Rev-248/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 248/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. pok. I. iz S., kojega zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik iz S., protiv tuženih K. B. i Đ. B., oboje iz S., oboje zastupani po punomoćniku J. P., odvjetniku iz S., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 13. prosinca 2005. godine, br. Gž-1747/05., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 22. travnja 2003. godine, br. P-1769/98., u sjednici održanoj dana 12. travnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu od 22. travnja 2003. godine, br. P-1769/98. suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Dužni su tuženi pod 1) i 2) solidarno i u roku od 15 dana isplatiti iznos od 94.295 EUR-a sa kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge bez određene namjene počev od dana 5. siječnja 1993. godine pa do isplate, te mu u istom roku naknaditi trošak postupka.

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženima pod 1) i 2) parnični trošak u iznosu od 142.063,20 kn."

Presudom Županijskog suda u Vukovaru od 13. prosinca 2005. godine, br. Gž- 1747/05. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena, te odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan. Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da pobijane presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak, te da preinači odluku o parničnom trošku tako da tužitelju dosudi parnični trošak u zatraženom iznosu uključujući i trošak za sastav revizije.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja prvostupanjski sud je dostavio tuženima na odgovor na temelju čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP) i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

U odgovoru na izjavljenu reviziju tuženi su osporavali osnovanost navoda u reviziji, te predložili da sud reviziju odbije kao neosnovanu i naloži tužitelju da tuženima naknadi trošak odgovora na reviziju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Revident neosnovano upućuje na ostvarenje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a jer po ocjeni ovoga suda pobijane presude sadrže valjane razloge o svim pravima odlučnim činjenicama razlozi pobijanih presuda nisu ni međusobno proturječni ni protivni sadržaju u prvostupanjskom postupku izvedenih dokaza.

Posebno valja navesti da revident samo općenito navodi da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a ovaj sud pregledom obrazloženja presude i čitanjem iskaza svjedoka i stranaka nije našao da postoji proturječje.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sd je ocijenio pravilnima utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj pozajmio tuženima 1989. godine iznos od 150.000 DEM s time da je tuženik vraćao dug u dva do tri navrata isplativši tužitelju ukupno oko 270.000 DEM (iskaz svjedoka Jure Mravka),

- da su tuženici vraćali pozajmljeni iznos i to 1990. godine 15.000 DEM, krajem siječnja 1992. godine 30.000 DEM, u siječnju 1993. godine 50.000 DEM, krajem siječnja 1994. godine 32.500 DEM, krajem prosinca 1994. godine, 30.400 DEM, u prosincu 1995. godine 100.000 DEM te 25. listopada 1996. godine, još 20.000 DEM (ukupno 2.779,00 DEM),

- da na pozajmljeni iznos glavnice prema izračunu vještaka od dana pozajmljivanja do dana vraćanja duga dospjela kamata u iznosu 118.437,75 DEM što je dovelo do toga da je ukupni dug iznosio 268.437,75 DEM pa kako su tuženici platili tužitelju 277.900 DEM da je dug tuženih pomiren.

Tako utvrđeno činjenično stanje revident ne može s uspjehom pobijati u revizijskom postupku jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).

Revident neosnovano upućuje na "isključivi" dokaz o visini duga – izjavu od 5. siječnja 1993. godine u činjeničnoj situaciji kada stranke ni ne tvrde da je tog dana izvršena pozajmica niti tvrde da bi pozajmica bila u iznosu koji je u izjavi naveden te je očito da se ista odnosi na ranije pozajmljeni iznos glavnice i uglavničene dospjele kamate izračunata po stopi ugovorne kamate.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Obveznopravni odnos nastao je 1989. godine kada je zaključen ugovor o zajmu. Tada je bio na snazi Zakon o deviznom poslovanju (objavljen u Službenom listu SFRJ, br. 66/85. koji se primjenjivao 1. siječnja 1986. godine, a inače je i preuzet kao propis Republike Hrvatske - “Narodne novine”, broj 53/91). Za razrješenje ovog prijepora mjerodavna je odredba čl. 15. Zakona koja glasi: "Zabranjena je kupnja, prodaja, poklanjanje, pozajmljivanje i davanje deviza na čuvanje između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba u Jugoslaviji, ako ovim zakonom nije drugačije određeno."

Riječ je o odredbama kogentne naravi pa je stoga ugovor o zajmu strane valute sklopljen u vrijeme kada je pozajmljivanje deviza bilo zakonom zabranjeno – ništav. Ako je u ispunjenju takvog ugovora zajmodavac isplatio zajmoprimcu stranu valutu u pogledu vraćanja vrijedi pravilo iz odredbe čl. 104. Zakona o obveznim odnosima - “Narodne novine”, broj 53/91, 73/91 – dalje ZOO).

Člankom 104. st. 1. ZOO je propisano da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila o osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Kako je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je iznos zajma bio 150.000 DEM te da su tuženici taj iznos isplatili tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama to su u cijelosti postupili po odredbi čl. 104. i 214. Zakona obveznim odnosima.

Zbog navedenih se razloga nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je revizija tužitelja na temelju čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

Zahtjev tuženih za naknadu troška odgovora na reviziju nije osnovan jer ta procesna radnja, po ocjeni ovoga suda, nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu, 12. travnja 2006.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.