I Kž-485/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-485/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Ane Garačić, Milana Gudelja i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća, i tajnice u odjelu –više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. I. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 25. svibnja 2000. godine broj K-11/00, u sjednici održanoj 24. siječnja 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o je:

Žalba opt. I.I. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. I.I. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a na štetu pok. J.R., pa mu je za to kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. siječnja 2000. godine, pa dalje.

Na temelju čl. 80. KZ-a od osuđenika je oduzet nož dužine oštrice 12,5 cm.

Sukladno čl. 122. st. 4. ZKP-a, osuđenik je oslobođen od dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po svojim braniteljima V.G. i I.D., odvjetnicima iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, predmet je dostavljen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a žalitelj, osim neargumentirane tvrdnje da su razlozi presude nejasni, nije naveo konkretnih razloga u pravcu postojanja ovog osnova, pa kako niti ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nisu uočene takove povrede, to ovaj žalbeni osnov nije ostvaren.

Žalbom se u stvari, pobijaju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

Optuženik u žalbi ponavlja svoju obranu i tvrdi da je do ozljeđivanja oštećenika došlo prilikom napada oštećenika na optuženika, pa kada se optuženik, izbjegavajući udarac kolcem, izvio tijelom unazad, tada je oštećenik sam naletio na nož kojeg je optuženik držao u ruci, dakle, do smrti oštećenika došlo je igrom slučaja, a ne namjernim djelovanjem optuženika. Žalitelj smatra da takova obrana nije suprotna drugim dokazima, pa niti mišljenju medicinskog vještaka, zbog čega je sud takovu obranu bez razloga otklonio. Smatra da nema dokaza o učinu kaznenog djela ubojstva, međutim, kada bi to djelo i bilo dokazano, tada treba uzeti da je optuženik postupao u stanju nužne obrane, a možda i u stanju jake razdraženosti, tako da bi se eventualno moglo raditi o ubojstvu na mah. Konačno, s obzirom da je optuženik mogao oštećenika lišiti života da je to htio, ali nije, radi se o kaznenom djelu nanošenja teške tjelesne povrede s posljedicom smrti iz čl. 99. st. 3. KZ-a.

Suprotno ovim tvrdnjama iz žalbe, sud prvog stupnja je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, te je primjenom odgovarajuće odredbe materijalnog prava osnovano zaključio da se ovdje radi o kaznenom djelu ubojstva iz čl. 90. KZ-a počinjenog s neizravnom namjerom.

Naime, nesporno je da je kritičnog dana došlo do verbalnog, a kasnije i fizičkog sukoba između oštećenika i optuženika, kojom prilikom je oštećenik udario optuženika šakom u glavu, te drvenim štapom po ruci, a sam oštećenik je zadobio ubodnu ranu trbušne šupljine, posljedicom čega je iskrvario i umro.

Ostaje, međutim, po žalitelju sporno, da li je povreda oštećenika nastala voljnim djelovanjem optuženika ili je to posljedica nesretnog slučaja, nadalje, da li je optuženik bio u stanju nužne obrane ili pak u stanju afekta, te konačno može li se smrt oštećenika pripisati optuženikovom nehaju, ili, pak, njegovoj neizravnoj namjeri, kako to utvrđuje sud prvog stupnja.

Prije svega, govora nema o tome da bi ozljeda oštećenika nastala igrom slučaja, tako da bi se oštećenik sam nehotice nabo na nož kojeg je optuženik držao u ruci. U svojom obrani danoj tijekom istrage optuženik jasno govori, da je on prilikom udarca oštećenika letvom po ruci, zamahnuo nožem odozdo prema gore, ali više ravno prema oštećenikovom trbuhu, te da u početku nije shvatio da ga je ubo, već je u mislio da je promašio. Tako opisano vlastito ponašanje optuženika govori o njegovoj svjesnoj akciji usmjerenoj na zadavanje povreda oštećeniku i tu obranu sud prvog stupnja s pravom prihvaća kao istinitu. Kasnija odstupanja na glavnoj raspravi nisu samo dodatna pojašnjenja, kako to tvrdi žalitelj, već se radi o potpuno drugačijem pristupu dinamici događaja i poricanju kaznenog djela, za razliku od onog što je navedeno kod istražnog suca.

Nadalje, u prilog istinitosti obrane optuženika iz istrage govore i iskazi svjedoka A.B., J.C. i A.Š., koji suglasno tvrde da je optuženik, neposredno nakon događaja, izjavio da je ubo oštećenika nožem u trbuh i da treba zvati policiju. Takovoj izjavi optuženika svakako ne bi bilo mjesta da je do uboda nožem došlo isključivom krivnjom samog oštećenika.

Konačno, ali ne i manje važno, medicinski vještak izričito kaže da je oštećenik zadobio ubodnu ranu nožem, karakterističnu za djelovanje druge osobe, a ubodni kanal dubine 7 cm zahvaća regiju donjeg dijela desnog rebrenog luka uz otvaranje trbušne šupljine i razdor jetre. Vještak zaključuje da je ubod nastao jednim kratkim horizontalnim zamahom srednje jačine. Ovakav nedvosmislen nalaz medicinskog vještaka žalitelj selektivno analizira i prihvaća samo u onom dijelu koji ide u prilog njegove obrane. Međutim, činjenica da se radilo o ubodu srednjeg, a ne jakog intentziteta, ne dovodi u sumnju namjerno postupanje optuženika, jer kod izrazito oštrog sječiva noža (vidi foto dokumentaciju) već se i slabijim zamahom može nanijeti po život opasna povreda, čega je optuženik, kao priučeni mesar i nožu vična osoba, svakako bio svjestan.

