I Kž-98/2005-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 98/05-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S KE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, mr. sc. Branka Zmajevića, Miroslava Šovanja i Lidije Grubić Radaković kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. N. zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Puli od 22. listopada 2004. broj K-66/04, u sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe optuženog M. N. i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi M. N. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01.) pa je, na temelju istih propisa, a uz primjenu članka 57. stavka 1. i stavka 2. točke d) Kaznenog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženom M. N. je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. veljače 2004. do 17. ožujka 2004.

Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.) optuženom M. N. naloženo je naknaditi troškove vještačenja u ukupnom iznosu 3.300,00 kuna i paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 2.500,00 kuna.

I Kž 98/05-5

Optuženi M. N. je protiv ove presude podnio po braniteljima dvije žalbe, jednu po odvjetniku M. I., a drugu po odvjetniku L. P. V..

Optuženik je po branitelju M. I. podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženik se po branitelju L. P. V. žali zbog povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači i optuženiku izrekne blaža sankcija.

Obje žalbe branitelja optuženika razmatrane su kao jedna žalba optuženika jer se njihovi žalbeni navodi ponavljaju i dopunjuju.

Žalbu je podnio i državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači izricanjem strože kazne.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Drage Marincela, a u odsutnosti optuženog M. N. i njegovih branitelja, odvjetnika M. I. i L. P.

V., koji su o sjednici uredno izviješteni.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženi M. N. kada u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna njenim razlozima. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, optuženik ističe da je u izreci te presude navedeno da je oštećenik uboden nožem duljine oštrice 6 cm, a u njenom obrazloženju da je ozljeda mogla nastati ubodom oštrice oko 10 cm. Međutim, dio obrazloženja u kojem se spominje oštrica duljine oko 10 cm predstavlja iznošenje sadržaja nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. J. L., a ne utvrđenja prvostupanjskog suda. Pritom valja istaći da je optuženom N. optužnicom bilo stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela pokušaja ubojstva upravo nožem duljine oštrice oko 10 cm, a liječnik vještak se o tome očitovao. Međutim, prvostupanjski je sud, protivno žalbenim tvrdnjama, utvrdio da je duljina oštrice noža iznosila najmanje 6 cm, a širina oko 2 cm, a to utvrđenje, u skladu s kojim je i izmijenio činjenični opis radnje kaznenog djela u izreci presude, valjano je obrazložio (4. odlomak na 11. stranici pisane presude).

Optuženi N. također u žalbi tvrdi da nije razvidno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da je do ozljede došlo na način opisan u izreci presude i kako je utvrdio postojanje optuženikove namjere da usmrti oštećenog I. P.. Suprotno ovoj tvrdnji, prvostupanjski je sud

I Kž 98/05-5

dao jasne i valjane razloge utvrđenja ovog subjektivnog elementa bića kaznenog djela za koje ga je proglasio krivim, navevši da optuženikova izravna namjera nedvojbeno proizlazi iz uporabljenog sredstva, dijela tijela u koji je bio usmjeren ubod nožem, a u kojem su smješteni vitalni organi, kao i intenziteta uboda (5. odlomak na 11. stranici pisane presude).

Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku koju ističe optuženik.

Optuženi M. N. također tvrdi da bolnička prijava na koju se sud poziva predstavlja nezakonit dokaz za utvrđenje počinitelja i dinamike događaja, jer da se ista može koristiti samo radi ocjene težine zadobivenih povreda. Suprotno ovoj žalbenoj tvrdnji, prijava povreda koju je liječnik dužan sačiniti u slučaju sumnje u nastanak ozljede počinjenjem kaznenog djela te dostaviti redarstvenim vlastima nije nezakonit dokaz u smislu članka 9. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, jer se ne radi o dokazu pribavljenom kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, niti je ta prijava dokaz pribavljen povredom odredaba kaznenog postupka koji bi kao nezakonit bio izričito predviđen Zakonom o kaznenom postupku, a niti dokaz za kojeg se iz nekog drugog nezakonitog dokaza saznalo.

Naime, žalitelj citiranom tvrdnjom zanemaruje načelo slobodne ocjene dokaza iz članka 8. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, prema kojemu pravo suda i državnih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Iznimka od ovog načela su, dakako, nezakoniti dokazi, ali niti iz jedne odredbe Zakona o kaznenom postupku ne proizlazi nemogućnost utvrđivanja na temelju prijave povreda i okolnosti vezanih uz događaj koji je predmet kaznenog postupka.

