I Kž-710/1993-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-710/1993-6

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Primorac Vladimira, mr. Frančula Rudolfa i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. Č. D., zbog krivičnog djela iz čl. 5. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti, odlučujući o žalbi Vojnog državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 30. lipnja 1993. K- 159/93 u sjednici održanoj 3. veljače 1993. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Poje Oskara

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se uvažava žalba vojnog državnog odvjetnika, preinačuje se osuđujući dio presude suda prvog stupnja u odluci o kazni i mjeri sigurnosti tako da se:

opt. Č. D. za teška djela protiv opće sigurnosti izazivanjem opasnosti općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 155. st. 1. KZRH u vezi s čl. 146. st. 1. KZRH, zbog kojih je (toč. 1. i 2.) osuđujućeg dijela te presude oglašen krivim, na temelju čl. 155. st. 1. KZRH utvrđuju pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po dvije godine, za svako djelo,te se optuženik Č. D. za oba ta djela, primjenom čl. 39. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine 16 (šest) mjeseci, u koju se kaznu optuženiku na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače 1993. do 30. lipnja 1993. godine i od 18. kolovoza 1993, na dalje,

a na temelju čl. 64. st.l. OKZRH od optuženika se oduzimaju jedna ručna kumulativna bomba M-79 br. 8406 bez ručke i upaljača, dvije inicijalne kapisle detonatora M-8, 40 cm sporogorećeg štapina i 5 komada streljiva za tromblonsku minu.

II. Žalba vojnog državnog odvjetnika u ostalom se dijelu odbija kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje oslobađajući dio, kao i nepreinačeni osuđujući dio presude suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Vodnog suda u Osijeku, osuđujućim dijelom, oglašen je krivim opt. Č. D. zbog dva teška djela protiv opće sigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 155. st. 1. KZRH u vezi s čl. 146. st. 1. KZRH (toč. 1. i 2.) za koja su mu djela na temelju 51. 155. st. 1. KZRH utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, za svako, te je na temelju čl. 39. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju je na temelju 51. 45. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače 1993. godine do 30. lipnja 1993.godine.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP optuženiku je naloženo da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz 51. 87. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP, a u iznosima kako je to precizirano u izreci, dok su oštećenici R. B. i K. V. na temelju čl. 100. st. 2. ZKP upućeni da imovinskopravne zahtjeve ostvaruju u parnici.

Na temelju čl. 340. toč.3.ZKP optuženik je istom presudom, oslobađajućim dijelom, oslobođen optužbe za jedno kriv. djelo iz 51. 5. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske (toč. 1) i jednog kriv.djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom (toč. 2) dok je na temelju čl. 339. toč. 3. ZKP protiv istog optuženika odbijena optužba za tri teška djela protiv opće sigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 155. st. 1. KZRH u vezi s čl. 145. st. 1. KZRH i jednog kriv. djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom.

Protiv osuđujućeg i oslobađajućeg dijela te presude podnio je žalbu vojni državni odvjetnik i to protiv osuđujućeg dijela zbog povrede krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP u odnosu na djelo iz toč. 1., te zbog odluke o kazni kao i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, a protiv oslobađajućeg dijela zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. II. ZKP i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Vojni državni odvjetnik predlaže da se osuđujući dio pobijane presude preinači na način da se kriv. djelo iz toč. 1. (na štetu oštećenika Riba Božidara) pravno označi po čl. 5. Za- kona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, te da se optuženiku po tom propisu utvrdi kazna za djelo iz toč. 2. da se utvrdi stroža kazna, te optuženik osudi na primjereno strožiju jedinstvenu kaznu, kao i da mu se na temelju čl. 64. OKZRH oduzmu ranije privremeno oduzeti predmeti, dok da se oslobađajući dio presude ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske razmotrivši spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, pismeno je podržao samo žalbu zbog odluke o kazni i predložio da se ona u tom dijelu uvaži, a u ostalom dijelu da se kao neosnovana odbije.

Žalba je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika protiv oslobađajućeg dijela presude.

Žalitelj ističe žalbeni osnov bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, ali taj osnov ničim ne obrazlaže. Ispitujući pobijani dio presude suda prvog stupnja povodom te žalbe ovaj sud nije uočio postojanje ni jedne od apsolutno bitnih postupovnih povreda iz čl. 356. st. 1. toč. 1. ZKP na koje pazi po službenoj dužnosti.

Ne može se prihvatiti žalbeni navod da u odnosu na krivična djela počinjena na štetu K. O. i V. M. postoji inicijalni krug koji upućuje na optuženika kao počinitelja tih djela.

