrazloženje postojećih činjenica proturječno i nejasno, a sve to zbog nepotrebnog spajanja od strane prvostupanjskog suda dva odvojena pravna posla od 14. listopada 2020. g. i 1. siječnja 2001. g. upitne vjerodostojnosti, što je rezultiralo konfuzijom obrazloženja prvostupanjske presude i iskaza revidenta prilikom saslušanja na ročištu od 28. studenog 2008.".

Međutim, razlozi drugostupanjske presude su neproturječni i logični pa se ne mogu prihvatiti navedeni razlozi revizije.

Revident prigovara da je drugostupanjski sud odbio žalbu ocjenjujući da tužbeni zahtjev nije osnovan, imajući u vidu druge razloge od razloga koje je imao prvostupanjski sud.

Međutim, drugostupanjski sud je ovlašten potvrditi prvostupanjsku presudu pozivajući se na druge razloge, a takve ovlasti proizlaze iz odredaba čl. 368. st. 2. i čl. 373. a) ZPP.

Revident također prigovara da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, međutim, drugostupanjski sud je osnovano primijenio odredbu čl. 17. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr. – dalje: ZOO), te odredbu čl. 71. st. 1. ZOO, iako se na te odredbe nije izričito pozvao.

Naime, prema odredbi čl. 17. st. 2. ZOO, obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona, a prema odredbi čl. 71. st. 1. ZOO, ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.

Pouzdano je utvrđeno da su stranke svoje odnose uredile pravnim poslovima sklopljenim u pisanoj formi, a izraženom voljom stranaka tužitelj se suglasio s tim da se njegova eventualna potraživanja po osnovi učinjenih ulaganja ugase, u smislu odredbe čl. 17. st. 2. ZOO.

Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, a nisu uočeni niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 10. prosinca 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.