Rev-667/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 667/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske za Ministarstvo financija, Porezna uprava Područni ured B., koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., Građansko-upravni odjel, protiv tuženika B. d.o.o. D., V. T., koga zastupa D. V., odvjetnik u B., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1531/05. od 23. ožujka 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-1069/03-19 od 14. travnja 2005., u sjednici održanoj 30. listopada 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke koji glasi:

" I. Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen dana 14. studenoga 2002. između Đ. P. vl. C. D. i tuženika B. d.o.o., te Aneks ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 27. studenoga 2002. gubi pravni učinak prema tužitelju Republici Hrvatskoj Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područni ured B., u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja prema Đ. P., vl. C. D., u iznosu od 13.513.097,17 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje koja teče na iznos od 1.690.212,71 kn od 27. lipnja 1998. pa do 30. lipnja 2002., a po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. pa do isplate, na iznos od 10.655.102,36 kn od 15. siječnja 1998. do 30. lipnja 2002., a po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. pa do isplate, na iznos od 1.112.782,10 kn od 12. travnja 2002. pa do 30. lipnja 2002., a po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. pa do isplate."

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 36.042,00 kn u roku od 15 dana.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači tako da se odbije cijeli tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a podredno da obje nižestupanjske presude se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP) pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi nema takvih nejasnoća ni drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Sud drugog stupnja je u obrazloženju presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tuženika. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su pravilno ocijenjeni.

Nije prema tome učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda B. od 17. lipnja 1998. naloženo Đ. P. kao vlasniku obrta C. D. da tužitelju na ime neplaćenih poreza plati iznos od ukupno 1.690.212,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 27. lipnja 1998., a presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2001. br. Us-731/99. odbijena je tužba Đ. P. podnijeta protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 9. prosinca 1998. kojom je odbijena žalba Đ. P. izjavljena protiv naprijed spomenutog rješenja Područnog ureda u B..

Utvrđeno je zatim da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem Ministarstva financija, Financijske policije, Postaje financijske policije za Bjelovarsko-bilogorsku županiju od 22. prosinca 1997. Đ. P. kao vlasniku C. D. naloženo da tužitelju na ime neplaćenih poreza i drugih javnih prihoda plati ukupno 10.655.102,36 kn sa zateznom kamatom od 15. siječnja 1998., a presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2001. odbijena je tužba vlasnika spomenutog obrta podnijeta protiv rješenja Ministarstva financija od 30. ožujka 1999., kojim je odbijena žalba istog vlasnika protiv naprijed citiranog rješenja, Postaje financijske policije za Bjelovarsko-bilogorsku županiju od 22. prosinca 1997.

Utvrđeno je nadalje da je rješenjem Ministarstva financija, Financijske policije, Postaje financijske policije za Bjelovarsko-bilogorsku županiju od 26. travnja 1999. naloženo Đ. P. vlasniku obrta C. D. da tužitelju plati iznos od ukupno 55.000,00 kn. Utvrđeno je u postupku i to da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda u B. od 19. travnja 2001. naloženo Đ. P. kao vlasniku obrta C. D. da tužitelju plati ukupno iznos od 1.112.782,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 12. travnja 2002.

Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, jer mu Đ. P. kao vlasnik C. D. na ime neplaćenih poreza po navedenim rješenjima i presudama nije platio navedene iznose.

Ističe da je dana 14. studenog 2002. Đ. P. kao vlasnik C. D. i tuženik sklopili ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, te Aneks tom ugovoru dana 27. studenoga 2002. kojim ugovorom je tuženiku prodan poslovni prostor u poslovnoj građevini oznake "Poslovni centar Đ." izgrađenoj na kč.br. … upisanoj u zk.ul. br. … k.o. Đ. poslovni prostori br. …

Tužitelj posebno ističe da je tuženik čiji je osnivač M. P. sin Đ. P. i da je takvom pravnom radnjom dužnika u korist tuženika kao treće osobe nanesena šteta tužitelju s obzirom na sve nekretnine dužnika Đ. P. opterećene založenim pravom ili su pokrenuti ovršni postupci i da dužnik nema druge imovine iz koje bi se moglo namiriti tužiteljevo potraživanje. Tužitelj tvrdi da je dužnik prodao poslovni prostor kako bi onemogućio naplatu potraživanja tužitelja, dok je tuženiku to bilo poznato u smislu čl. 281. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 79/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO), da dužnik tim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku. Tužitelj predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev da pravna radnja (ugovor o prodaji poslovnog prostora) gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja, presudom).

