Revr-81/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-81/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja S. M., OIB: ... iz D., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri j.t.d., Z., protiv tuženika H. ž. I. d.o.o., OIB: ..., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-401/2014-2 od 15. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-516/13-14 od 8. siječnja 2014., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnosti H. ž. I. (dalje: KU) objavljenog u Službenom vjesniku H. ž. h. d.o.o., broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom na čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine, te čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a (IV. Aneksa KU-a) od 11. veljače 2009. godine.

r i j e š i o j e:

I. U odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje: je li nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava, odnosno podrazumijeva li obveza pregovaranja u dobroj vjeri uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

II. Dopuna revizije tuženika od 25. svibnja 2015., odbacuje se kao nepravovremena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike u plaći isplati bruto iznos od 3.624,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.375,00 kn (točka II. izreke) te je odbijen tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, dalje: ZPP) koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje ne temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene pravi i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

Tuženik je podneskom od 25. svibnja 2015. dopunio reviziju.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost tuženikove revizije propisane odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP te je predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje nije osnovana.

Revizija tuženika u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje je nedopuštena.

Dopuna revizije tuženika nije pravovremena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom st. 3. istog članka propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tuženik izjavljuje sljedeća pravna pitanja:

1.) Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Službenom vjesniku H. ž. h. d.o.o br. 6/7 od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom je predmetni članak u potpunosti izmijenjen čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU- a, samim pozivanjem na čl. 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. kasnijeg Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009. godine?

2.) Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3.) Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?

Tuženik u reviziji ističe da je razlog zbog kojih je prvo postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, da revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a da je pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna odluci Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014. te da je u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama pred sudovima u Republici Hrvatskoj.

Ovaj revizijski sud ispitao je stoga pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog prvo postavljenog pravnog pitanja revizije. Ovo stoga što je ocijenjeno da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje, o kojemu postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-542/2010-16 od 10. listopada 2013.) koja se ističe u razlozima revizije. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na pravno prvo postavljeno pravno pitanje valja reći sljedeće:

Predmet spora jest isplata razlike plaće, koju tuženik tužitelju nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, iako da takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti H. ž. I. (dalje: KU). Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu razlika plaća za 2009., 2010. i 2011. godinu u ukupnom iznosu od 23.694,24 kn. Tom zahtjevu dodaje prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2010. i 2011. godine, te drugi eventualno kumulirani zahtjev kojim također potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2011. godine i to do 30. studenoga 2011. kad je na snagu stupio novi kolektivni ugovor. Prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio sljedeće činjenice:

- Kolektivni ugovor za djelatnost H. ž. I. sklopljen je 25. srpnja 2007., a primjenjuje se od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011.,

- 11. veljače 2009. sklopljen je III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU,

- 9. prosinca 2009. sklopljen je sporazum kojim se mijenja KU i njegovi aneksi (dalje: Sporazum),

- nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneksa KU), odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada.

Prvostupanjski sud prihvaća drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 223. KU, III. Aneks KU i čl. 5. st. 2. Sporazuma, odnosno na činjenicu da je III. Aneks KU odgodio primjenu čl. 223. KU, odnosno „zamrznuo“ plaću u 2009. godini, a Sporazum od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) za 2010. godinu, ali da odredba čl. 223. KU nije stavljena izvan snage pa se cijena sata za tužitelja od 1. siječnja do 30. studenoga 2011. ima povećati za 6% kako je to postavljeno u drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu zbog čega je taj zahtjev prihvaćen, što drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća.

U revizijskom stupnju postupka, sporno je tumačenje odnosno primjena odredbe čl. 223. KU, a vezano uz Aneks III. KU i Sporazum.

Odredbom čl. 223. KU navedeno je da su stranke tog ugovora suglasne da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijena sata rada povećava za svaku započetu godinu za 6% (šest posto) te da se takvo usklađivanje cijena sata rada ne smatra izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini.

Odredbom čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. ugovoreno je da se čl. 223. Kolektivnog ugovora mijenja i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini. Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“.

Sporazumom od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) u čl. 3. ugovoreno je da su stranke suglasne da se plaće radniku u društvu H. ž. I. d.o.o. privremeno, u 2010. godini, „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009. godini) neće mijenjati do kraja 2010. godine, osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

Nadalje, odredbom iz čl. 5. tog sporazuma određeno je da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. godine pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. godinu (st. 1.), a ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. ž. h. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine (st. 2.).

Iz navedenih odredaba KU, te III. Aneksa i Sporazuma koji se odnose na izmjene čl. 223. KU, koje su pravna osnova tužiteljevog potraživanja na ime isplate razlike plaće, proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o primjeni izvorno ugovorene odredbe čl. 223. KU u konkretnom slučaju, a time i obvezivanje tuženika na isplatu razlike plaće za 2011. godinu i to za razdoblje važenja KU do 30. studenoga 2011., budući da je od 1. prosinca 2011. na snazi novi Kolektivni ugovor H. ž. I. d.o.o. sklopljen 20. listopada 2011.

Zbog svega navedenog, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka tuženikove tvrdnje o prestanku važenja odredbe čl. 223. KU kao ni tvrdnje o nemogućnosti ispunjenja obveza zbog financijskih poteškoća.

Stoga je revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje neosnovana, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci presude.

Drugo i treće postavljeno pitanje nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP jer se radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Stoga je revizija u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje nedopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP u odnosu na ta pitanja reviziju valjalo odbaciti i riješiti kao u točki I. izreke rješenja.

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude. Dakle, da bi dopuna revizije bila pravovremena, ta dopuna mora biti podnesena u roku za izjavljivanje revizije.

Kako iz spisa proizlazi da je tuženik drugostupanjsku presudu primio 7. studenog 2014., a da je podnesak, koji sadržajno predstavlja dopunu revizije, prvostupanjskom sudu podnio 25. svibnja 2015. tako je evidentno da je dopuna revizije podnesena izvan tridesetodnevnog zakonskog roka iz čl. 382. st. 4. ZPP.

Stoga je dopunu revizije tuženika valjalo odbaciti kao nepravodobnu (čl. 389. st. 1. ZPP), na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 2. ZPP, u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. svibnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.