Administrative court dismisses appeal regarding building permit denial for roof reconstruction and space conversion.
Legislator summary
AI generatedThe High Administrative Court dismissed the plaintiff's appeal against the Ministry's refusal to issue a building permit for roof reconstruction and space conversion. The plaintiff argued the process was too long and that the defendant incorrectly classified the work as adaptation rather than reconstruction. The court ruled that the specific consent covered reconstruction, not adaptation, and that the plaintiff's claim of excessive delay was unfounded.
Legislator headnote
AI generatedZakon o upravnim sporovima, čl. 42. st. 2.; Zakon o građevinarstvu; The court established that administrative consent for reconstruction does not automatically cover adaptation works, and plaintiffs must prove procedural delays to invalidate building permit denials.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Poslovni broj: Us-1722/2011-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i mr.sc. Ivice Kujundžića, članova vijeća, te sudske savjetnice Ivane Mamić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice L. L. V. iz Z., koju zastupa Z. o. u. D. B. i J. Č.-Ž. iz Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, klasa: UPII-361-03/10-02/235, urbroj: 531-04-1-11-2 od 5. siječnja 2011., radi izdavanja građevne dozvole, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 24. travnja 2013.,
p r e s u d i o j e
Tužba se odbija.
Obrazloženje
Osporenim rješenjem odbijena je u ponovljenom postupku žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja P.-g. ž., Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave K., klasa: UP/I-361-03/10-03/130, urbroj: 2170/1-07-04/8-10-3 od 2. studenog 2010., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za izdavanje građevne dozvole za rekonstrukciju i promjenu namjene tavana u stambeni prostor na gr.č. 11/4 k.o. B. u naselju B..
Tužiteljica u tužbi navodi da se predmetna suglasnost M. B. odnosi na adaptaciju i prenamjenu polovice tavanskog prostora u stambeni, a ne samo na adaptaciju kako to pogrešno zaključuje tuženo tijelo. Navodi nadalje da je D. B. stekao suvlasništvo na predmetnom objektu tek upisom u zemljišne knjige 9. veljače 2001. a ne na temelju darovnog ugovora od 23. lipnja 1998. pa uopće nije mogao imati status stranke u ovom postupku. Tužiteljica je zahtjev podnijela još 1999. godine a taj zahtjev je odbijen prvostupanjskim rješenjem iz 2006. godine prema tome, postupak se neopravdano dugo vodi. Navodi nadalje da glavnim projektom nije predviđeno podizanje krovnog vijenca za oko 80 cm. Pogrešan je zaključak tuženog tijela da je predmet ovog postupka rekonstrukcija građevine na način kako to navodi tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja jer se ne radi o preoblikovanju i izmjeni konstrukcije kompletnog krovišta stambene zgrade. Osim toga od vremena izdavanja lokacijske dozvole 1997. godine i podnošenja zahtjeva za izdavanje građevinske dozvole iz 1999. godine, proteklo je 14 odnosno 12 godina te je u međuvremenu u naravi izvedena rekonstrukcija kompletnog krovišta od strane D. B., bez suglasnosti svih ostalih suvlasnika, što treba uzeti u obzir pa predlaže da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi. Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.
Tužba nije osnovana.
Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je podneskom od 13. srpnja 1999. tužiteljica zatražila izdavanje građevne dozvole za rekonstrukciju i promjenu namjene tavana u stambeni prostor na grč. 11/4 k.o. B. u naselju B.. Taj zahtjev je odbijen rješenjem prvostupanjskog tijela klasa: UP/I-361-03/99-02/93, urbroj: 2170-04/4-00-20 od 22 svibnja 2000., a povodom žalbe tužiteljice doneseno je drugostupanjsko rješenje klasa: UP/II-361-03/00-02/371 od 1. prosinca 2000., kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak.
