Rev-1968/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1968/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz H., zastupanog po punomoćniku J. D., odvjetniku u G., protiv tuženika "S.K.M" d.o.o. G., zastupanog po punomoćniku Z. L., odvjetniku u G., radi ispite solidarne pomoći, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 22. svibnja 1997. godine posl. br. Gž-641/97-2 kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 17. siječnja 1997. godine posl. br. P-995/96-21, u sjednici održanoj dana 3. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točci I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju s naslova solidarne pomoći iznos od 6.084,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 1.086,00 kn počev od 5. 2. 1994. godine , na iznos od 1.144,00 kn počev od 5. 5. 1994. godine, na iznos od 1.254,00 kn počev od 5. 8. 1994. godine, na iznos od 1.300,00 kn počev od 5. 11. 1994. godine i na iznos od 1.300,00 kn počev od 5. 2. 1995. godine pa sve do isplate, i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 4.020,00 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe. U točci II. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenoga zahtjeva preko dosuđenih 6.084,00 kn do iznosa od 9.100,00 kn, te sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 1.300,00 kn počev od 5. 8. 1993. godine i na iznos od 1.300,00 kn počev od 5. 11. 1993. godine do isplate.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja u točci I. izreke tako što je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na koji je presudom suda prvog stupnja u točci I. izreke udovoljeno, kao što je odbijen i sa zahtjevom za naknadu mu dosuđenog parničnog troška.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U odgovoru na reviziju tuženik se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom pa je predložio da se ona odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava istaknutog u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP) sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, ovaj revizijski sud je utvrdio da revizijski razlozi nisu ostvareni.

U ovome postupku je sporno da li tužitelj, koji je ostvario pravo na solidarnu pomoć zbog bolovanja duljeg od 90 dana, ima pravo na jednu ili više prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih po radniku u gospodarstvu Republike Hrvatske u prethodnom mjesecu.

Prema odredbi čl. 41. Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo ("NN" br. 47/92), radnik ili njegova obitelj ima pravo na solidarnu pomoć najmanje u visini jedne prosječne plaće isplaćene po radniku u gospodarstvu Republike Hrvatske u prethodnom mjesecu za slučaj bolovanja duljeg od 90 dana. Sud prvog stupnja nalazi da tužitelj koji je to pravo ostvario u vremenu od 4. 11. 1992. godine pa sve do 25. 3. 1995. godine, a kroz koje se vrijeme tužitelj nalazio neprekinuto na bolovanju, temeljem citirane odredbe Kolektivnog ugovora, te tumačenja zajedničkog organa nadležnog za tumačenje odredbi Općeg kolektivnog ugovora i praćenje njegove primjene, ima pravo na više solidarnih pomoći, dok sud drugog stupnja nalazi da tužitelj temeljem iste odredbe Kolektivnog ugovora ima pravo na jednu takvu pomoć. Revident pak smatra pravilnim pravne zaključke suda prvog stupnja.

Kada je odredbom čl. 41. Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo u Republici Hrvatskoj propisano da radnik, koji zbog bolovanja duljeg od 90 dana ostvaruje pravo na solidarnu pomoć najmanje u visini jedne prosječne plaće isplaćene po radniku u gospodarstvu Republike Hrvatske u prethodnom mjesecu, tada je dosudom jedne takve plaće traženom uvjetu zadovoljeno. Na takav stav nema utjecaja niti utvrđena činjenica iz postupka da je tuženik za četiri kvartala počev od 11. mjeseca 1992. godine do zaključno sa 11. mjesecom 1993. godine, a znači za svakih ponovno navršenih 90 dana bolovanja, tužitelju isplatio solidarnu pomoć, ali ne i za razdoblje nakon 11. mjeseca 1993. godine. Svakako tome u prilog ide i anex Općem kolektivnom ugovoru za gospodarstvo u Republici Hrvatskoj od 17. svibnja 1994. godine ("NN" br. 39/94) koji je odredbom čl. 7. izmijenio odredbu čl. 41. spomenutog Kolektivnog ugovora i propisao da radnik u ovakvim situacijama ostvaruje pravo na jednu takvu prosječnu mjesečnu plaću. Zbog navedenog valjana je i zakonita stoga odluka suda drugog stupnja.

Zato je u svemu reviziju tužitelja kao neosnovanu valjalo odbiti i tako pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 3. listopada 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.