Pž-1426/2009-6 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

31. Pž-1426/09-6

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća te Igora Periše i Mladena Šimundića, članova vijeća, u parničnom postupku tužitelja T. I. d.o.o., Z., K. 3, kojeg zastupaju punomoćnici D. R. i M. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. R., Z., P. 3, kojeg zastupa punomoćnica I. Š., radi isplate iznosa od 239.807,37 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1127/04 od 13. listopada 2008., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1127/04 od 13. listopada 2008. u točki I. izreke u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Iv-2379/97 kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 239.807,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 5. lipnja 1996. do 31. prosinca 2007. i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 8.446,00 kn te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 61.918,20 kn.

II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1127/04 od 13. listopada 2008. u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi tog suda poslovni broj Iv-2379/97 kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 239.807,37 kn za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu iznad 61.918,20 kn i sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Iv-2379/97 kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 239.807,37 kn (dvjestotridesetdevettisuća- osamstosedam kuna i tridesetsedam lipa) za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate.

2. Tuženik je dužan tužitelju u roku od osam dana platiti zateznu kamatu na iznos od 239.807,37 kn (dvjestotridesetdevettisućaosamstosedam kuna i trideset- sedam lipa) po stopi od 17% na godinu, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

3. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi parnične troškove u iznosu od 19.336,00 kn (devetnaesttisućatristotridesetšest kuna).

Obrazloženje

Presudom poslovni broj P-1127/04 od 13. listopada 2008. Trgovački sud u Zagrebu je na snazi održao platni nalog iz rješenja o ovrsi tog suda poslovni broj Iv-2379/97 od 11. rujna 1997. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 239.807,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. lipnja 1996. do isplate i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 8.446,00 kn (točka I. izreke) te je naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 81.254,20 kn (točka II. izreke).

Iz obrazloženja proizlazi da se tužitelju dosuđeni iznos odnosi na cijenu robe koju je tužitelj prodao i isporučio tuženiku, a tuženik nije platio njenu cijenu.

Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio preinačiti ili ukinuti prvostupanjsku presudu.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana, osim u odnosu na dio odluke o obvezi isplate zatezne kamate i dio odluke o naknadi parničnih troškova.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita u dijelu navedenom u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, dok zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nije zakonita u dijelu navedenom u točki II. izreke ove presude.

Neosnovano je tuženik istaknuo žalbeni razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjsku je presudu moguće ispitati, jer njeno obrazloženje sadrži jasne i na zakonu osnovane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze i na taj način potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovom postupku.

Tužitelj u ovoj parnici zahtijeva isplatu cijene robe – uglavnom uredskog materijala, za koju tvrdi da ju je prodao i isporučio tuženiku. Tuženik je osporio da mu je roba isporučena. Činjenicu da je tuženik robu na koju se odnosi sporna cijena primio, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio uvidom u izdatnice za robu te na osnovi iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka. Neosnovano tuženik smatra da u konkretnom slučaju na nevjerodostojnost izdatnica kao dokaza o isporuci robe upućuje to što na njima nema tuženikova pečata pored potpisa osobe koja je potvrdila primitak robe. Naime, postojanje pečata neke pravne osobe na ispravi o primitku robe niti prema jednom propisu nije uvjet da bi se ta isprava mogla smatrati dokazom o primitku robe. Nadalje, činjenica je da tužitelj nije za svaku od nekoliko desetina izdatnica naveo tko ju je od tuženikovih radnika potpisao, no primitak robe posvjedočili su i saslušani svjedoci. Tuženik u žalbi neosnovano relativizira sadržaj iskaza svjedoka I. B., šefa tuženikovog računovodstva i likvidature u vrijeme isporuke robe, koji je naveo da se sjeća da je u rukama imao virmanski nalog za isplatu sporne cijene te opisao praksu u tuženikovom poslovanju prema kojoj su se računi iz odjela komercijale slali odjelu računovodstva tek nakon provjere primitka robe. I sudska vještakinja M. D. iskazala je da nije postojala mogućnost da računi budu uneseni u tuženikove poslovne knjige ako roba na koju se oni odnose ne bi bila isporučena, a iz iskaza vještakinje proizlazi da je način tuženikova poslovanja u ovom pogledu rekonstruirala za potrebe kaznenog postupka koji se vodi protiv određene tuženikove odgovorne osobe u vezi s narudžbama robe.