U odnosu na djelo počinjeno na štetu oštećenice K. O., državni odvjetnik smatra da okolnost što kod optuženika nije pronađena tenkovska antimagnetna mina, za koju je utvrđeno da je upotrijebljena pri izazivanju eksplozije na Trgovinskoj radnji S. vlasništvo te oštećenice, nema onaj značaj koji tome pridaje sud prvog stupnja, a naime činjenici koja govori protiv optužbe, jer su kod optuženika pronađene detonatorske kapisle br. 8 i sporogoreći štapin, a tenkovska antimagnetna mina aktivira se upravo uz pomoć takve kapisle i takvog štapina, na osnovu čega žalitelj smatra da je optuženiku dokazano izvršenje tog djela.

Suprotno iznesenom, samo okolnost što su kod optuženika među ostalim pronađene i dvije inicijalne kapisle detonatora M-8 i 40 cm sporogorećeg štapina, nije dovoljan dokaz da je optuženik izazvao eksploziju opisanu u toč. 1. optužnice, odnosno točci 1. oslobađajućeg dijela presude, kada ni jedan drugi izvedeni dokaz ne upućuje na optuženika kao počinitelja.

Ni počinjenje djela iz toč. 2. na štetu oštećenice V. M. ne može se smatrati sigurno dokazanim. Iako je točna primjedba žalitelja da se ne radi o pogrešnoj interpretaciji iskaza svj. P. M. od strane istražnog suca prilikom unošenja njezinog iskaza u zapisnik, a čime ova svjedokinja objašnjava određene razlike između sadržaja zapisnika o njezinom iskazu istražnom sucu i iskaza na glavnoj raspravi, a jer se doista o tome ne radi, u iskazivanju svjedokinje P. M. onako kako ono jeste uneseno u istražni zapisnik, a povezano s njezinim iskazivanjem na glavnoj raspravi, nema temelja za potpuno pouzdan zaključak da je optuženik počinitelj tog djela. Svjedokinja je, naime, u istrazi, na početku svojeg iskaza, navela da ona ne poznaje osobno optuženika, već zna samo za postojanje osobe koja se zove Č. D., pa u skladu s time nije ni u istrazi rekla da bi osoba koja je neposredno prije eksplozije nju pozvala da skloni djecu jer će izvršiti miniranje kuće oštećenice V. M. bila optuženik, već samo da joj je ta osoba rekla da se zove Č.. Svjedokinja tu osobu ni u istrazi nije opisala, objašnjavajući to mrakom, iako je uočila da se radi o pijanoj osobi. Kako je svjedokinja na glavnoj raspravi iskazala da joj se optuženik čini i višim i jačim od osobe koja joj je navijestila da će izvršiti djelo iz toč. 2, postoji samo značajan stupanj sumnje da je optuženik počinitelj i tog djela, ali ne i nepobitni dokazi, koji su potrebni za osudu optuženika za tako teško djelo.Ne može se,naime, doista isključiti mogućnost da se neka druga osoba poslužila imenom optuženika, a kako to navodi sud prvog stupnja. Ovo pogotovo što je ista svjedokinja iskazala da su se sve eksplozije u Čepinu među stanovništvom pripisivale optuženiku.

Stoga žalba državnog odvjetnika protiv oslobađajućeg dijela presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Na žalbu državnog odvjetnika protiv osuđujućeg dijela presude.

Žalitelj prigovara što sud prvog stupnja nije prihvatio oznaku djela iz toč. 1. (na štetu oštećenika R. B.) po čl. 5. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, a kako je to djelo označila optužnica. Smatra da samo činjenica što je to djelo učinjeno 2. veljače 1993. godine, pa dakle nakon stupanja na snagu navedenog Zakona dana 4. studenog 1992.godine, zahtijeva kvalifikaciju po tom propisu, a ne po čl. 155. st. 1. KZRH u vezi s čl. 146. st.l. KZRH, kako je to djelo kvalificirala pobijana presuda. Uz to smatra da je pravno relevantna okolnost da su i optuženik i oštećenik Hrvati, međutim da je optuženik politički orijentiran drugačije od oštećenika (koji je prvak HDZ na području Općine Osijek, a posebno u Čepinu, te zapovjednik Domobranstva HV 1991.i 1992.) a upućivane su mu prijetnje od organizacije kojoj pripada i optuženik, iz čega zaključuje da je motiv postupanja optuženika u odnosu na oštećenika R. B. isključivo teroristička djelatnost kojom se ugrožava mir i sigurnost građana Republike Hrvatske.

