Revr-384/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 384/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja L. M. iz V., kojeg zastupa punomoćnik S. O., odvjetnik u P. protiv tuženika I. c. d.o.o. iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž-1235/14-3 od 3. studenog 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola broj P-89/13-103 od 20. veljače 2014., u sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2017.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik na ime naknade štete za izgubljenu zaradu za razdoblje od siječnja 2004. do kolovoza 2006. isplati iznos od 45.885,30 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je navedeno u st. I. izreke presude, za razdoblje od 2006. do 2013. isplati 241.928,27 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u tom dijelu izreke prvostupanjske presude, te je odbijen zahtjev za isplatom mjesečnog iznosa gubitka zarade od 3.276,47 kuna počevši od listopada 2013. pa nadalje sa zakonskom zateznom kamatom. Riješeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu kao nepotreban.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli i tužitelj i tuženik. Tužitelj je reviziju podnio na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, te preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Protiv odluke o trošku tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st.2. ZPP. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu drugostupanjsku odluku na način da tuženiku dosudi cjelokupni zatraženi trošak, odnosno podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode tuženika, te predlaže reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu odnosno odbiti kao neosnovanu.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja je neosnovana.

Revizija tuženika je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U odnosu na reviziju tužitelja valja reći da je neosnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno navodima tužitelja, drugostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koje međusobno nisu u proturječju, te izreka presuda nije u suprotnosti s obrazloženjem. Sudovi su obrazložili koje dokaze su proveli i koje činjenice utvrdili na temelju tih dokaza, te su dali razloge i za ocjenu provedenih dokaza.

Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete koja se odnosi na gubitak na zaradi za vrijeme trajanja bolovanja od siječnja 2004. do kolovoza 2006. sa kamatom na svakomjesečne iznose, te gubitak na zaradi od rujna 2006. pa nadalje koja se odnosi na razliku tužiteljevih primanja s osnova invalidske mirovine i plaće usporednog radnika i rentu.

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj kod tuženika od 1983. do umirovljenja bio zaposlen na poslovima postavljanja vertikalne i horizontalne signalizacije na cesti,

- da je (na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijaliste medicine rada S. P.) kod tužitelja prisutna invalidnost, uzrokovana profesionalnom bolešću sa 60%, te običnom bolešću 40%,

- da je tužitelj bio na bolovanju od 13. siječnja 2004. do kolovoza 2006. zbog bolesti koje ne spadaju u profesionalne bolesti promjene koštano mišićnog sustava.

- da je bolovanje otvoreno pod šifrom simptoma plućnih bolesti, a bolovanje se nije vodilo kao bolovanje temeljem ozljede na radu ili profesionalne bolesti koja je prijavljena tek 15. veljače 2007.

- da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 28. ožujka 2007. priznato pravo na invalidsku mirovinu, a isplata invalidske mirovine i dodataka na mirovinu započela je 3. prosinca 2007.

- da je tužitelj tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu prvi puta zatražio podneskom od 19. siječnja 2011.

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev, a sud drugog stupnja potvrdio je takvu prvostupanjsku odluku, sa obrazloženjem da je u odnosu na zahtjev tužitelja kojim je tražio izgubljenu zaradu za razdoblje od siječnja 2004. do kolovoza 2006. tužitelj bio na bolovanju zbog simptoma plućnih bolesti, nesanice i problema lokomotornog sustava, a ne i iz razloga profesionalne bolesti. Nije se radilo o bolovanju koje se vodilo kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, slijedom čega sukladno čl. 102.st.1. Zakona o radu i čl. 15. st.1. Zakona o zaštiti na radu tuženik nije u obvezi tužitelju naknaditi nastalu materijalnu štetu.

Obzirom na dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio izgubljenu zaradu između plaće koju bi primao i invalidske mirovine od rujna 2006. do rujna 2013. sudovi su utvrdili da je nastupila zastara potraživanja, obzirom je tužitelj za rješenje HZMO na temelju kojeg je mogao utvrditi koliko će iznositi razlika plaće i invalidske mirovine saznao 28. ožujka 2007, da je isto postalo pravomoćno 2. prosinca 2007., dok je zahtjev za naknadu ovog vida štete postavljen tek podneskom od 19. siječnja 2011. Stoga je protekao rok od tri godine propisan odredbom čl. 376. st.1. ZOO („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) računajući od saznanja za štetu i počinitelja.

Tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 376. ZOO, te smatra da su sudovi trebali istaknuti prigovor zastare tuženika odbiti.

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (čl. 376. st. 2. ZOO). U ovom predmetu utužena je šteta s naslova izgubljene zarade između plaće koju bi primao i invalidske mirovine. Za štetu između razlike plaće i invalidske mirovine saznao je, pak, nakon što je primio rješenje HZMO 28. ožujka 2007.

To znači da je prije podneska upućenog sudu 19. siječnja 2011. kojim je tužitelj prvi puta postavio zahtjev za naknadu ovog vida štete, nastupila zastara navedenih potraživanja jer je protekao rok od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO računajući od saznanja za štetu i počinitelja, a nakon proteka tog roka tužitelj više ne može sudskim putem zahtijevati isplatu naknade nastale štete.

Zbog toga su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U odnosu na revizijske navode tuženika koji se odnose na dosuđene troškove postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na dosuđene troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

Zagreb, 13. lipnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.