Neosnovano je tuženik u žalbi naveo da prvostupanjski sud nije ocijenio njegov prigovor da je predmetni ugovor o prodaji ništav zbog toga što je njim ugovorena cijena koja je viša od prosječne na tržištu, a što je nemoralno. Suprotno tome, sud je ovu tuženikovu tvrdnju ocijenio, i to pravilno, kao neodlučnu. Naime, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda prema kojem je sklopljeni ugovor u ovom slučaju odraz suglasnosti volje stranaka. I ovaj sud smatra da ugovor o prodaji nije nemoralan ako kupac svojevoljno pristane platiti cijenu koja je viša od prosječne na tržištu, a pri tom nije sporno da su mu tržišne cijene poznate.

Konačno, neosnovano tuženik smatra da je za postojanje njegove obveze isplate cijene robe odlučno to što tužitelj nije dokazao da je kao ponuditelj sudjelovao u postupku javne nabave. Ovu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrđivao, no nije ni trebao, jer nije odlučna. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji na snazi je bila Uredba o postupku nabave roba i usluga i ustupanju radova („Narodne novine“ broj 13/95). Prema odredbi članka 1. te Uredbe, postojala je obveza određenih osoba da nabavu robe čija je cijena veća od 200.000,00 kn organiziraju javnim nadmetanjem. No, tom Uredbom nije propisana ništavost ugovora sklopljenih protivno toj obvezi. Pri tom valja istaknuti da tužitelju kao prodavatelju nije bilo zapriječeno prodati tuženiku spornu robu, već je tuženiku, ako smatra da je potpadao pod navedenu obvezu u vezi s javnom nabavom, bilo zabranjeno kupiti robu bez provedbe postupka javne nabave. U tom slučaju ugovor nije ništav, jer je odredbom članka 103. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) propisano da će, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a stranka koja je zakonsku zabranu povrijedila snosit će odgovarajuće posljedice.

Što se tiče žalbenog navoda da nije utvrđena činjenica kada je tuženik primio sporne račune, kako bi se znalo kada je obveza isplate cijene dospjela na naplatu, ovaj sud ističe da tuženik kao kupac iz sadržaja ugovora o prodaji koji je sklopio treba znati kada mora platiti ugovorenu cijenu.

S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud na izloženo činjenično stanje primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 454. i 516. ZOO-a glede obveze isplate cijene robe te članka 277. stavka 1. tog Zakona glede isplate zatezne kamate, ali samo za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007.

Također je pravilnom primjenom odredaba članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnih troškova, ali samo do iznosa od 61.918,20 kn.

Stoga je na osnovi odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke i u dijelu točke II. izreke, kako je to navedeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

Međutim, što se obveze isplate zatezne kamate tiče, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate tuženik kamatu duguje po osnovi odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08), a po stopi iz stavka 2. tog članka. Ta odredba propisuje dvije različite stope zatezne kamate, ovisno o tome radi li se o zateznoj kamati koja teče na obveze iz trgovačkih ugovora, odnosno ugovora između trgovaca i osoba javnog prava, ili o ostalim vrstama ugovora. Zato nije određena ni odrediva izreka sudske odluke kojom je stopa zatezne kamate koja se duguje za razdoblje od 1. siječnja 2008. opisana kao „zakonska“, jer postoje dvije različite zakonske stope zatezne kamate.