Pritom valja istaći da postoji razlika između zakonitosti nekog dokaza - dopustivosti njegovog izvođenja u kaznenom postupku - i njegove dokazne snage, dakle stupnja pouzdanosti utvrđenja činjenice o čijem postojanju se na temelju tog dokaza zaključuje. S obzirom na to, uistinu bi bio dvojben zaključak o počinitelju kaznenog djela koji bi se temeljio samo na prijavi povreda, a imajući na umu i načelo iz članka 3. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku. Međutim, prvostupanjski sud svoja utvrđenja nije temeljio na prijavi povreda čiju zakonitost u ovome dijelu žalitelj bezuspješno pokušava osporiti, nego na savjesnoj i brižljivoj ocjeni iskaza svjedoka koji su opisali tijek predmetnog događaja i na nalazu i mišljenju liječnika vještaka danom na temelju medicinske dokumentacije oštećenika, kao i na analizi iskaza samog optuženika, a prijavu povreda u dijelu u kojem se ona odnosi na način ozljeđivanja oštećenika koristio je kao kontrolni dokaz koji je potvrdio zaključke temeljene prvenstveno na ranije navedenim dokazima.

Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku.

Optuženi M. N. u žalbi ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ne navodeći o kojem obliku ove povrede iz točaka 1. do 6. članka 368. Zakona o kaznenom postupku bi se radilo.

Stoga na ovaj dio žalbe valja odgovoriti da ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na one činjenice koje je utvrdio pravilno primijenio kazneni zakon kada je

I Kž 98/05-5

radnje optuženika, kako su iste opisane u izreci pobijane presude, pravno označio kao kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, za koje je optuženog M. N. i proglasio krivim te ga, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz članka 57. Kaznenog zakona, osudio na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci.

Dakle, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od povreda kaznenog zakona iz članka 368. Zakona o kaznenom postupku.

Optuženi M. N. žalbom bezuspješno pokušava osporiti pravilnost i potpunost utvrđenja prvostupanjskog suda odlučnih činjenica.

U pravu je optuženik kada navodi da niti jedan svjedok nije iskazao da bi kod njega kritične zgode vidio nož, međutim, pogrešno tvrdi da je svjedokinja D. P. dosljedno iskazivala o ključevima u optuženikovoj ruci te da bi ona nož duljine oštrice 10 cm sigurno vidjela. Naime, ova svjedokinja dosljedna je upravo u tvrdnji da je vidjela da optuženik tijekom sukoba s oštećenim I. P. u hodniku njegove kuće nešto drži u ruci, ali nije mogla reći koji je to predmet. U istrazi je o ovome iskazala: „Ja nisam vidjela što on to drži u ruci. (…) Ja sam u M. ruci stalno vidjela da nešto ima, meni je to ličilo kao neki ključ od auta ali nisam ni zapazila da bi to bio nož jer detalje izgleda toga predmeta nisam ni vidjela ni zapazila“ (list 96. spisa), a prilikom ispitivanja na glavnoj raspravi navela je: „Koliko se sjećam tijekom kritičnog događaja optuženik je imao nešto u ruci a da li je to bio ključ, privjesak ili nešto drugo ne znam“ (list 199. spisa). Ovakve tvrdnje svjedokinje se, protivno žalbenim navodima, ne mogu smatrati dosljednim iskazom o ključevima u optuženikovoj ruci, jer citirani dijelovi iskaza ne isključuju mogućnost da je optuženik u ruci, zajedno s ključevima, držao i nož. Pritom valja istaći da je prvostupanjski sud pravilno analizirao iskaze svjedoka D. P. i oštećenog I. P., pri čemu je posebnu pozornost posvetio upravo nedosljednostima u tim iskazima, povezujući ih s ukupnošću njihovih odnosa s optuženikom, a posebno i činjenicom pozajmljivanja od njega veće svote novca, kao i kasnijeg davanja oštećeniku novca za plaćanje novčane kazne radi obustave postupka zamjene te kazne zatvorom.

