I Kž-50/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-50/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R VATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Ileana Vinje, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv mlt. S. L. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. i 2. KZRH, odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Požegi od 1. prosinca 1997. godine, br. Km-5/97., u sjednici održanoj dana 11. ožujka 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe mlt. S.L., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je mlt. S.L. djelima činjenično opisanim u izreci te presude počinio dva kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, pa se za ta djela, na temelju čl. 32. st. 1. u svezi čl. 23. Zakona o sudovima za mladež osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

II. Žalba mlt. S.L. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Požegi oglasio je krivim mlt. S.L. zbog dva kaznena djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. i 2. KZRH, pa je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju čl. 473. ZKP-a odlučeno je da troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ove presude žalbu je uložio maloljetnik, putem svoje braniteljice M.M.-P., odvjetnice iz P. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni maloljetničkog zatvora, a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, kazneni postupak protiv maloljetnika obustavi, ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP-a, u svom podnesku od 25. veljače 1998. godine, br. DOKŽ-150/98. predložio je da se žalba maloljetnika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93. ispitao i da li postoje povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP/93. i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93.).

Žalitelj pobija činjenično stanje, no, on u suštini smatra neosnovanim zaključke suda prvog stupnja koje je izveo iz provedenih dokaza, pa tako ističe da nije utvrđeno da li je optuženik kaznena djela počinio sam ili s još dvije osobe ili pak s još jednom od tih osoba, pa postavlja kao pitanje da li se radi o počinjenju kaznenog djela razbojništva u grupi, kako to misli pobijana presuda, ili se radi o osnovnom kaznenom djelu razbojništva.

Suprotno takvim tvrdnjama žalitelja, sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja sve odlučene činjenice valjano i pouzdano utvrdio. Opravdano sud navodi da je maloljetnik počinio kazneno djelo u sastavu grupe, zajedno s mlt. D.B. i opt. J.L. Za kazneno djelo počinjeno na štetu M.F. maloljetnik priznaje da ga je počinio zajedno s J.L. i D.B., detaljno, u pripremnom postupku, opisuje da su oštećenom M. prišli sva trojica, zatražio je od oštećenika 5,00 kn, a kad je ovaj odgovorio da nema sitnih tada mu je D. rekao da mu dade krupni novac da će ga on razmijeniti, no kako oštećenik nije pokazivao namjeru da novac stvarno preda L. ga je udario nogom u predjelu grudnog koša tako da je oštećenik pao na leđa, D. mu je stavio jednu ruku na usta da ne može vikati dok mu je drugom rukom prekrio oči, tada je od oštećenika ponovo tražen novac, oštećenik je šutio, a on mu je tada iz džepa jakne izvadio novčanik sa novcem skinuli su mu je jednu narukvicu, zaručnički prsten, dok se ne sjeća što je bilo sa prstenom pečatnjakom. Na odlasku oštećenika je D. još udario nogom u leđa, a nakon toga su sva trojca pobjegli.

Na glavnoj raspravi maloljetnik mijenja svoj iskaz što se tiče kaznenog djela pod toč. 1., te navodi da ga je počinio sam no kako iz iskaza oštećnog F.M. proizlazi da su ga napale tri osobe i oduzeli mu novac, D.B. priznaje da je bio nazočan kad je počinjeno djelo na štetu M., pa uz priznanje maloljetnika iz pripremnog postupka, koje je naprijed citirano, sud nije mogao zaključiti drugačije nego da se radi o kaznenom djelu razbojništva ostvarenog u grupi. Uz to valja dodati da su novac oduzet od M.F. mlt. S.L., D.B. i J.L. podijelili, nitko ne poriče prijem dijela novca, čak ni J.L., koji jedino ističe da nezna kako je maloljetnik do novca došao.

Što se tiče kaznenog djela počinjenog na štetu D.S. (toč. 2. presude) oštećenik je iskazao da je kritičnog dana napadnut na S. stubama od tri osobe, no, kako je bio mrak te osobe ne može opisati. Sva trojca su ga napala, bio je izudaran po glavi, nezna točno tko ga je udarao, oduzet mu je novčanik sa novcem, a nakon toga su napadači pobjegli, a on otišao je kod liječnika gdje mu je pružena pomoć.