Protiv tog drugostupanjskog rješenja tužbu je izjavio suvlasnik predmetne stambene zgrade D. B.. Ta je tužba odbijena presudom ovog Suda Us-2063/2001-9 od 21. lipnja 2005. uz obrazloženje da je tuženo tijelo osnovano zaključilo da u postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje odnosno nije utvrđeno jesu li suvlasnici predmetne nekretnine odnosno njihovi pravni prednici dali suglasnost za rekonstrukciju i prenamjenu tavana u stambeni prostor. Sud je izrazio shvaćanje da jednom dana suglasnost stranke odnosno pravnog prednika vezuje i pravnog sljednika te se ta suglasnost koja ima karakter ugovora može pobijati samo u postupku pred redovnim sudom.
U provođenju presude ovog Suda doneseno je novo prvostupanjsko rješenje kojim je zahtjev tužiteljice odbijen uz obrazloženje da nije dostavila suglasnost D. B. za predmetnu prenamjenu. Tužiteljica je tvrdila da je suglasnost za promjenu namjene i rekonstrukciju dao raniji suvlasnik zgrade M. B., pravni prednik D. B. dana 25. kolovoza 1995. Povodom žalbe tužiteljice doneseno je drugostupanjsko rješenje tuženog tijela klasa: UP/II-361-03/06-02/554, od 6. rujna 2006. kojim je odbijena njena žalba, a tužba tužiteljice protiv toga rješenja uvažena je presudom ovoga Suda Us-11793/06 od 25. veljače 2010.
Tužba je uvažena uz obrazloženje da je M. B. dao suglasnost tužiteljici za adaptaciju polovice tavanskog prostora u stambeni prostor dana 25. kolovoza 1995. međutim, nije bilo utvrđeno da li je u vrijeme kada je dao suglasnost M. B. bio i suvlasnik navedene stambene zgrade. Ovaj Sud je uputio tuženo tijelo da u ponovljenom postupku nesporno utvrdi je li M. B. u vrijeme kada je dao suglasnost bio suvlasnik zgrade. Ukoliko je takvo ovlaštenje imao tada bi suglasnost obvezivala i njegovog pravnog sljednika D. B.. U ovom sada ponovljenom postupku utvrđeno je da je M.
B. suvlasništvo na predmetnoj nekretnini stekao temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-222/78-4 od 21. prosinca 1978. iza smrti A. B. i na temelju rješenja o nasljeđivanju broj O-21/72-4 od 3. veljače 1972. iza pok. M. B., provedenih u zemljišnim knjigama na predmetnoj čestici rješenjima posl.br. Z-919/84 dana 7. lipnja 1984. godine, odnosno posl.br. Z-3513/00, dana 3. studenog 2000.
Tužiteljica tvrdi da je M. B. suvlasnik objekta, dao suglasnost za adaptaciju i prenamjenu polovice tavanskog prostora u stambeni, a ne samo za adaptaciju.
Prema članku 88. stavak 2. podstavak 6. Zakona o gradnji (Narodne novine, broj 175/03., 100/04.) zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole investitor između ostalog, prilaže dokaz da ima pravo graditi na građevnoj čestici, odnosno uporabljivoj građevini. Nadalje, prema članku 89. podstavak 5. citiranog Zakona dokazom da ima pravo graditi u smislu ovoga Zakona smatra se osobito pisana suglasnost vlasnika uporabljive građevine u slučaju rekonstrukcije ili adaptacije te građevine ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
Iz priložene preslike suglasnosti od 25. kolovoza 1995. proizlazi da je M. B. dao suglasnost tužiteljici da na polovici tavana zgrade izvrši adaptaciju tavanskog prostora u stambeni, bez naknade. Tužiteljici je međutim lokacijska dozvola klasa: UP/I-350-05/97- 02/78, urbroj: 2170-04/4-97-2 od 23. srpnja 1997. izdana za rekonstrukciju građevine (krovište) i prenamjenu tavana u stambeni prostor na parceli grč. 11/4 k.o. B. u naselju B. Prema tome tužiteljica je dobila suglasnost za izvedbu adaptacije dijela tavanskog prostora u stambeni, a lokacijska dozvola je izdana za rekonstrukciju građevine i prenamjenu tavana u stambeni prostor.
