IV Kž-26/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 26/11-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasne Galešić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osumnjičene Z. M. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 292. stavak 2. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 12. travnja 2011., broj Kv-180/11 (Kio-169/09), u sjednici održanoj dana 4. listopada 2011. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu od 12. travnja 2011., broj Kv- 180/11 (Kio-169/09), na temelju članka 190. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06; u daljnjem tekstu: ZKP/97), povodom neslaganja istražnog suca, odbijen je kao neosnovan istražni zahtjev Općinskog državnog odvjetništva u Splitu od 2. prosinca 2009., broj K-DO-1510/09 protiv osumnjičene Z. M. i dr. zbog kaznenog djela iz članka 292. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ) i dr.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i protiv osumnjičenih odredi provođenje istrage.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima, i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da se u konkretnoj situaciji radi o presuđenoj stvari, jer su osumnjičenici, Z. M. i trgovačko društvo Z. d.o.o., D., za isto djelo već pravomoćno kažnjeni prekršajnim nalogom nog ureda S. od 23. rujna 2009., klasa UP/I-740-04/09-02/307, ur. Ministarstva …, Područ

broj: 513-07-17-09-02.

IV Kž 26/11-4

Naime, iz navedenog izvršnog i pravomoćnog prekršajnog naloga, proizlazi da je pravna osoba, trgovačko društvo Z. d.o.o., D., kažnjena novčanom kaznom u iznosu dvadeset tisuća kuna, a Z. M. kao odgovorna osoba u toj pravnoj osobi, novčanom kaznom u iznosu pet tisuća kuna, zbog toga što su nezakonito odbili pretporez u iznosu od 347.600,00 kn i u tom iznosu za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2006., na poreznu osnovicu od 1.580,000,00 kn, manje iskazali obvezu poreza na dodanu vrijednost, čime su povrijedili odredbe članka 20. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i time počinili prekršaj iz članka 29. stavak 1. točka 7. i stavak 2. istog Zakona.

Istražnim zahtjevom osumnjičenicima se inkriminira postojanje osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čanka. 292. stavak 2. u vezi stavka 1. alineja 4. KZ, a trgovačko društvo i u vezi članka 3. stavak 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, na način da je osumnjičena Z. M., kao odgovorna osoba trgovačkog društva Z. d.o.o., D., 31. siječnja 2007. u nakani da za to trgovačko društvo ostvari nepripadnu imovinsku korist, u prijavi poreza na dodanu vrijednost za obavljenu nabavu plovila u vrijednosti od 1.580.000,00 kn, iskazala pravo na pretporez od 347.600,00 kn, te je u tom iznosu, suprotno članku 20. i čl. 17. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, manje iskazala, obračunala i platila poreza na dodanu vrijednost, na štetu Proračuna Republike Hrvatske, dok se odgovornost pravne osobe za to kazneno djelo temelji na odgovornosti osumnjičene Z. M. kao odgovorne osobe.

Opisanim poreznim prekršajem sankcionirano je neobračunavanje i neprijavljivanje poreza na dodanu vrijednost u određenom razdoblju, a istražni zahtjev je podignut zbog osnovane sumnje da nije iskazan, obračunat i uplaćen navedeni porez u istom iznosu i za isto to razdoblje, čime su uskraćena sredstva prema proračunu i pribavljena znatna imovinska korist trgovačkom društvu Z. d.o.o.,D., s kojom je namjerom i postupano. Prvostupanjski sud je cijeneći neprijeporni utjecaj sudske prakse Europskog suda za ljudska prava na primjenu načela „ne bis in idem“ u domaćem pravnom poretku, pravilno zaključio da, iako se radi o poreznom prekršaju iz Zakona o porezu na dodanu vrijednost, to djelo ipak ima kaznenu konotaciju u smislu čl. 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, ono je ustanovljeno radi kontrole plaćanja poreza i zaštite fiskalnih interesa države, dakle, sa suštinski istim krajnjim ciljem ekonomskog karaktera, kao i kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. KZ koje štiti sigurnost platnog prometa i poslovanja, a time i pravilno funkcioniranje sveukupne gospodarske djelatnosti i prihodovanja države. Pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu, kao i stupanj težine kazne kojoj su osumnjičenici moguće izloženi, nisu jedina relevantna mjerila za primjenu načela „ne bis in idem“, nego je pri utvrđivanju radi li se u ovoj situaciji o prekršaju koji u suštini predstavlja kazneno djelo, nužno cijeniti samu prirodu djela. Budući da se u konkretnoj situaciji radi o činjenicama koje su u biti iste, tj. radi se o takvim činjeničnim okolnostima koje uključuju istu pravnu i fizičku osobu, povezane su u vremenu i prostoru te se odnose na istu radnju kršenja poreznog zakona, neovisno o tome što se istražnim zahtjevom osumnjičenicima šire inkriminira protupravno postupanje, navođenjem motiva, ta okolnost, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema utjecaja na prosudbu o činjeničnoj istovjetnosti navedenih djela. Pritom žalitelj ispušta iz vida da je prijava poreza na dodanu vrijednost podnesena 31. siječnja 2007. za proteklu godinu, dakle za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2006., koje je obuhvaćeno i prekršajem.

IV Kž 26/11-4

Stoga, istaknute okolnosti, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda dovode ovaj prekršaj u „sferu kaznenog postupka“, bez obzira na činjenicu što je za njega zapriječena samo novčana, a ne i kazna zatvora kao za kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. KZ, jer pritom treba imati u vidu da su kazna i odvraćanje osnovne značajke i prekršajnih i kaznenih sankcija, a pritom nije odlučno ni to što je u pitanju prekršajni nalog donesen u upravnom postupku, a ne sudska odluka.

Prema tome, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnoj situaciji radi o presuđenoj stvari i da ta okolnost isključuje ponovno suđenje za inkriminirano kazneno djelo, odnosno za istu vrstu kažnjivih radnji.

Slijedom izloženog, a budući da ispitivanjem pobijanog rješenja u smislu članka 398. stavak 4. ZKP/97 nije utvrđeno da bi bile ostvarene kakve povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 398. stavak 3. ZKP/97, riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. listopada 2011. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasna Galešić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.