Zaštitni objekt kod krivičnog djela iz čl. 5. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske je, kako to kaže sam naslov Zakona, državni suverenitet i teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske. Zato je za pravnu oznaku nekog nasilnog čina kao terorističke djelatnosti u smislu 21. 5. tog Zakona neophodno utvrditi da je počinitelj išao upravo za tim da ugrozi državni suverenitet ili teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske.

U činjeničnom opisu djela na štetu R. B. ni u optužnici,a ni u izreci pobijane presude,nije naveden motiv optuženikovog postupka, a niti je on naveden u obrazloženju presude. Zato žalitelj sada sasvim promašeno u žalbi ističe neke političke motive. U takvoj situaciji, kada dakle nije utvrđeno da bi optuženik izazivanjem eksplozije na kući oštećenika Riba Božidara išao za tim da ugrozi državni suverenitet ili teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske, ne može njegov postupak biti pravno kvalificiran po čl. 5. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, pa sud prvog stupnja nije povrijedio krivični zakon kad je to djelo pravno označio po 21. 155. st.l. KZRH u vezi s 21. 146. st. 1. KZRH, već je naprotiv zakon ispravno primijenio.

Žalba državnog odvjetnika zbog povrede krivičnog zakona nije osnovana.

Osnovana je, međutim, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, jer je sud prvog stupnja osudio optuženika na daleko preblagu kaznu, a također je osnovana i njegova žalba zbog sigurnosne mjere, jer je sud prvog stupnja propustio primijeniti čl. 64. st. 1. OKZRH.

Oba krivična djela za koja je optuženi Č. D. oglašen krivim izazvala su veoma teške posljedice, i to ne samo na objektima R. B. (toč. 1) i K. V. (toč. 2) nego i na brojnim susjednim objektima. Izvršenje tih djela nesumnjivo je izazvalo i pojačani osjećaj uznemirenja i ugroženosti, ne samo onih osoba čiji su objekti uništeni ili oštećeni, nego i šire u cijelom Cepinu. Namjerno rušenje i oštećivanje stambenih i gospodarskih objekata u Čepinu, koji je ionako bio izložen ratnim razaranjima od strane neprijatelja, predstavlja po ocjeni ovog Vrhovnog suda težak zločin, jer se radi o značajnim dobrima izgrađenim na tlu Republike Hrvatske, pa dakle zapravo o rušenju dobara Republike Hrvatske iznutra, od nje- zinih vlastitih građana, pri čemu treba posebno istaći da je optuženik bio hrvatski vojnik i u tom svojstvu pozvan da štiti imovinu izgrađenu na tlu Republike Hrvatske, bez obzira kome ona pripadala, pa i to značajno pojačava stupanj njegove krivnje.

S obzirom na to, i uz uvažavanje olakšavajućih okolnosti koje Je našao sud prvog stupnja (mlada životna dob optuženika, neosuđivanost i učešće u domovinskom ratu) utvrđene su za oba djela pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po dvije godine, te je optuženik osuđen na Jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, koja je po ocjeni ovog suda primjerena i - podobna da poluči svrhu kazne kako Je ona određena čl. 31. OKZRH, pri čemu posebno treba naglasiti potrebu generalno preventivnog djelovanja u sprečavanju sličnih krivičnih djela, koja su učestala a relativno se teško otkrivaju.

Optuženiku je pored vremena pritvora navedenog u pobijanoj presudi (od 4. veljače do 30. lipnja 1993.) trebalo u kaznu uračunati i daljnje vrijeme koje se nalazi u pritvoru, a Jer Je po rješenju o određivanju pritvora donesenom nakon pobijane presude dana 18. kolovoza 1993« godine ponovno stavljen u pritvor (list 185).

Uvažena je žalba državnog odvjetnika i zbog sigurnosne mjere, Jer Je primjenom čl. 64. st. 1. OKZRH od optuženika trebalo oduzeti kumulativnu bombu M-79, dvije detonatorske kapisle br. 8 i 40 cm sporogorećeg štapina, budući su ti predmeti evidentno bili namijenjeni izvršenju djela iste vrste. Ostali pak privremeno oduzeti predmeti (46 kom streljiva za AP cal 7,62, 4 kom streljiva za pištolj cal 7,62, 4 kom. streljiva cal 16 mm - potvrda 1 28 spisa) ne mogu se povezati s izvršenjem djela za koja je optuženik oglašen krivim, pa usprkos prijedlogu žalitelja u odnosu na te predmete nema zakonskog temelja za oduzimanje.

Slijedom iznesenih razloga odlučeno je na temelju čl. 377. st. 1. i 374. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 3. veljače 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

mr. Horvatinović Ružica, v.r.