I Kž-75/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 75/08-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec, dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Jasne Galešić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. P., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. listopada 2007. godine, br. K- 178/07, u sjednici održanoj 30. studenog 2010. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. N. P., preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ na način da, temeljem čl. 75. st. 3. KZ ista može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a najdulje do prestanka izvršenja kazne zatvora.

II. U ostalom dijelu, žalba opt. N. P. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 11. listopada 2007. god., br. K-178/07, proglasio je krivim opt. N. P. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi čl. 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ), te ga je, na temelju istih zakonskih odredbi uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Temeljem čl. 76. KZ, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP, optuženik je u cijelosti oslobođen od obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. ZKP kao i nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

I Kž 75/08-3

Protiv te presude žali se optuženik putem branitelja po službenoj dužnosti H. H., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Vraćajući spis, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Radovan Šantek, u pisanom podnesku od 30. siječnja 2008. god., br. KŽ-DO-196/08, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a kod istog je prijedloga, na sjednici drugostupanjskog vijeća, ostao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petar Pulišelić.

Žalba je djelomično osnovana.

Žalitelj ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer smatra da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama vezano za ubrojivost optuženika u vrijeme počinjenja djela, a oni koji su navedeni smatra u znatnoj mjeri proturječnima, budući da se temelje na proturječnom nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka. No, argumenti koje optuženik u tom pravcu iznosi predstavljaju razloge za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će o tome nastavno biti izloženo vezano za tu žalbenu osnovu.

Ispitivanjem pobijane presude, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, nije utvrđeno da bi bila ostvarena citirana, a ni neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je činjenično stanje vezano za subjektivni element kaznenog djela pogrešno utvrđeno, jer je prvostupanjski sud potpuno pogrešno protumačio iskaz oštećenika i nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, a slijedom toga donio i pogrešan zaključak da je optuženik tempore criminis postupao s izravnom namjerom. Pritom se žalitelj poziva na pojedine dijelove iskaza oštećenika i vještačkog nalaza koje uzima iz konteksta i parcijalno, pa stoga i pogrešno tumači na način da je u vrijeme počinjenja zbog „jednog sumračnog stanja uzrokovanog ovisnošću o alkoholu“ bio u neubrojivom stanju.

Naime, prvostupanjski sud je izveo sve potrebne dokaze, nakon čega je temeljem brižljive i kritičke analize svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj ukupnosti, pravilno utvrdio da je optuženik kritične zgode postupao s ciljem da usmrti oštećenika, a u granicama svojih očuvanih intelektualnih mogućnosti bio je svjestan svog djela, čime je ostvario sva bitna objektivna i subjektivna obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ.

Objektivna komponenta kaznenog djela u potpunosti i bez sumnje potvrđena je iskazom oštećenika koji je detaljno opisao ozljede i način na koji ih je zadobio od strane optuženika, a njegov je iskaz u tom pogledu u suglasju s nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka koji je prihvaćen kao objektivan i stručan. Tako je utvrđeno da je oštećenik zadobio dvije rezne rane nožem na lijevoj strani glave u predjelu lične kosti i ispred uške kojom

I Kž 75/08-3

prilikom mu je ozlijeđena arterija i predušna žlijezda slinovnica, a te ozljede u svom zbiru predstavljaju običnu tešku tjelesnu ozljedu.

S obzirom na sredstvo koje je upotrijebio, te način i mjesto ozljeđivanja u predjelu glave, pri čemu je došlo do ozljede arterije kao jednog od najvitalnijih organa ljudskog tijela, optuženik je bio svjestan, iako smanjeno, ali ipak svjestan, da tako može usmrtiti oštećenika, a s tim ciljem je i postupao. Takva subjektivna komponenta, protivno žalbenim navodima, nesumnjivo proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. Z. S., koji je sasvim određeno izjavio da je optuženik, u vrijeme počinjenja kaznenog djela, zbog visoke koncentracije alkohola u krvi od 2,76 g/kg, koja je bila presudni dezinhibirajući faktor njegovih agresivnih poriva i utjecala je na njegovu sposobnost shvaćanja značenja vlastitog postupanja i upravljanja svojom voljom, bio smanjeno ubrojiv u srednjem, a moguće i težem stupnju, ali ipak ubrojiv. Vještak je osim toga pojasnio da je akutna intoksikacija alkoholom, odnosno teško pijano stanje u kojem se optuženik nalazio, jedno posebno psihičko stanje, ali se ne radi o stanju privremene duševne poremećenosti koje se u forenzičkoj praksi smatra neubrojivim stanjem, kako to pogrešno tvrdi žalitelj. Budući da je psihijatrijski vještak dao stručno i argumentirano mišljenje, te ga i dodatno obrazložio na glavnoj raspravi, prvostupanjski sud je opravdano prihvatio njegov nalaz i na njemu temeljio svoju odluku, odbivši prijedlog optuženika za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja.

To što je zbog pravovremene liječničke intervencije izostala najteža posljedica, nije od utjecaja na optuženikov subjektivni odnos prema kaznenom djelu, ali se zbog izostanka posljedice, radi o kaznenom djelu ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ, kako to pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud u svojoj odluci. Stoga, žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Međutim, žalitelj s pravom ističe povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. KZ, jer prvostupanjski sud prilikom izricanja sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti (alkoholne) nije odredio vrijeme njezinog trajanja. Naime, iako je prvostupanjski sud na optuženika opravdano primijenio navedenu sigurnosnu mjeru, jer je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno pod odlučujućim utjecajem ovisnosti o alkoholu, ali i da zbog te ovisnosti postoji realna bojazan od recidiva, propustivši odrediti njezino trajanje povrijedio je kazneni zakon na štetu optuženika, pa je u tom dijelu trebalo preinačiti pobijanu presudu na način da sukladno čl. 75. st. 3. KZ sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Optuženik se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, pa je, sukladno čl. 382. ZKP, pobijana presuda ispitana i u tom pravcu.

Tako je utvrđeno da je prvostupanjski sud najprije pravilno utvrdio, a onda i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi odabir vrste i visine kazne, cijeneći pritom optuženiku kao olakotno što je do sada neosuđivan, što je djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti, moguće i u težem stupnju i što je oštećeniku odmah pružio pomoć, a kao otegotno težinu povreda koje je zadao oštećeniku. Budući da je kazneno djelo ostalo u pokušaju prvostupanjski sud je opravdano primijenio odredbe o ublažavanju kazne, koje su bile na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela, pa je pravilnom ocjenom svih navedenih okolnosti, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine u svemu primjerena težini i društvenoj opasnosti

I Kž 75/08-3

djela, te osobi optuženika i pogodna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 50. Kaznenog zakona.

Slijedom svega iznijetog, a kako je žalba optuženika djelomično osnovana, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučiti kao pod I. i II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 30. studenog 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasna Galešić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.