I Kž-6/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-6/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. H. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 24. listopada 2002. godine broj K-24/02, u sjednici održanoj dana 28. svibnja 2003. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. P.H., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i optuženik, za kazneno djelo silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi čl. 33. st. 1. KZ-a, zbog kojeg je proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. kolovoza 2002. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. P.H. je proglašen krivim zbog kaznenog djela silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, pobliže činjenično i pravno opisanog u njenoj izreci, i po tim propisima osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) čunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. kolovoza 2002. godine, godina, u koju mu je ura

pa nadalje.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik, po svom branitelju, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nakon dužnog razgledanja spisa, vratilo je isti s mišljenjem da se žalba optuženika u pogledu odluke o kazni ukazuje osnovanom, dok u ostalom dijelu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, i to u odnosu na odluku o kazni, dok u ostalom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika, osim odluke o kazni:

Ispitujući prvostupanjsku presudu po čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da su ostvarene povrede odredaba kaznenog postupka koje sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je našao ostvarene povrede koje se ukazuju žalbenim navodima.

Naime, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koja se prema navodima žalbe imala sastojati u proturječnosti presude razlozima presude i proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama, jer u tim navodima žalbe zapravo se ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio dokaze nalazeći se u dilemi da li je optuženik postupao u namjeri da izvrši neko drugo kazneno djelo, te da sud prvog stupnja obrazlažući dokaze i utvrđene činjenice se nalazi u dvojbi. Takvi žalbeni navodi, stoga i ne predstavljaju žalbeni osnov iz čl. 366. toč. 1. ZKP-a, nego se radi o žalbenom osnovu iz čl. 366. toč. 3. ZKP-a, jer očigledno ukazuju na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja.

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz navoda žalbe jasno proizlazi da tu presudu ustvari pobija zbog činjeničnog stanja, jer ne ukazuje da bi sud nepotpuno utvrdio neku pogrešno utvrđenog

odlučnu činjenicu ili da nije proveo neki od predloženih dokaza, već se samo prigovara ocjeni vjerodostojnosti pojedinih dokaza i zaključcima suda prvog stupnja, koji je iz takve ocjene izveo postojanje odlučnih činjenica.

Po ocjeni ovog suda, kao suda drugog stupnja, žalitelj nije s uspjehom doveo u ozbiljnu sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja svih odlučnih činjenica koje se odnose na kazneno djelo iz pobijane presude i na primjenu određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

Nije u pravu žalitelj kada navodi da je sud u dilemi te da se nalazi cijelo vrijeme u dvojbi kod ocjene odlučnih činjenica, jer prvostupanjski sud naprotiv takve dileme ili dvojbe nema s obzirom da vrlo decidirano otklanja svaku dilemu i dvojbu obrazlažući jasno i potpuno da su namjere optuženika tempore criminis, kao i radnje koje je poduzeo imale za cilj silovati oštećenu.

U predmetnoj stvari, ocjena suda prvog stupnja, kada analizira obranu optuženika o nepostojanju namjere optuženika da siluje oštećenu, pri poduzimanju sile prema oštećenoj, kada optuženik prethodno preskočivši ogradu i ušavši u kuću maskiran, hvatajući je za vrat, te je gurajući na krevet u neosvijetljenu kuhinju, a koja bi namjera bila izvan spolnog napada, ta obrana doista nije uvjerljiva, s obzirom na njegovu sklonost upravo k izvršenju ovih kaznenih djela, te okolnostima poduzete sile kada maskiran oštećenu hvatajući za vrat gura na krevet u neosvijetljenu kuhinju. Kod odsustva bilo kojih drugih indicija, da su utvrđene poduzete radnje optuženika bile usmjerene prema kakvom drugom cilju, a ne onom spolne prirode, koji je usmjeren na obljubu kako je to navedeno u optužbi, doista se može prihvatiti ocjena suda o postojanju odlučnih činjenica koje tvore obilježje kaznenog djela iz optužbe, kakvu je izveo sud prvog stupnja, a sve temeljeći na iskazu svjedoka ošt. T.K. i svjedoka M. i T.S..

Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba optuženika je osnovana zbog odluke o kazni.

Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku, kako olakotne okolnosti, tako i otegotne okolnosti, pa iako utvrđene otegotne okolnosti su doista posebno izražene, te unatoč učestalosti ovakovih kaznenih djela i otud pojačane društvene opasnosti, u konkretnom slučaju opravdavaju izricanje nešto blaže kazne od one na koju je optuženika osudio prvostupanjski sud, imajući pri tom u vidu i činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju.

Stoga je po ocjeni ovog suda, prema optuženiku u svemu primjerena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, na koju ga je trebalo osuditi i u istu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, a kojom će se kaznom ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 50. u svezi čl. 6. KZ-a.

eno je kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. (toč. I.) i čl. Iz izloženih razloga presuđ

387. ZKP-a ( toč. II.).

U Zagrebu, 28. svibnja 2003. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.