Pž-4898/2014-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Ref. 18 Pž-4898/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Dubravki Zubović, u pravnoj stvari tužitelja B. d.d., OIB …, P., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz O. društva Č., Č. i R. j.t.d., P., protiv tuženika A. d.o.o., OIB…, R., radi isplate iznosa od 113.173,41 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-297/2012-29 od 10. travnja 2014., 22. ožujka 2017.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-297/2012-29 od 10. travnja 2014. u točki I. i III. izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-297/2012-29 od 10. travnja 2014. održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. P. Č. iz P. poslovni broj Ovrv-88/12 od 17. travnja 2012. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 113.173,51 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 17. travnja 2012. do isplate, te mu naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 4.977,18 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 17. travnja 2012. do isplate (točka I. izreke), tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan i platni nalog iz predmetnog rješenja o ovrsi ukinut u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 402,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.480,00 kn (točka III. izreke).

Ovako je odlučio prvostupanjski sud u predmetu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 113.173,51 kn po osnovi obračunatih zakonskih zateznih kamata od dospijeća računa do dana plaćanja s pripadajućom procesnom kamatom. Prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim tuženikov prigovor zastare sukladno odredbi čl. 228. st. 1. Zakona o Ref. 18 Pž-4898/2014-2

obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), utvrdivši da su svi računi na koje se odnose obračuni kamata dospjeli nakon 17. travnja 2009., dok je prijedlog za ovrhu podnesen 17. travnja 2012. Irelevantnom je ocijenio okolnost da tužitelj u svojim poslovnim knjigama nije iskazivao obračune kamata na kraju svake poslovne godine, budući da su zatezne kamate objektivna posljedica zakašnjenja dužnika i teku prema samom zakonu sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a. Sud je na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije utvrdio pravilnost obračunatog iznosa kamata po tužitelju pa je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu utuženog uglavničenog iznosa kamata, sa zateznim kamatama od dana podnošenja prijedloga za ovrhu do isplate sukladno odredbi čl. 31. st. 2. ZOO-a.

Protiv presude tuženik je podnio žalbu pobijajući je u točki I. i III. izreke zbog svih zakonskih razloga. Ističe da je u postupku utvrđeno da u trenutku utuženja tužitelj nije imao potraživanje po osnovi obračunatih kamata evidentirano u poslovnim knjigama, pa se postavlja pitanje vjerodostojnosti isprava na temelju kojih je postupak pokrenut. Stajalište suda da nije od značaja kada je tužitelj u svojim poslovnim knjigama evidentirao obvezu po obračunu kamata uvodi pravnu nesigurnost u redovito poslovanje poduzetnika, poglavito zbog činjenice da se zakonske zatezne kamate mogu i ne moraju naplatiti, što ovisi o volji stranaka. Tuženik je u više navrata tijekom postupka ukazao na činjenicu da su se tužitelj i tuženik na kraju svake poslovne godine potpisivanjem Izvoda otvorenih stavaka usuglašavali da jedan prema drugome nemaju nikakvih tražbina osim onih navedenih u tim izvodima, a u kojim ispravama obračunatih kamata nije bilo, pa su ovjereni Izvodi otvorenih stavaka izraz prave volje stranaka – sporazuma o otpustu duga iz čl. 203. ZOO-a, koju relevantnu činjenicu je prvostupanjski sud u cijelosti zanemario. Time što nije razmatrao prigovor otpusta duga, niti je u obrazloženju naveo razloge neprihvaćanja tog prigovora sud je pored povrede materijalnog prava počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda i izrečenih stajališta tuženika. Ističe da su zakonske zatezne kamate uređene kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima te da kao civilni plod predstavljaju legitiman vjerovnikov prihod. U odnosu na prigovor otpusta duga navodi da se radi o sporazumu kod kojeg je potrebna suglasnost obiju stranaka, da mora biti jasan i nedvojben za obje stranke, prema tome i lako dokaziv, a ne baziran na pretpostavkama. S druge strane, tuženik u postupku nije dokazao da bi između stranaka eventualno postojala praksa otpusta duga po osnovi kamata, jer takva praksa niti ne postoji, a usklađivanje međusobnih potraživanja iz Izvoda otvorenih stavaka odnosi se isključivo na usklađivanje glavnica, te se iz njega ne može izvesti zaključak o eventualnom otpustu duga. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i III. izreke. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn. Žalba nije osnovana.