Prema članku 4. podstavak 3. citiranog Zakona, rekonstrukcija jest izvođenje radova kojima se utječe na ispunjavanje bitnih zahtjeva za uporabljivu građevinu i kojima se mijenja usklađenost građevine s lokacijskim uvjetima u skladu s kojima je izgrađena (dograđivanje, nadograđivanje, uklanjanje vanjskog dijela građevine, izvođenje radova radi promjene namjene građevine ili tehnološkog procesa i sl.).
Adaptacijom se prema podstavku 4. toga članka smatra sanacija i svako drugo izvođenje radova kojima se utječe na ispunjavanje bitnih zahtjeva za uporabljivu građevinu, ali kojim se radovima ne mijenja usklađenost građevine s lokacijskim uvjetima u skladu s kojima je izgrađena.
Iz navedenih zakonskih definicija proizlazi da se rekonstrukcija i adaptacija ne smatraju istovrsnim radovima time da adaptacija ne obuhvaća radove kojima se utječe na usklađenost građevine s lokacijskim uvjetima. Dakle, u konkretnom slučaju dozvoljeno je podizanje krovišta i promjena namjene a što se smatra rekonstrukcijom, a ne adaptacijom pa osnovano tvrdi tuženo tijelo da tužiteljica nije ishodila suglasnost za rekonstrukciju krovišta. Tužiteljica tvrdi da je u vrijeme kada je dana predmetna suglasnost, na snazi bio Zakon o građenju (Narodne novine, broj 77/92., 82/92., 26/93., 33/95.) istim je u članku 2. stavak 7. propisano da se rekonstrukcijom u smislu toga Zakona smatra izvođenje radova na postojećoj građevini (adaptacija, nadogradnja, dogradnja, sanacija, izmjena opreme, izmjena tehnološkog procesa, modernizacija, promjena namjene i sl.) ako se tim radovima utječe na tehnička svojstva građevine iz poglavlja II. ovoga Zakona ili ako se tim radovima mijenjaju uvjeti utvrđeni na toj lokaciji temeljem posebnih zakona.
Međutim, iz navedene suglasnosti nije vidljivo da je ista dana baš za radove koji su predviđeni lokacijskom dozvolom koja je osnov za izdavanje građevinske dozvole u ovom postupku pa su prigovori tužiteljice neosnovani i ne mogu se uvažiti.
U pogledu prigovora tužiteljice da je postupak predugo trajao napominje se da je tužiteljica mogla koristiti pravne lijekove radi šutnje upravnih tijela.
Tužiteljica tvrdi da je D. B. stekao vlasništvo tek upisom u zemljišne knjige 9. veljače 2001. a ne na temelju darovnog ugovora iz 1998. godine, pa da stoga nije ni mogao biti stranka u postupku.
Ovi se prigovori tužiteljice ne mogu uvažiti jer spisu prileži ugovor o darovanju nekretnina sklopljen između M. B. i D. B. 23. lipnja 1998. kojim je M. B. darovao D. B. suvlasnički dio nekretnine upisane u z.k.ul. 113 (na grč. 11/14) što je osnov za sudjelovanje istoga u ovom postupku temeljem kojeg ugovora D. B. kao suvlasnik navedene nekretnine upisan u zemljišne knjige pod br. Z-616/01 dana 9. veljače 2001., dakle tijekom vođenja postupka.
Prema pravnom stajalištu ovoga Suda zauzetog u nizu presuda, osobe koje su otuđile svoje nekretnine više nemaju pravni interes sudjelovati u postupku već su tada ovlaštene u postupku sudjelovati osobe koje su nekretninu stekle. Stoga darovatelj M. B. više nije imao pravni interes sudjelovati u tom postupku, već je pravni interes imao daroprimatelj te nekretnine, D. B..
U pogledu bespravne gradnje koju je eventualno poduzeo D. B. nadležna je postupati građevinska inspekcija.
Obzirom na navedeno osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Trebalo je stoga na temelju članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 53/91., 9/92. i 77/92.) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 90. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10. i 143/12.) tužbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 24. travnja 2013.
Zapisničarka
Predsjednica vijeća
Ivana Mamić, v.r.
Marina Kosović Marković, v.r.