Revr-1565/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1565/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K. iz K., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-155/13-2 od 25. rujna 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu br. P- 880/10 od 26. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2017.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo isplatiti tužitelju 84.003,02 kn bruto s pripadajućim u izreci presude određenim zateznim kamatama kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 14.495,00 kn sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda do iznosa od 67.047,03 kn, a djelomično je žalba prihvaćena i preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu 16.047,03 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda ukine te predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Iako tužitelj u reviziji navodi da ju podnosi zbog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj promjeni, dakle, da podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, u pobijanoj presudi izrijekom je naznačeno da je donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP pa je protiv takve odluke dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, slijedom čega je revizija tužitelja razmatrana kao revizija iz te zakonske odredbe (redovna revizija), a ne kao revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP (izvanredna revizija).

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima tužitelja u reviziji, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu ukazuje tužitelj u reviziji, jer pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te stoga nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati u granicama navoda revizije.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od veljače 2007. do veljače 2010. s tim da je revizijskoj fazi postupka sporno samo razdoblje od 1. listopada 2009. do veljače 2010.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada i sate rada noću, subotom i nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime prekovremenog rada nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu i da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05), Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Drugostupanjski sud je preinačio i odbio zahtjev za razdoblje nakon 1. listopada 2009. s obrazloženjem da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) uređeno pitanje dodataka za dežurstvo i za obavljanje stražarske službe te je određen način kako će se obračunavati dodatak za plaću, a koji dodaci su, sukladno Pravilniku, tužitelju i isplaćeni.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda pravilan je zaključak drugostupanjskog suda kada je tužbeni zahtjev tužitelja za razdoblje nakon 1. listopada 2009. ocijenio neosnovanim.

Odredbom čl. 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., dodana su dva dodatka na plaću koja se isplaćuju djelatnim vojnim osobama pod uvjetima propisanim Pravilnikom: dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe.

Istovremeno sa stupanjem na snagu Pravilnika stupila je na snagu Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09) kojom je određeno da se, dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena i stražarska služba kao poseban oblik rada, ne smatraju prekovremenim radom (čl. V. i VII. Odluke).

Osporavajući pravilnost zaključivanja drugostupanjskog suda da tužitelj ima pravo samo na dodatak za plaću za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u skladu sa odredbama Pravilnika, tužitelj u reviziji ističe da unatoč donesenoj Odluci i Pravilniku, djelatne vojne osobe imaju pravo na isplatu prekovremenih sati uz primjenu važećih kolektivnih ugovora kojima je to pravo uređeno za državne službenike i namještenike jer Pravilnik, regulirajući pravo na dodatke za dežurstvo i stražu, ne zadire u prava djelatnih vojnih osoba na isplatu ostalih dodataka koja im pripadaju po općim propisima, a da je Odlukom ministra, s kojom se djelatne vojne osobe dovode u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike u Republici Hrvatskoj, odnosno ostale državne službenike i namještenike, prekoračena zakonska ovlast ministra iz čl. 96. st.1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske.

Prema odredbi čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donijetima na temelju njega primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

Ovlast za donošenje propisa na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske imaju Vrhovni zapovjednik, Vlada Republike Hrvatske i ministar (čl. 198.-200.).

Između inih propisa navedenih u čl. 200. navedenog Zakona ministar ovlašten je za donošenje odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (čl. 96. st. 1.) i Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (čl. 170. st. 4.). Stoga Pravilnik iz 2009. i Odluka iz 2009. kojima je cjelovito uređeno pitanje dodatka i visine dodatka za obavljanje dežurstva i stražarske službe djelatnih vojnih osoba imaju značenje propisa donijetog na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, a s obzirom na odredbu čl. 14. tog Zakona ti propisi, glede pitanja koja uređuju, imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu, odnosno kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima.

Slijedom toga, drugostupanjski sud je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava osnovano ocijenio da nakon donošenja Odluke iz 2009. i Pravilnika iz 2009. djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak na plaću po osnovi prekovremenog rada prema tim propisima, a ne na temelju kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s općim propisima o radu i propisima o državnim službenicima i namještenicima, pa je tužbeni zahtjev za razdoblje nakon 1. listopada 2009. osnovano odbijen.

Budući da nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje tužitelj, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 28. lipnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.