Opisujući način kako je oduzeo novac od oštećenog D.S. maloljetnik je izjavio da se događaj desio na S. stubama u Z. pristupio je oštećeniku i zatražio cigaretu, kad mu je oštećenik rekao da nema cigarete izvadio je nož skakavac iz džepa da bi s njime uplašio oštećenika, rastvorio je nož i zatražio novac, pa je oštećenik iz džepa jakne izvadio novčanik i predao mu, novčanik je uzeo te zaprijetio oštećeniku da ne smije ići za njim, a sjeća se da ga je dva tri puta udario u rame i ošamario, da bi na glavnoj raspravi dodao da su prilikom toga događaja bili prisutni zajedno s njim J.L. i D.B., a kasnije je ponovo svoj iskaz ispravio navodeći da je djelo počinio sam, ali je novac podijelio zajedno sa B. i L.

Kako iz iskaza oštećenog D.S. proizlazi da su ga napale tri osobe, što maloljetnik na glavnoj raspravi i priznaje, a priznaje i to da je novac podijelio zajedno sa B. i L., sud nije imao nikakvoga razloga da posumnja da su L. i B. počinili ovo kazneno djelo u dogovoru i zajedno sa maloljetnikom, pogotovo stoga što je maloljetnik u dobrim odnosima sa obojicom, pa po ocjeni ovoga suda, nema nikavog razloga da ih ne opravdano tereti za nešto što oni u stvari nisu učinili.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te iskaza maloljetnika da su oštećenoga F.M. izudarali na taj način da ga je L. udario tako da je pao, B. mu je stavio ruku na usta da ne može vikati, a on mu je oduzeo novac, dok je oštećenog D.S. tri puta udario i to u rame te ošamario, prijetio mu nožem skakavcem, a i ovo djelo je počinio zajedno sa B. i L., dok su oduzeti novac podijelili, sud prvog stupnja opravdano nalazi utvrđenim da je maloljetnik primijenio silu prema obojci oštećenika radi savladavanja njihovog otpora, te zajedno sa preostalom dvojcom od oštćenika su oduzeli novac i na taj način ostvarili sva bitna obilježja kaznenog djela razbojništva učinjenog u grupi za koje je maloljetnik i oglašen krivim.

Kako je u međuvremenu došlo do izmjene kaznenog zakonodavstva u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženik oglašen krivim, tako da je to djelo sada blaže, jer je za isto - prema čl. 218. KZ - zaprijećena blaža kazne (od tri do 12 godina zatvora) to je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 3. KZ primjenio taj blaži zakon, te prvostupanjsku presudu preinačio u pravnoj oznaci djela, kao pod toč. I. izreke ove presude.

Žalitelj pobija presude zbog odluke o kazni navodeći da smatra da je maloljetniku trebalo dati još jednu šansu da se popravi, te obustaviti protiv njega postupak i neprihvatiti prijedlog Državnog odvjetništva da mu se izrekne kazna maloljetničkog zatvora jer je pitanje koliko će se maloljetnik u zatvoru popraviti, a koliko će okruženje u kojem će izdržavati kaznu na njega negativno utjecati, te stvoriti kod njega revolt prema zajednici, a pogotovo stoga što je maloljetnik još kao dijete doživio traume, jer nije imao toplinu doma i potrebnu ljubav roditelja.

Protivno shvaćanju iznesenom u žalbi maloljetnika, ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđene i ocjenjene od strane suda prvog stupnja sve okolnosti u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH, koje utječu na odmjeravanje kazne. Kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine, koju je sud prvog stupnja izrekao maloljetniku za dva kaznena djela razbojništva ne ukazuje se prestrogom, pogotovo kad se ima u vidu da je maloljetnik smješten u Zavod za preodgoj maloljetnika u T. radi ranijih počinjenja kaznenih djela na štetu tuđe imovine, a iz izviješća Centra za socijalni rad P. vidljivo je da ga je potrebno izdvojiti iz primarne sredine koja na njega očito nema dovoljni utjecaj, pa se izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine ukazuje primjerenom stupnju kaznene odgovornosti maloljetnika i stoga ovaj sud nalazi da će se njome ostvariti svrha izricanja kazne maloljetničkog zatvora.

Uslijed izloženog izrečena kazna nikako se ne ukazuje prestrogom, kako to smatra žalba, već primjerenom težini počinjenog djela i ličnosti počinitelja.

S obzirom na izneseno, trebalo je žalbu maloljetnika odbiti kao neosnovanu, te presuditi i odlučiti kao u izreci (čl. 387. ZKP/97.).

U Zagrebu, 11. ožujka 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.