Supreme Court allows pensioner's severance pay claim, voiding waiver due to employer-funded pension accrual.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal against a final judgment denying severance pay to a retired employee. The lower courts had rejected the claim based on a waiver signed by the employee, but the Supreme Court ruled this waiver void because the employee could not waive a right that had not yet matured, especially since the employer was obligated to fund the pension accrual. Consequently, the appealed judgments were annulled, and the case was remanded to the lower court for a new trial to determine the correct severance amount.
Legislator headnote
AI generatedčl. 60., 61., 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; čl. 80. Zakona o radnim odnosima; čl. 354. st. 2. toč. 10. i 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku: A waiver of a severance pay claim is void if the employee could not waive a right that had not yet matured, particularly when the employer is obligated to fund the pension accrual.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1714/1997-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Vladimir Drakulić, Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. O. umirovljenice iz Ž., zastupane po punomoćnici L. P.-J., odvjetnici iz P., protiv tuženika P. d.d., P., zastupanog po punomoćniku B. M. odvjetniku iz P., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 19. svibnja 1997. godine broj Gž-495/97 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 12. ožujka 1996. godine broj P-1458/95, u sjednici održanoj 5. prosinca 2000. godine
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužiteljice i ukidaju presuda Županijskog suda u Puli od 19. svibnja 1997. godine broj Gž-495/97 i presuda Općinskog suda u Puli od 12. ožujka 1996. godine broj P-1458/95 i predmet vrača Općinskog suda u Puli na ponovno suđenje.
O trošku revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da joj je tuženik dužan na ime otpremnine isplaiti 3.852,00 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 31. prosinca 1994. godine pa do isplate.
Odlučujući o žalbi tužiteljice Županijski sud u Puli je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku na način da se prihvati tužbeni zahtjev ili podredno ukidanje prvostupanjske ili drugostupanjske odluke te vračanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tuženik nije podnio odgovor na reviziju, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija je osnovana.
Prvostupanjski sud je utvrdio, a koja utvrđenja prihvaća i drugostupanjski sud, da je tužiteljici tuženik dokupio radni staž, tako da je tužiteljica otišla u mirovinu koja joj je priznata od 31. prosinca 1994. godine, te da je tužiteljica potpisala upitnik kojim se odriče
prava na otpremninu tijekom te godine, a 5. travnja 1994. godine i takovu izjavu, kao i da je 30. ožujka 1994. godine donijeta odluka o dokupu radnog staža.
Među strankama nije sporno da bi tužiteljica prilikom odlaska u mirovinu prema odredbi čl. 66. Pravilnika o osnovama i mjerilima za raspodjelu sredstava za osobne dohotke tuženika imala pravo na otpremninu.
Temeljem prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužiteljice polazeći od toga da se tužiteljica odrekla prava na otpremninu, a koja izjava o odricanju da nije bila opterećena manama volje (čl. 60. i 61. Zakona o obveznim odnosima, “Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) i kao takova ništava (čl. 111. ZOO-a).
Takovo pravno stajalište nižestupanjskih sudova po ocjeni ovog suda nije pravilan. Iz upitnika kojim se tužiteljica odriče prava na otpremninu prilikom odlaska u mirovinu proizlazi da se tužiteljica tog prava odriče, kako bi osobnim učešćem sudjelovala u dokupu radnog staža.
Prema odredbi čl. 80. tada važećeg Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine” broj: 25/92 pročišćeni tekst, 26/93 i 29/94) dokup radnog staža tereti poslodavca, a ne zaposlenika.
Pravo na otpremninu stječe se odlaskom u mirovinu kada dospjeva potraživanje otpremnine, pa se tužiteljica nije mogla odreči tog potraživanja iz radnog odnosa prije njegovog dospijeća, a još k tome radi toga što joj je dokupljen radni staž, jer je bila obveza poslodavca dokupiti radni staž. Stoga je ta izjava o odricanju ništava (čl. 103. st. 1. ZOO-a).
Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova da se tužiteljica mogla odreči prava na otpremninu, činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno u pogledu visini otpremnine koju bi tužiteljica trebala dobiti, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude.
Pazeći pak po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničom postupku (“Narodne novine” broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) ovaj sud nije našao da je ta povreda učinjena.
Radi naprijed navedenog temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.
Odluka o trošku revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 5. prosinca 2000. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.