Rev-1651/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1651/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.S. iz N.M., kojeg zastupa punomoćnik K. mr. I., odvjetnik iz V., protiv tužene ZO "C. " Z., Filijala V., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od dana 25. veljače 1993. broj Gž-220/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Marofu od dana 3. prosinca 1992. godine broj IIP-166/92, u sjednici održanoj dana 13. listopada 1994.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od dana 25. veljače 1993. godine broj Gž-220/93, odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je obvezana tužena da isplati tužitelju naknadu s naslova razlike u plaći za razdoblje od kolovoza 1992. godine do 1.10.1992. godine, a od 1.10.1992. pa nadalje po ovom osnovu da isplaćuje tužitelju naknadu u visini od 43.597 HRD sve sa zakonskom zateznom kamatom prema dospijeću svakog pojedinog obroka.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu naknade s naslova razlike u plaći u razdoblju od kolovoza 1991. godine do kolovoza 1992. godine.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju izjavljuje tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj sud preinači presudu suda drugog stupnja i usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev presuda bude ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U smislu odredbi iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je reviziju tužitelja dostavio tuženoj i nadležnom državnom odvjetniku.

Tužena nije odgovorila na reviziju tužitelja, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se

o

istoj

nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

Sporno je pitanje u ovoj fazi postupka da li tužitelju pripada pravo naknade s naslova razlika u plaći za razdoblje kolovoz 1991. godine - kolovoz 1992. godine, do trenutka utuženja.

Sudovi su zauzeli stav da se tužitelj prema rezultatima parnice, opredijelio na naknadu štete u obliku novčane rente te iz tog razloga tužitelju da ne pripada pravo tražiti povećanje rente za razdoblje prije podnošenja tužbe, dana 12. kolovoza 1992. godine.

Revident pak ponavlja svoj stav i u reviziji da je on i prije utuženja trpio štetu s naslova izgubljene zarade te da mu u svakom slučaju pripada pravo da "sukcesivnim utuživanjem takove naknade za protekli period ostvari tu razliku".

Oštećenik je ovlašten utužiti naknadu ili u obliku novčane rente ili sukcesivno utuživati nastalu štetu. U slučaju kada zahtijeva rentu oštećnik može zahtijevati njeno povećanje samo od dana podnošenja tužbe, a sve suglasno odredbi iz čl. 196. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 73/91). Ako pak, štetu utužuje sukcesivno tada je oštećenik ovlašten tražiti naknadu za proteklo vrijeme, a sve iz razloga što za to proteklo razdoblje ne postoji pravomoćna presuda.

Međutim, tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete s naslova izgubljene zarade za vrijeme koje je prethodilo pokretanju ovog parničnog postupka. Naime, u razdoblju od kolovoz mjeseca 1991. godine - 12.8.1992. godine (kada je podnesena tužba), nesporno među strankama, postoji pravomoćna presuda Općinskog suda pod brojem P-36/91 od dana 27.8.1991. godine kojom je, između ostalog, obvezana tužena da tužitelju doprinosi s naslova razlike u plaći iznos od 7.045 HRD počevši od 1.7.1991. godine pa nadalje.

Istina je da naknadu štete koja sukcesivno nastaje oštećenik može ostvarivati i sukcesivnim utuženjem. To sve do trentuka dok ne izabere način na koji će ostvarivati pravo na naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti. Međutim, kada se tužitelj kao čane rente tada taj zahtjev može oštećenik opredijelio da ovu naknadu traži u obliku nov

ostvarivati u okviru odredbe iz čl. 196. Zakona o obveznim odnosima, što znači samo za ubuduće. Tužitelj ne može tražiti povećanje te rente za razdbolje prije podnošenja tužbe sudu, jer, kao što je već naprijed rečeno za to razdoblje postoji pravomoćna sudska presuda.

Stog razloga sudovi su valjano primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći a za razdoblje prije podnošenja tužbe u ovoj parnici, prije dana 12.8.1992. godine.

Kako iz izloženog dakle proizlazi da nije ostvaren razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a kako ovaj sud ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), to je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Stoga je odlučeno kao u dispozitivu ove presude.

U Zagrebu, 13. listopada 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.