Optuženi M. N. u žalbi polemizira s nalazom i mišljenjem liječnika vještaka dr. J. L., ocjenjujući njegov iskaz neodređenim i površnim, pri čemu citira dijelove nalaza i mišljenja koji se odnose na sredstvo kojim je oštećeniku zadana povreda te na moguće posljedice takvog ozljeđivanja u slučaju nepravovremenog pružanja medicinske pomoći. Međutim, navod vještaka da rana kakvu je zadobio oštećeni I. P. u pravilu ne bi mogla nastati drugim sredstvom osim nožem, uz njegovo decidirano očitovanje da ista ni u kom slučaju nije mogla nastati ključem kojega je opisao optuženik ili padom na krhotinu posude za cvijeće, predstavlja pouzdanu osnovu za zaključivanje da je predmet kojega je optuženik kritične zgode držao u ruci i kojim je uboo oštećenika u leđa bio upravo nož. Niti dio iskaza vještaka da je liječnička intervencija spriječila najvjerojatnije smrtni ishod ne dovodi u sumnju njegovu tvrdnju da je prodor zraka u lijevo prsište i kolaps lijevog plućnog krila, što su posljedice uboda oštećenika, stanje koje je predstavljalo realnu opasnost za život oštećenog I. P.. Stoga valja zaključiti da je nalaz i mišljenje ovog liječnika vještaka, kako to nalazi i prvostupanjski sud, dat u skladu s pravilima medicinske struke.

Pogrešno optuženi M. N. u žalbi navodi da je liječniku vještaku tijekom postupka bio predočen džepni nožić te da se on o tome očitovao, ali da nije dokazano da je ozljeda nanesena tim nožićem. Naime, nikakav nož koji bi se povezao s predmetnim događajem nije

I Kž 98/05-5

pronađen ili oduzet od optuženika ili neke druge osobe, pa vještaku nikakav nož nije niti predočen, već se vještak očitovao o mogućem sredstvu ozljeđivanja oštećenog I. P. s obzirom na činjenični opis radnje kaznenog djela koji je optuženiku bio stavljen na teret (kako je to već ranije obrazloženo). Upravo zbog zaključka vještaka o najmanjoj duljini sječiva sredstva kojim je oštećeniku zadana povreda prvostupanjski je sud izmijenio činjenični opis radnje kaznenog djela u presudi u odnosu na optužnicu, pri čemu je postupao u skladu s načelom iz članka 3. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, navevši u presudi da je optuženi N. uboo oštećenika nožem duljine oštrice najmanje 6 cm, jer je to povoljnije za optuženika od tvrdnje iz optužnice da je oštećenika uboo nožem duljine oštrice od oko 10 cm.

Suprotno navodima žalbe optuženog N., prvostupanjski sud nije zanemario činjenicu da su majicu oštećenog P. razrezali zdravstveni djelatnici prilikom pružanja oštećeniku medicinske pomoći. Naime, prvostupanjski je sud konstatirao oštećenja na majici, ali je zaključak o porijeklu oštećenja na stražnjoj strani te majice opravdano utemeljio na njegovoj podudarnosti s ranom I. P. s obzirom i na njihov položaj, i na njihov oblik. Zbog toga je isključena mogućnost da je to oštećenje nastalo prilikom pružanja medicinske pomoći oštećeniku.

Konačno, valja istaći da iz svjedočkih iskaza oštećenog I. P. i njegove supruge, D. P., nedvojbeno proizlazi da je oštećeni P. opisanu ubodnu ranu zadobio neposredno nakon sukoba s optuženikom, kada je, okrenuvši mu leđa, krenuo prema kupaonici. Provedeni dokazi, s obzirom na sve izneseno, isključuju bilo koji drugi način nastanka te ozljede osim ubodom sredstvom sa sječivom, dakle, nožem, i to upravo od strane optuženog M. N..

Slijedom iznesenog, žalba optuženika ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi M. N. kritične zgode zadao oštećenom I. P. ubod nožem dužine oštrice od najmanje 6 cm u stražnju stranu grudnog koša, nanijevši mu osobito tešku i po život opasnu povredu.

Optuženi M. N. u žalbi tvrdi da niti iz ovakvih utvrđenja ne proizlazi postojanje njegove izravne namjere za usmrćenje oštećenika, navodeći da je on u kuću P. došao najavivši mu se, a ne potajice, da nije imao motiv za napad te da je, da je to htio, mogao zadati još nekoliko udaraca oštećeniku.

