Rev-2590/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2590/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Vesne Milošević kao članova vijeća u građansko- pravnoj stvari tužitelja B. S. iz S., koga zastupa punomoćnik P. M., odvjetnik iz S., protiv tužene OOUR P. Z., u sastavu RO I.-T. Z., koju zastupa punomoćnik S. A., dipl. pravnik u Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 15. lipnja 1990. br. Gž-774/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 5. travnja 1989. br. P-217/85, u sjednici održanoj dana 21. siječnja 1992.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja, te se ukidaju presuda Okružnog suda u Splitu od 15. lipnja 1990. br. GŽ- 774/90 i presuda Općinskog suda u Splitu od 5. travnja 1989. br. P-217/85 i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e :

Prvostepenom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju 33.574.109 din sa 7,5% kamata od 3. srpnja 1982. g., do 2. VIII. 1985. g., a od 3. VIII. 1985. g. kamate po stopi koja se plaća na štedne uloge oročene na više od godine dana bez posebne namjene.

2. Dužan je tuženik, na ime rente, zbog smanjenja životne djelotvornosti, plaćati tužitelju mjesečnu svotu od 50.000 din počev od 1. studenog 1982. g. pa do promjene prilike i to najdalje do 10. u tekućem mjesecu, a obroke koji dospiju do pravomoćnosti ove presude odjednom, u roku od 15 dana."

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak."

Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv pravomoćne drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj predlaže da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Tužitelj svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete temelji na tvrdnji da je od tužene kupio plinsku bocu napunjenu plinom i da je zbog neispravnosti boce došlo do nesreće u kojoj je on pretrpio kako materijalnu tako i nematerijalnu štetu.

Tužitelj tvrdi da je tužena kao prodavaoc njemu kao kupcu odgovorna za štetu jer da mu je isporučila plin u neispravnoj plinskoj boci.

U postupku kod prvostepenog suda provedeni su dokazi vještačenjem, saslušanjem svjedoka i saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, te uvidom u spis prvostepenog suda br. K-460/83.

Prvostepeni sud odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje (koje obrazloženje u cijelosti prihvaća drugostepeni sud jer da je: "u zaključku vještva inžinjer K. J. određeno naveo da plinska boca nije eksplodirala, da nije uzrok nastanka požara, pa činjenica da je istekla formalna važnost boce za devet mjeseci da nije od važnosti. Požar da je nastao od istjecanja plina iz boce, a inicijalno zapaljenje je aktiviranje plamenika".

Iz ovakvog obrazloženja dade se zaključiti da prvostepeni sud smatra da bi tužena mogla biti odgovorna za štetu samo da je došlo do eksplozije plinske boce.

Međutim, takav zaključak prvostepenog suda nije pravilan i ne može se prihvatiti jer je u suprotnosti s rezultatima provedenih dokaza.

Nesporno je da plinska boca nije eksplodirala ali ta činjenica sama za sebe nije dokaz za isključenje odgovornosti tužene.

Dokazano je da je došlo do eksplozije plina koji je u velikoj količini istekao iz boce.

Za ishod spora u ovom predmetu odlučno je da se utvrdi da li je do istjecanja plina došlo zbog neispravnosti boce koja mogućnost nije isključena niti u jednom od mišljenja trojice vještaka, a koja neispravnost se je mogla sastojati u neispravnosti ventila plinske boce ili same boce.

Iz obrazloženja prvostepene presude nadalje proizlazi da taj sud odbija tužbeni zahtjev zbog toga jer ni jedan od vještaka nije dao decidiran odgovor na pitanje kako se velika količina plina našla izvan boce pa da prema tome nije dokazana neispravnost boce i odgovornost tužene za naknadu štete.

Takav zaključak prvostepenog suda (koji je drugostepeni sud u cijelosti prihvatio) nije pravilan.

Istina vještaci nisu mogli utvrditi zbog kojeg uzroka se velika količina plina našla izvan boce, ali to ne daje pravo sudu da na temelju samo takvog mišljenja vještaka (tog dokaza) donosi zaključak o nepostojanju odgovornosti tužene.

To zbog toga jer je sud dužan u smislu odredbe čl. 8. ZPP ocijeniti svaki provedeni dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka i tek na temelju takve cjelovite ocjene rezultata provedenih dokaza logičkim zaključivanjem izvesti zaključak o tome da li su sporne činjenice dokazane ili nedokazane.

Prvostepeni sud utvrđuje da je u času kad je zapaljen plin na sapnici lemila već postojala veća količina plina izvan boce, a do kojeg zaključka sud dolazi iz iskaza svjedoka N. i iskaza tužitelja da je plamen naglo zahvatio cijelu kabinu broda.

U obrazloženju se nadalje navodi da postoji mogućnost "da je boca ranije propuštala na ventilu, da je do propuštanja došlo na spoju sa potrošačima (kuhala i hladnjaka) ili pak da je pukla cijev između boce i lemila, bilo prije ili nakon što je aktiviran plamenik na lemilu".

Dakle kad provedeni dokazi nisu ocijenjeni na način kako to zahtijeva odredba čl. 8. ZPP na što je ukazivano već u žalbi, u postupku je učinjena bitna povreda iz st. 1. čl. 354. u vezi čl. 8. ZPP, koju drugostepeni sud nije sankcionirao.

Kako dakle, nije isključena ni jedna od navedenih mogućnosti onda je za pravilnu primjenu materijalnog prava bila dužnost suda da upitom na vještake s obzirom na sve ostale provedene dokaze i njihov rezultat razjasni koja od mogućih situacija je najvjerojatnija.

Sud nije sa vještakom ing. J. K. razjasnio navod u njegovom mišljenju zbog čega smatra da je nevažno što je plinska boca bila u upotrebi i nakon isteka roka za upotrebu. Ovo je bilo potrebno razjasniti tim više što vještak ing. J. R. u svom mišljenju navodi da je upotreba boce nakon isteka roka za upotrebu (rok za upotrebu protekao je čak za devet mjeseci), da je ta okolnost značajna i da bi se da li je boca bila neispravna to moglo utvrditi laboratorijski.

Iz izloženog slijedi, da zbog nepotpune i nejasne ocjene rezultata provedenih dokaza pravilnost pobijanih odluka nije moguće ispitati a što znači da je u postupku učinjena i bitna povreda iz toč. 13. st. 2. čl. 354. ZPP pa je revizija prihvaćena, nižestepene presude ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu koji će otkloniti taj nedostatak, upotpuniti činjenično stanje u izloženom pravcu i nakon toga o tužbenom zahtjevu ponovno odlučiti.

U Zagrebu, 21. siječnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.