Stoga, dakle, postoje čvrsti dokazi da je optuženik svjesno ubo oštećenika nožem u trbuh, a s obzirom da se radi o ubojitom sredstvu i povredi vitalnih dijelova tijela, očito je da je optuženik time u najmanju ruku pristao na posljedicu smrti oštećenika, što se i dogodilo. Isto tako, ne radi se o postupanju u nužnoj obrani. Točno je da je oštećenik prvi udario oštećenika šakom u glavu, a potom drvenim štapom po lijevoj ruci, međutim, ne radi se o ozbiljnom ugrožavanju tijela optuženika, kada posljedicom toga nisu nastale nikakove povrede. Osim toga, iz ukupnog ponašanja optuženika kritičnog dana, vidljivo je da je on spremno prihvatio verbalni, a potom i fizički sukob s oštećenikom, pa kada je postupanje takovo da pretpostavlja pristanak obje sukobljene strane, tada se nijedna ne može pozivati na nužnu obranu, a tako niti na njezino prekoračenje. Konačno, optuženik u svojoj obrani nije niti iskazao osjećaj osobne ugroženosti koja bi ga nagnala da se brani od oštećenika, već se ta linija obrane iznosi tek u završnoj riječi branitelja i sada u žalbi.

Što se tiče dijela žalbe o mogućem postupanju optuženika na mah, treba reći da iz podataka u spisu ne proizlazi stanje jake optuženikove razdraženosti u koje bi on bio doveden bez svoje krivnje. Optuženik je, usprkos prigovora oštećenika, nastavio s provozom zaklanih svinja ispred njegovog ulaza, te je spremno prihvatio verbalni i fizički sukob. Prema mišljenju vještaka psihijatra optuženik je tempore criminis bio u stanju smanjenje ubrojivosti, prvenstveno posljedicom vlastite alkoholiziranosti i afekta srdžbe nastalog tijekom sukoba s oštećenikom, međutim, emocionalno labilno stanje optuženika direktna je posljedica poremećaja njegove ličnosti izazvanog alkoholizmom, dakle, potiče od uzroka izvan ponašanja samog oštećenika tempore criminis. Stoga nije ispunjeno više zakonskih pretpostavki neophodnih za postojanje kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ-a.

Konačno, i oblik optuženikove krivnje je pravilno utvrđen. Naime, optuženik se izmijenjenom optužnicom teretio, a tako je i osuđen, zbog kaznenog djela ubojstva počinjenog s neizravnom namjerom. Optuženik u žalbi smatra da je on eventualno nanio samo tešku tjelesnu ozljedu – ubodnu ranu trbuha, dok se smrt oštećenika treba pripisati optuženikovom nehaju, jer je zadana samo jedna ozljeda, a i ubod je bio srednjeg intenziteta. Međutim, optuženik je bio svjestan da je nož opasno oružje podobno za nanošenje smrtnih ozljeda, pa kada je ubo oštećenika u trbuh ispod desnog rebrenog luka, gdje zna da su smješteni vitalni organi, tada je on u najmanju ruku pristao da posljedicom tog uboda nastupi i smrt oštećenika. Stoga se lišenje života oštećenika nikako ne može pripisati optuženikovom nehaju, a time se ne radi niti o kaznenom djelu iz čl. 99. st. 3. KZ-a.

Iz svega dosad izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja sve činjenice u ovom kaznenom postupku pravilno i potpuno utvrdio, te je kriminalno ponašanje optuženika pravilno pravno označio kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a.

Optuženiku je za počinjeno kazneno djelo izrečena i primjerena kazna zatvora. Sud prvog stupnja je sve olakotne okolnosti dovoljno cijenio, a ne podcijenio, kako to smatra žalitelj. Zbog toga, neovisno o tome što je oštećenik doprinio nastanku događaja, te što je kod optuženika utvrđen blaži oblik krivnje (neizravna namjera), a on sam je izrazio kajanje i žaljenje zbog smrti oštećenika, nema opravdanja za njegovo još blaže kažnjavanje, poglavito zato što se radi o specijalnom povratniku, budući da je optuženik već osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela pokušaja ubojstva, time da tada izrečena kazna očito nije polučila svoju svrhu. Stoga ovaj Vrhovni sud smatra da se već ionako blaga kazna zatvora u trajanju od sedam godina nema opravdanja smanjiti, kako to predlaže žalitelj, jer će se samo takvom i tako odmjerenom kaznom moći postići opća i posebna svrha izricanja kazne.

Također, sigurnosna mjera oduzimanja predmeta izrečena je sukladno čl. 80. KZ-a.

Slijedom svega naprijed izloženog, navodi optuženikove žalbe nisu osnovani, pa kako nisu uočene niti povrede na koje ovaj Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. siječnja 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.