Međutim, optuženik, kada tvrdi da nije imao motiv za usmrćenje oštećenika, zanemaruje i one okolnosti o kojima je sam iskazao u svojoj obrani - da je između njega i oštećenog P. došlo do verbalnog, a zatim i fizičkog sukoba povodom optuženikovog traženja da mu oštećenik preda i drugi ključ poslovnog prostora kojega je koristio optuženik. On nije iskazao da bi ga oštećeni P. izazivao ili napao, a tako nešto ne proizlazi niti iz iskaza I. P. ili iskaza njegove supruge, svjedokinje D. P. koja je bila nazočna svo vrijeme predmetnih zbivanja, pa je očigledno da je upravo optuženi N., po dolasku u kuću oštećenika, započeo prvo verbalni, a zatim i fizički sukob. Niti optužnicom mu nije stavljeno na teret, a niti je prvostupanjski sud utvrdio da bi optuženi N. došao oštećeniku s unaprijed stvorenom namjerom usmrtiti ga, već je optuženik tu odluku očigledno donio tijekom opisanog sukoba s oštećenikom, čemu je izvjesno pridonijela i njegova alkoholiziranost, uslijed koje je optuženi N., kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, bio smanjeno ubrojiv.

I Kž 98/05-5

Iz iskaza svjedokinje D. P. i oštećenog I. P. proizlazi da je on, nakon što mu je optuženi N. zadao udarac u leđa, ušao u kupaonicu, zatvorivši iza sebe vrata te da je optuženi N. udario nogom u vrata kupaonice, pri čemu je došlo i do oštećenja okvira tih vrata vidljivih na fotografijama elaborata snimljenog prilikom očevida, a da ga je u ulasku u kupaonicu spriječila D. P. koja je stala ispred njega i smirila ga. Stoga je neosnovana žalbena tvrdnja da je optuženik, da je htio, mogao oštećeniku zadati više udaraca, jer je očigledno da je on upravo s tom namjerom i krenuo za njim, ali je od daljnjeg sukoba odustao zbog postupanja oštećenikove supruge.

Konačno, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je, s obzirom na uporabljeno sredstvo, nož duljine oštrice najmanje 6 cm, srednje jaki intenzitet udarca tim nožem, kao i mjesto zadavanja uboda, grudni koš u kojem su smješteni vitalni organi, srce i pluća, nedvojbeno utvrđeno da je optuženi M. N. postupao s izravnom namjerom, dakle, da je bio svjestan da takvim ubadanjem oštećenika nožem može uzrokovati njegovu smrt te da je upravo tu posljedicu i htio.

Zbog svega navedenog neutemeljene su žalbene tvrdnje o optuženikovom postupanju s neizravnom namjerom ili s namjerom da oštećenika samo tjelesno ozlijedi.

Slijedom iznesenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a ta utvrđenja žalbom optuženika nisu dovedena u sumnju.

Optuženi N. smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio ispitati svjedoka A. A. o tome je li na optuženikovoj odjeći i rukama nakon predmetnog događaja bilo krvi. Međutim, prvostupanjski sud pravilno ukazuje na DNK vještačenje iz kojeg proizlazi da na optuženikovim rukama nisu pronađeni tragovi krvi oštećenika, a to, osim optuženikovim pranjem ruku, objašnjava i mogućnošću da oštećenikova krv nije niti dospjela na optuženikove ruke. Naime, iz fotografija elaborata snimljenih prilikom očevida, kao i iz konstatacija zapisnika o očevidu vidljivo je da na mjestu na kojem je nedvojbeno došlo do uboda oštećenika nisu niti pronađeni obilni tragovi krvi, već svega nekoliko kapljica, iz čega očigledno proizlazi da rana oštećenika nije krvarila u toj mjeri da bi se na ruci optuženika, a pogotovo ne na njegovoj odjeći, uopće mogli očekivati tragovi krvi. Zbog toga se i ispitivanje predloženog svjedoka ukazuje nepotrebnim.

