Rev-837/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 837/09-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća i Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Doma zdravlja O., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u O., protiv tuženice M. Š. iz O., koju zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u O., radi regresne odgovornosti radnika, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-578/09-2 od 9. travnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1067/07-17 od 3. prosinca 2008., u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2011.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženici isplatiti tužitelju 81.706,81 kn sa zateznim kamatama od 19. veljače 2007. do isplate.

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 4.880,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) izjavio tužitelj zbog materijalnopravnog pitanja koje je po prosudbi revidenta važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a u suštini je riječ o sljedećem pitanju:

- postoji li krajnja nepažnja kao stupanj krivnje za kojeg regresno odgovara radnik poslodavcu pozivom na odredbu čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR) kada liječnik medicine rada u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti, prilikom pregleda nije utvrdio da je pacijent smanjeno radno sposoban za poslove tesara zbog deficita lijeve šake te mu je izdao uvjerenje o radnoj sposobnosti za poslove tesara.

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja, revident se pozvao na odredbu čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP prema kojoj odredbi važnost postoji ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa tim shvaćanjem pri čemu se pozvao na tri odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to (Rev-338/06-2, Rev-1460/99-2 i Rev-3788/93).

Revident predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati sudu na ponovno suđenje ili da se te odluke suglasno revizijskim navodima preinače.

U odgovoru na reviziju tuženica predlaže da se reviziju tužitelja odbaci kao nedopuštenu ili podredno odbije kao neosnovanu.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

U smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pored ostalog primjerice i ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa tim shvaćanjem (čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP).

Prema nalaženju revizijskog suda pobijana presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje ne bi bilo podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama na koje se tužitelj poziva.

Naime, polazeći od onih odlučnih činjenica koje su postojale u konkretnom slučaju, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su u ovom predmetu zaključili da postupanje tuženice kao liječnice medicine rada prilikom pregleda i izdavanja uvjerenja o radnoj sposobnosti nije bilo krajnje nepažljivo.

S druge strane imajući na umu činjenične supstrate koji su postojali u predmetima na koje se revident poziva Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocjenjivao je li radnik namjerno ili iz krajnje nepažnje prouzročio štetu trećoj osobi koju je naknadio poslodavac.

Tako je u odluci poslovni broj Rev-338/06-2 od 25. svibnja 2006. razmatrano postupanje radnika kao poslovođe prodavaonice poslodavca prilikom izdavanja robe uz odgodu plaćanja te je u tom predmetu zauzeto shvaćanje da poslovođa nije postupao s krajnjom nepažnjom.

U odluci poslovni broj Rev-1460/99-2 od 30. listopada 2002. ukinute su nižestupanjske presude zbog postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka tako da i nije moglo biti izraženo shvaćanje je li šteta koja je prouzročena u prometu počinjena iz krajnje nepažnje radnika kao vozača kamiona.

Međutim, u toj odluci je samo uopćeno ukazano na institut krajnje nepažnje te je rečeno da krajnja nepažnja (culpa lata) postoji kad štetnik nije postupao onakvom pažnjom kakvu bi upotrijebio svaki prosječni čovjek, dakle da se radi o nerazumnom ponašanju koje se često izjednačava s namjerom (culpa lata dolo proxima), a što je upravo i ponovio drugostupanjski sud u pobijanoj odluci (pretposljednji ulomak druge stranice obrazloženja).

Konačno u trećoj odluci na koju se poziva revident, poslovni broj Rev-3783/93 razmatrano je postojanje krajnje nepažnje tuženika kao radnika tužitelja na radnom mjestu skladištara te je samo u tom predmetu revizijski sud zaključio da postoji krajnja nepažnja kada skladištar koji je bio zadužen i odgovoran za određenu količinu neke robe, nije kontrolirao ulaz i izlaz robe te davao ključeve skladišta raznim osobama dovodeći ih u mogućnost da bez njegove kontrole raspolažu robom u skladištu, jer takvo ponašanje nije na razini prosječnog čovjeka.

Analizirajući sve rješidbe na koje se revident poziva, a posebice onu posljednju u predmetu poslovni broj Rev-3783/93 u kojoj je u radnjama skladištara kao radnika tužitelja utvrđeno postojanje krajnje nepažnje, valja reći da su se te rješidbe odnosile na okolnosti svakog konkretnog slučaja te da u njima nema baš nikakve pravno relevantne poveznice s postupanjem tuženice kao liječnice medicine rada u konkretnom slučaju.

U tim odlukama dakle nije iskazano bilo kakvo pravno shvaćanje, odnosno pravni standard o postojanju krajnje nepažnje glede povrede pravila liječničke profesionalne djelatnosti (struke) pa se jedino može zaključiti da izražena shvaćanja u odlukama na koje se poziva revident nisu nepodudarna sa shvaćanjem izraženom u predmetnom slučaju u pobijanoj odluci.

Zbog toga, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP na koju se revident poziva te je na temelju čl. 392. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

Ujedno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju.

U Zagrebu, 24. studenog 2011.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.