Stoga je na osnovi odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a pobijana presuda preinačena u navedenom dijelu, na način da je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate, i za to mu je razdoblje naloženo platiti zateznu kamatu po stopi propisanoj na odnose iz trgovačkih ugovora.

Prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i u odnosu na dio točke II. izreke kojim je tužitelju dosuđena naknada parničnih troškova u iznosu višem od 61.918,20 kn. Osnovano je tuženik u žalbi istaknuo da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška za sastav podnesaka od 26. veljače 1997. (priznato 2.700,00 kn), 14. srpnja 2000. (2.700,00 kn), 25. ožujka 2002. (2.700,00 kn), 5. lipnja 2002. (2.700,00 kn) i 12. studenog 2007. (2.500,00 kn). Što se tiče podneska od 26. veljače 1997., taj je podnesak zapravo prijedlog za ovrhu, te je trošak u vezi s njim sadržan u troškovima za koje je pobijanom presudom platni nalog iz rješenja o ovrsi održan na snazi.

Što se tiče ostalih podnesaka, pogrešno je tuženik u žalbi istaknuo da se oni uopće ne nalaze u spisu. Oni se u spisu nalaze, ali tuženiku nisu dostavljeni. Međutim, oni nisu bili potrebni za vođenje parnice i trošak njihova sastava tužitelj ne može prevaliti na tuženika. Podneskom od 14. srpnja 2000. tužitelj je zamolio prvostupanjski sud da zakaže ročište, podneskom od 25. ožujka 2002. tužitelj je izvijestio sud da ne stavlja daljnje dokazne prijedloge, a podneskom od 12. studenog 2007. tužitelj je dostavio isprave koje je kao dokaz morao dostaviti ranije tijekom postupka uz ostale dokaze, jer ne proizlazi da je za njih kasnije saznao odnosno došao u njihov posjed.

Podnesak od 5. lipnja 2002. je tužiteljev odgovor na žalbu koji je tuženik podnio protiv prve prvostupanjske presude donesene u ovom predmetu. Tuženik je s tom žalbom uspio, odnosno ta je presuda u cijelosti ukinuta i tužiteljev odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice. Stoga tužitelju ne pripada niti naknada za sudsku pristojbu koju je platio na taj odgovor na žalbu u iznosu od 2.880,00 kn. Konačno, osnovano je tuženik u žalbi naveo da tužitelju nije na ime naknade troška za sudsku pristojbu na pobijanu presudu trebalo dosuditi iznos od 2.978,00 kn, već iznos od 2.748,00 kn.

Naime, ova pristojba u skladu s Tbr.

2. st.

1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst) iznosi 2.748,00 kn. Pri tom nije odlučno što je prvostupanjski sud tužitelja pozvao platiti pristojbu u iznosu od 2.978,00 kn, jer je tužitelj trebao protiv naloga za plaćanje pristojbe podnijeti prigovor. S obzirom na navedeno, valjalo je od ukupnog iznosa po osnovi naknade parničnih troškova dosuđenog tužitelju odbiti iznos od 19.336,00 kn (u što je uračunat i PDV priznat na iznose nagrada) te i u tom dijelu, na osnovi odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, preinačiti pobijanu presudu u dijelu točke II. izreke te djelomično odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Također se ističe da je u uvodu pobijane presude navedeno da je tuženik u ovoj parnici „H. R., javno poduzeće“. Tužitelj je međutim tuženika označio kao H. R., u odnosu na osobu s takvom tvrtkom je doneseno predmetno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a i tuženik je u svim podnescima naveo da je njegova tvrtka H. R., kako je upisano u sudskom registru. Stoga bi se riječi „javno poduzeće“ u uvodu pobijane presude mogle smatrati pogreškom u pisanju, koju sud može u svako doba ispraviti (članak 342. ZPP-a).

U Zagrebu 15. ožujka 2011.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

BRANKA ŠABARIĆ ZOVKO, v.r.