Optuženik navodi da je bilo potrebno utvrditi i je li na optuženikovom ključu ili dijelovima razbijene keramike zaostalo tragova krvi, pri čemu zanemaruje da optuženik nije niti predočio ključ kojega je opisao i nacrtao, pa njegovo vještačenje nije moguće, a niti eventualni pronalazak tragova krvi na dijelovima razbijene posude za cvijeće, s obzirom na određeni iskaz liječnika vještaka koji je s izvjesnošću otklonio mogućnost oštećenikovog zadobivanja povrede padom na te krhotine, ne bi pridonio utvrđenju odlučnih činjenica.

Konačno, niti tvrdnja optuženika da se vještak psihijatar nije očitovao o optuženikovom stupnju alkoholiziranosti nije utemeljena. Vještakinja psihijatrijske struke dr. V. J. je u pisanom nalazu i mišljenju koje je uz suglasnost stranaka pročitano na glavnoj raspravi, nakon čega stranke nisu predlagale i ispitivanje vještaka, na temelju podataka koji naknadno nisu izmijenjeni, dala ocjenu stupnja optuženikove alkoholiziranosti u vrijeme počinjenja djela (list 5. nalaza i mišljenja, list 134. spisa) i utjecaj te alkoholiziranosti na optuženikovu ubrojivost.

I Kž 98/05-5

Zbog navedenog valja zaključiti da je prvostupanjski sud potpuno utvrdio sve odlučne činjenice.

Slijedom svega iznesenog, žalba optuženog M. N. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje se neosnovanom.

Neosnovano optuženik i državni odvjetnik pobijaju i odluku o kazni.

Optuženi M. N. u žalbi zbog odluke o kazni ističe da izravna namjera koju je prvostupanjski sud cijenio otegotnom predstavlja obilježje kaznenog djela te da i nepostojanje štetnih posljedica te nezainteresiranost oštećenog I. P. za progon predstavljaju olakotne okolnosti.

Državni odvjetnik žalbu zbog odluke o kazni obrazlaže tvrdnjama da je optuženi N. napao oštećenog P. nožem u njegovom domu koji je Ustavom i zakonima posebno zaštićen, da su udaranje nožem u leđa, kada oštećenik želi izbjeći produbljivanje sukoba, kao i optuženikovo proganjanje oštećenika koji odlazi u kupaonicu, odraz nasilničkog postupanja i upornosti, a da je nezainteresiranost oštećenika za progon motivirana strahom, pa da je i to trebalo uzeti kao otegotno.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su, u smislu članka 56. Kaznenog zakona, od utjecaja na odmjeravanje visine kazne, a pravilno ih je i ocijenio.

Naime, pravilno je taj sud olakotnima cijenio činjenicu dosadašnje neosuđivanosti optuženika, njegove obiteljske prilike - da je oženjen i otac maloljetnog djeteta o kojem skrbi - kao i optuženikovu smanjenu ubrojivost.

Ispravno je prvostupanjski sud otegotnim ocijenio i stupanj krivnje optuženika koji je izrijekom naveden u članku 56. stavku 1. Kaznenog zakona kao jedan od kriterija za određivanje visine kazne. Postupanje s izravnom namjerom taj stupanj krivnje čini visokim (ne i najvišim, s obzirom na smanjenu ubrojivost optuženika i stvaranje te namjere tijekom sukoba s oštećenikom, a ne ranije, prije dolaska u njegovu kuću) i izvjesno mora biti od utjecaja na odmjeravanje kazne za ovo kazneno djelo koje je, inače, moguće počiniti i s neizravnom namjerom.

Okolnosti na koje žalbom ukazuje državni odvjetnik nisu takvog značaja da bi opravdale odmjeravanje strože kazne, kao što niti činjenica da oštećeni I. P. nije zainteresiran za kazneni progon optuženika, s obzirom na njegove financijske interese koji postoje u oštećenikovom odnosu s optuženikom, ne predstavlja razlog za daljnje ublažavanje kazne.

Stoga se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a s obzirom na činjenicu da je kazneno djelo koje je optuženik počinio ostalo u pokušaju, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci ukazuje primjerenom i počinjenom djelu i ličnosti optuženika te pogodnom za ostvarenje kako opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona, tako i za ostvarenje svrhe kažnjavanja opisane u članku 50. Kaznenog zakona.

I Kž 98/05-5

Zbog iznesenog, nisu osnovane niti žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik i državni odvjetnik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbe optuženog M. N. i državnog odvjetnika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 6. lipnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.