Rev-2787/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2787/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. I. iz M., koju zastupa punomoćnik L. F., odvjetnik iz R., protiv tuženika N. l. d.d. R., koga zastupa Odvjetnički ured V., J. i Š., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja zaposlenika na posao, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 2. travnja 1998. godine broj Gž-1400/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 28. svibnja 1997. godine broj P-2582/96-26, u sjednici održanoj dana 22. travnja 1999. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, ukidaju presude Županijskog suda u Rijeci od 2. travnja 1998. godine broj Gž- 1400/97 i Općinskog suda u Rijeci od 28. svibnja 1997. godine broj P-2582/96-6 u dijelu izreke pod I. prvostupanjske presude, kojim je utvrđeno da nije dopušten otkaz od 28. lipnja 1996. godine poslovni broj 3845/96, što ga je tuženik N. d.d. R. dao tužiteljici V.I., te se predmet vraća Općinskom sudu u Rijeci na ponovno suđenje o ukinutom dijelu.

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

"I Utvrđuje se da nije dopušten otkaz od 28. lipnja 1996. godine, posl.br.3845/96., što ga je tuženik N. d.d. R. dao tužiteljici V.I.

II Radni odnos tužiteljice na radnom mjestu administratora-fakturiste za prijem oglasa 1. kod tuženika prestaje sa danom 28. svibnja 1997. godine.

III Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici po osnovi izgubljene zarade i to iznos od:

- 2.374,25 kn sa zateznom kamatom od 16. kolovoza 1996. godine do isplate,

- 2.374,25 kn sa zateznom kamatom od 16. rujna 1996. godine do isplate,

- 2.233,49 kn sa zateznom kamatom od 16. listopada 1996. godine do isplate,

- 2.374,25 kn sa zateznom kamatom od 16. studenog 1996. godine do isplate,

- 2.305,00 kn sa zateznom kamatom od 16. prosinca 1996. godine do isplate,

- 2.305,00 kn sa zateznom kamatom od 16. siječnja 1997. godine do isplate,

- 2.541,32 kn sa zateznom kamatom od 16. veljače 1997. godine do isplate,

- 2.314,63 kn sa zateznom kamatom od 16. ožujka 1997. godine do isplate,

- 2.453,75 kn sa zateznom kamatom od 16. travnja 1997. godine do isplate,

- 2.453,75 kn sa sateznom kamatom od 16. svibnja 1997. godine do isplate,

- 2.453,75 kn sa zateznom kamatom od 16. lipnja 1997. godine do isplate,

s visinom kamate prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici po osnovi naknade štete uslijed sudskog raskida Ugovora o radu tužiteljice iznos od 18.994,00 kn, sa zateznom kamatom prema Uredbi o visini stope zatezne kamate tekućom od 28. svibnja 1997. godine do isplate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V Svaka stranka snosi svoj trošak."

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odlučujući o žalbama obiju stranaka, potvrđena je presuda suda prvog stupnja u izreci pod I., dok je u ostalom dijelu ukinuta.

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se ukinu napadnute presude u cijelosti i vrati predmet na ponovno odlučivanje, sve uz dosudu troška, odnosno da se podredno preinače napadnute nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te dosudi parnični trošak tuženiku.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Tužiteljica je temeljem ugovora o radu kod tuženika obavljala posao administratora-fakturiste.

Pobijanom odlukom tuženika tužiteljici je otkazan ugovor o radu temeljem odredbe čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95, u daljnjem tekstu ZR) zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa bez prava na otkazni rok, jer je dana 14. lipnja 1996. godine prisvojila za sebe svotu od 220,00 kn, koju je primila od stranke na ime uplate za oglas, a da tu svotu nije prijavila kao prihod poslodavca.