Tuženik je prigovorio da ne postoje ovršne isprave o kojima govori tužitelj, jer da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 22. svibnja 2003. poništeno rješenja Ministarstva financija temeljem kojeg je tužitelju pripadalo pravo na ovršnu naplatu iznosa od 28.000.000,00 kn. Ističe i to da je poslovni prostor prodan na temelju naplatnog pravnog posla i da stoga ne postoje uvjeti za pobijanje navedenog kupoprodajnog ugovora čiju opstojnost ne osporava.

Uvidom u presudu Upravnog suda Republike Hrvatske br. Us-8523/00. od 22. svibnja 2003. sudovi su utvrdili da je uvažena tužba Đ. P. kao vlasnika C. D. i da je poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, ali da se ta presuda ne odnosi ni na jedno utuženo rješenje, već na rješenje Ministarstva financija od 1. ožujka 2000., a za koje rješenje nije podnijeta tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u ovom sporu.

U postupku je utvrđeno da tuženik nije isplatio tužitelju ukupno iznos od 13.513.097,17 kn što je dužan platiti i da sveukupna vrijednost dužnikovih nekretnina iznosi 1.407.005,10 kn, pa tuženik nema dovoljno imovine iz koje bi se mogla naknaditi tražbina tužitelja.

Dana 14. studenoga 2002. Đ. P. kao vlasnik C. D. i tuženik zaključili su ugovor o kupoprodajni poslovnog prostora, te su dana 27. studenoga 2002. zaključili aneks tom ugovoru temeljem kojeg je Đ. P. prodao tuženiku nekretnine opisane u toč. I. izreke prvostupanjske presude. Iz čl. 2. ovog ugovora proizlazi da je ugovorena cijena prodanih nekretnina iznosila 459.871,76 kn koju je tuženik isplatio u cijelosti, na način da je tuženik izvršio sanaciju kružne peći te nabavio rezervne dijelove za strojeve što je Đ. P. kao vlasniku obrta bilo neophodno za nastavak daljnjeg rada njegovog obrta C. D..

Prema odredbi čl. 281. st. 1. ZOO-a teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili je mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom se ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato, a prema odredbi st. 2. toga članka ako je treća osoba dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u pravoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, pretpostavlja se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku.

Prema utvrđenju sudova Đ. P. je mogao znati da poduzetim raspolaganjem čini štetu tužitelju, jer ga je onemogućio u naplati svog potraživanja. Sva predmetna rješenja i odluke iz kojih proizlazi tužba tužitelja dostavljena su dužniku Đ. P. koji je očito bio svjestan svoje obveze prema tužitelju. Znao je to da se protiv njega vode i ovršni postupci radi zasnivanja založnog prava i radi prodaje njegovih nekretnina kakao bi tužitelj ostvario svoju novčanu tražbinu, te da je vrijednost dužnikovih nekretnina nedostatna da se podmiri tražbina tužitelja.

S druge strane zakonski zastupnik tuženika (kupac poslovnog prostora) je M. P. jedini osnivač tuženika i član Uprave tuženika uz I. I..

Dužnik Đ. P. je otac z.z. tuženika M. P. i tast člana Uprave I. I..

Zakonskom zastupniku tuženika M. P. kao sinu dužnika koji je s dužnikom i poslovno surađivao bilo je poznato da dužnik poduzetim radnjama nanosi štetu tužitelju.

Nižestupanjski sudovi pravilno su utvrdili sve navedene okolnosti.

Tužitelj je tužbu podnio u zakonskom roku od jedne godine (čl. 285. ZOO-a), jer je tužba podnesena prvostupanjskom sudu 13. studenoga 2003., a pravne radnje koje se pobijaju (ugovor) zaključen 14. studenoga 2002. sa aneksom od 27. studenoga 2002., pa protivni revizijski navodi nisu opravdani.

Pobijanje predmetnog ugovora uređeno je na poseban način odredbama čl. 280. – 285. ZOO. Prema odredbi čl. 280. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu, kao što je to u ovom slučaju i bez obzira kad je nastao, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Dakako, sve to može vrijediti samo do isteka roka za podnošenje tužbe predviđenog odredbom čl. 285. ZOO, a taj rok je održan. Prema tome, tuženik neosnovano ističe da se ovdje radi o apsolutnoj zastari.

Kraj takvog stanja stvari sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su pozivom na čl. 284. ZOO prihvatili navedeni tužbeni zahtjev tužitelja.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je reviziju tuženika trebalo, na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 30. listopada 2007.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.