Presuda je ispitana u točkama I. i III. izreke na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne

Ref. 18 Pž-4898/2014-2

povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Tužitelj tužbom zahtijeva isplatu iznosa od 113.173,41 kn po osnovi neplaćenih zateznih kamata obračunatih u apsolutnom iznosu na obveze po računima plaćenim sa zakašnjenjem, zajedno sa zateznim kamatama od 17. travnja 2012. kao dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Odredbom čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude i podataka u spisu proizlazi da tuženik nije osporio da je s tužiteljem bio u poslovnom odnosu, nije osporio datume dospijeća ispostavljenih tužiteljevih računa niti činjenicu da je te račune platio sa zakašnjenjem, ali je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da tužitelj u svojim knjigama nije iskazivao obračune kamata koje je sada utužio, kao i da su stranke uskladile svoja potraživanja na posljednji dan godine 2009., 2010. i 2011. ovjeravanjem Izvoda otvorenih stavki u kojima nisu sadržane obračunate kamate zbog kašnjenja u plaćanju. Ujedno je istaknuo prigovor zastare, te je osporio i iznos obračuna.

Pravilno je sud utvrdio da nije nastupila zastara utuženog potraživanja. Naime, kamate su sporedno i akcesorno potraživanje koje u cijelosti dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja pa uslijed zastare glavnog potraživanja zastarijeva i potraživanje zateznih kamata (čl. 223. ZOO-a). No, ova odredba se primjenjuje kad je zastarjelo glavno potraživanje, ne i u slučaju kada je glavno potraživanje prestalo ispunjenjem, a u konkretnom slučaju nesporno je da je glavna obveza prestala ispunjenjem.

Odredba čl. 226. st. 1. ZOO-a uređuje zastaru povremenih potraživanja u koja pripada i potraživanje kamata, te propisuje da ta potraživanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Ta zakonska odredba ima u vidu upravo samostalno potraživanje kamata u slučaju kada je glavno potraživanje prestalo postojati ispunjenjem. Kamate teku kontinuirano od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja pa samostalno potraživanje kamata zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja. Stoga rok zastarjelosti valja računati od dana svakog pojedinačnog dnevnog potraživanja kamata, a ne od dana ispunjenja glavne obveze kako je to računao prvostupanjski sud. Međutim, budući da je najstariji tužiteljev račun dospio na naplatu 9. svibnja 2009., prvo i najstarije potraživanje po osnovi zateznih kamata nastalo je 10. svibnja 2009., dok su ostala potraživanja dospijevala nakon toga. Prijedlog za ovrhu je podnesen 17. travnja 2012. stoga od dana dospijeća najstarijeg potraživanja po osnovi zateznih kamata (niti svakog sljedećeg) do dana utuženja nije protekao zastarni rok iz čl. 226. st. 1. ZPP-a, pa je tuženikov prigovor zastare pravilno ocijenjen neosnovanim.

U postupku je provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja sporne visine tužbenog zahtjeva, kao i radi utvrđenja jesu li obračuni zateznih kamata evidentirani u

Ref. 18 Pž-4898/2014-2

poslovnim knjigama tužitelja, te je sud na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrdio da su zatezne kamate pravilno obračunate u utuženom iznosu, a da je tužitelj obračune kamata evidentirao u poslovnim knjigama za 2012. godinu.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da su zatezne kamate objektivna posljedica zakašnjenja dužnika i da teku prema samom zakonu, sukladno odredbi čl. 29. st. 1. u vezi s čl. 183. ZOO-a, pa da je tuženik dužan platiti zakonske kamate neovisno o tome kada ih je i na kojim kontima u poslovnim knjigama knjižio tužitelj.

Premda obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži razloge o tuženikovom prigovoru da je predmetno došlo do otpusta duga po osnovi zateznih kamata, zbog čega je u tom dijelu presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, prema ocjeni ovog suda i taj tuženikov prigovor je neosnovan budući da te tvrdnje tuženik ničime nije dokazao. Suprotno tuženikovom shvaćanju ovjereni Izvodi otvorenih stavki kojima su stranke usklađivale potraživanja na kraju svake godine (po osnovi glavnice) nemaju sami po sebi značenje sporazuma o otpustu duga u smislu odredbe čl. 203. st. 1. ZOO-a.

Naime, sukladno odredbi čl. 203. st. 1. ZOO-a obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s time suglasi. Otpust duga dakle mora biti izražen na način iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o postojanju suglasne volje stranaka da dođe do prestanka obveze, a tu činjenicu tuženik nije dokazao (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

Slijedom navedenog, budući da je tužitelj dokazao osnovanost svoga potraživanja u osnovi i visini, dok su tuženikovi prigovori u cijelosti utvrđeni neosnovanim, odluka o tužbenom zahtjevu je pravilna.

Odluka o parničnim troškovima nije posebno osporavana, a ovaj sud utvrđuje da je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09 te 142/12), kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narode novine“ broj 26/03-pročišćeni tekst, 125/11, 112/12 i 157/13).

Stoga je valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 373.a ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i III. izreke (točka I. izreke ove presude).

S obzirom da trošak odgovora na žalbu nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a to je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu tog troška temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 22. ožujka 2017.

SUDAC

DUBRAVKA ZUBOVIĆ, v.r.