Legislator Case Law & Legislation
Rev-908/2006-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on void contract claim, ruling threats constitute revocability not voidness.

Case Number Rev-908/2006-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment declaring a pre-contract void. The appellant argued the contract was void due to lack of true intent caused by threats, while the court found the parties intended a property exchange. The court ruled that threats create grounds for revocation rather than voidness, and since the appellant failed to prove the contract was void, the appeal was rejected.

Legislator headnote

AI generated

čl. 60., 61., 65., 66. Zakona o obveznim odnosima; Mane volje (prijetnja, zabluda, prijevara) omogućuju poništenje, a ne utvrđenje ništavosti ugovora.

Keywords

AI generated
void contract revocability threats true intent property exchange ZOO ZPP

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
čl. 60., 61. i 65. ZOO
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr.), a da prijetnja, zabluda ili prijevara u smislu odredaba čl. 60., 61. i 65. ZOO, predstavljaju mane volje zbog kojih se može zahtijevati poništenje, a ne utvrđenje ništavosti ugovora.
čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su osnovano zaključili da ne postoji prividnost spornog predugovora kao razlog njegove ništavosti u smislu odredbe čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr.), a da prijetnja, zabluda ili prijevara u smislu odredaba čl.
čl. 45. ZOO
čl. 393. ZPP
S obzirom na navedeno proizlazi da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

Cited Case Law

AI generated
II Rev-40/89 od 21. rujna 1989. godine

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 908/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Č. iz Z., zastupanog po I. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženice M. S. iz Z., zastupane po I. I., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 22. ožujka 2006. godine, br. Gž 199/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru od 12. prosinca 2003. godine, br. P 2248/00, u sjednici održanoj dana 11. listopada 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je pravno ništav predugovor o zamjeni nekretnina – stambenih zgrada, zaključen među strankama u K. dana 12. kolovoza 1991. godine, slijedom čega se nalaže tuženicima predati, slobodnu od osoba i stvari kuću – katnicu, sagrađenu na čest. zem. 4498/1 k.o. Z., kao i naknaditi parnični trošak, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 10.382,20 kn u roku 15 dana.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Predmet ovog spora predstavlja tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništavosti predugovora o zamjeni nekretnina sklopljenog dana 12. kolovoza 1991. godine između tužitelja s jedne strane i tuženice, te njezinog prednika sada pok. Š. S. s druge strane i da se naloži tuženici predati tužitelju u posjed nekretnine koje su bile predmet ugovora.

Postojanje ništavosti predugovora tužitelj je obrazlagao navodima da je ugovor ništav zbog mana volje jer da je prava volja stranaka bila sklopiti ugovor o „privremenom preseljenju“ u situaciji kada je zbog prijetnji kojima je bio izložen morao napustiti svoje prebivalište.

U postupku je utvrđeno da su predmet „spornog predugovora o zamjeni nekretnina – stambenih zgrada“, na kojem su od strane nadležnog upravnog tijela u K. dana 20. kolovoza 1991. godine ovjereni potpisi ugovornih strana, bile nekretnine tužitelja – jednokatna zgrada u Z. veličine 9,40 x 8,20 metara izgrađena na zemljišnoj čestici 4498/1 k.o. Z. površine 266 m[2] , te nekretnina tuženice i njezinog prednika – prizemna stambena zgrada izgrađena na zemljišnoj čestici 1157 k.o. K. P., veličine 9 x 9 metara sa manjim gospodarskim objektima površine 323 m[2] , da su temeljem tog predugovora stranke stupile u posjed predmetnih nekretnina, da je tuženica glede nekretnine u Z. ishodila upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju pravomoćne i ovršne presude istoga suda od 7. listopada 1994. godine, br. P 1326/94.

Osim toga utvrđeno je da je prava volja ugovornih strana bila sklapanje i izvršenje ugovora o zamjeni nekretnina, odnosno da predugovor nije sklopljen sa svrhom prikrivanja navodnog ugovora o „privremenom preseljenju“.

Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su osnovano zaključili da ne postoji prividnost spornog predugovora kao razlog njegove ništavosti u smislu odredbe čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr.), a da prijetnja, zabluda ili prijevara u smislu odredaba čl. 60., 61. i 65. ZOO, predstavljaju mane volje zbog kojih se može zahtijevati poništenje, a ne utvrđenje ništavosti ugovora.

Obrazlažući postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji samo ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticano pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci br. II Rev-40/89 od 21. rujna 1989. godine, te navodi da to stajalište drugostupanjski sud nije prihvatio, odnosno da se na njega nije niti osvrnuo, a da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, u slučaju „ako ugovorne strane određenim ugovorom preuzmu obvezu da će kasnije sklopiti neki drugi ugovor, makar da su u takvom slučaju navele sve bitne sastojke budućega ugovora, ni tada se ne može smatrati da su stranke zaključile konačan definitivni ugovor već bi i u takvoj situaciji bilo u pitanju zaključenje predugovora (predviđenoga odredbom čl. 45. Zakona o obveznim odnosima – ZOO), što ovdje nije, po ocjeni istoga suda, jer se stranke nisu definitivno sporazumjele u pogledu obveze sklapanja budućeg ugovora, već samo izrazile mogućnost sklapanja takvog ugovora“.

Prema odredbi čl. 45. st. 1. ZOO predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor, a prema odredbi st. 3. istog članka predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

U konkretnom slučaju nije sporno, a što se ističe i u reviziji, da je sklopljen predugovor o zamjeni nekretnina, te da je pravomoćnom presudom donesenoj u drugoj parnici vođenoj između istih stranaka tužitelj obvezan sklopiti sa tuženicom glavni ugovor, pa je bespredmetno i neosnovano pozivanje tužitelja na pravo shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje se tiče primjene navedenih odredaba ZOO.

Budući da tužitelj nije dokazao postojanje okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da sporni predugovor predstavlja ništavi pravni posao, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, pa revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

Suprotno uopćenim i neargumentiranim revizijskim navodima pobijana presuda sadrži određene i jasne razloge o odlučnim činjenicama, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije počinjena u reviziji opisno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

S obzirom na navedeno proizlazi da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 11. listopada 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.