Ispitujući zakonitost pobijanog otkaza ugovora o radu sud prvog stupnja je u tvrdio, da tužiteljici nije dokazano da je učinila tešku povredu radne obveze i da tuženik nije postupio po odredbi čl. 112. Kolektivnog ugora tuženika, jer tužiteljicu nije upozorio na mogućnost otkaza ugovora o radu, koju propisuje odredba čl. 110. st. 1. ZR kod redovitog otkaza ugovora o radu temeljem odredbe čl. 106. ZR, a koju je odredba čl. 112. Kolektivnog ugovora proširila i na izvanredni otkaz ugovora o radu temeljem odredbe čl. 107. st. 1. ZR.

Sud drugog stupnja pravilno je ocijenio, da se prema ovlaštenjima iz čl. 5. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZR mogli propisati povoljniji uvjeti rada za zaposlenike odredbama Kolektivnog ugovora, kao i da su se poslodavac i zaposlenik dužni pridržavati odredbi Kolektivnog ugovora.

Odredbom čl. 112. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika je propisano, da je poslodavac dužan zaposlenika pismeno upozoriti na razloge iz čl. 110. i čl. 111. Kolektivnog ugovora, te ukazati mu na štetne posljedice i otkaz ugovora o radu. U čl. 110 i čl. 111. Kolektivnog ugovora predviđen je redoviti i izvanredni otkaz ugovora o radu.

Sud drugog stupnja je zaključio, da izostanak upozorenja predviđenog u čl. 112. Kolektivnog ugovora, predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka otkazivanja ugovora o radu zbog čega je sporni otkaz ugovora o radu nedopušten, tim više, što prije otkazivanja ugovora o radu nije došlo do kršenja radne obveze.

Međutim, navedena ocjena suda drugog stupnja, da se u primjeni odredbe čl. 112. Kolektivnog ugovora tuženika radi o procesnoj povredi i da se radi o apsolutno bitnoj povredi postupka je pogrešna. Naime, tumačenje odredbe čl. 110. ZR, kao i odredbe čl. 112. Kolektivnog ugovora neovisno o tome što se odnose na postupak prilikom otkaza ima značenje ispitivanja pravilnosti materijalnog prava, a odredba čl. 112. Kolektivnog ugovora nema značenje koje joj daje sud drugog stupnja.

Odredbom čl. 112. Kolektivnog ugovora nije predviđeno da se ugovor o radu ne može otkazati ako nije došlo do novog kršenja radne obveze, već se povreda radne obveze kao i okolnosti pod kojima je ona učinjena ocijenjuju u odnosu na vrstu i težinu povrede radne obveze i okolnosti pod kojima je ona učinjena, te imaju značenje ispitivanja zakonitosti pobijanih odluka u odnosu na svaki konkretni slučaj.

Dakle, izostanak upozorenja na koji ukazuje odredba čl. 112. Kolektivnog ugovora nema značenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu, već su sudovi nižeg stupnja trebali utvrditi, da li je tužiteljica učinila tešku povredu radne obveze zbog koje je dobila izvanredni otkaz ugovora o radu primjenom odredbe čl. 107. st. 1. ZR i da li se rado o teškoj povredi radne obveze s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja.

Sud drugog stupnja, iako je ocijenio sporni otkaz ugovora o radu nezakonitim zbog naprijed navedenog razloga, u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, da tužiteljici nije dokazano, da je učinila povredu radne obveze koja joj se stavlja na teret, izrazio je sumnju da sporno činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno.

Stoga je ovaj revizijski sud ukinuo obje nižestupanjske presude i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje o ukinutom dijelu.

U nastavku postupka sud prvog stupnja će utvrditi sporno činjenično stanje, te ponovno ocijeniti sporne okolnosti u smislu izloženog, a potom će donijeti novu odluku o ukinutom dijelu presude suda prvog stupnja.

U novoj odluci o glavnoj stvari odlučit će i o troškovima revizijskog postupka.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ovog rješenja (čl. 395. st. 2. i čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92).

U Zagrebu, 22. travnja 1999. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.