I Kž-1109/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1109/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića, Hajrije Novoselec, Damira Kosa i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. M. D., zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona u svezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i drugih, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 26. studenoga 2010. broj Kv-275/10, u sjednici održanoj dana 9. ožujka 2011., saslušavši zamjenicu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinku Orlić,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba os. M. D. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru, na temelju članka 498. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08. i 76/09.), preinačene su, bez obnove kaznenog postupka pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 9. ožujka 2010. broj Kv-374/09 koja je postala pravomoćna 26. ožujka 2010., a kojom su preinačene u odluci o kazni presuda Županijskog suda u Zadru od 22. prosinca 2003. broj K- 76/03, preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2007. broj I Kž-323/04 i presuda Općinskog suda u Zadru od 7. lipnja 2003. broj K-620/01, koja je postala pravomoćna 10. lipnja 2003. te je M. D. zbog kaznenih djela iz članak 173. stavak 2. Kaznenog zakona u svezi s člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i članka 217. stavak 1. Kaznenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i deset mjeseci, zatim presuda Županijskog suda u Zadru od 26. veljače 2010. broj K- 68/08, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. kolovoza 2010. broj I Kž-415/10, kojom je M. D. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona u svezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine i deset mjeseci i presuda Općinskog suda u Zadru od 5.

I Kž 1109/10-4 studenoga 2008. broj K-38/07, preinačena presudom Županijskog suda u Zadru od 5. veljače 2010. broj Kž-13/09, kojom je M. D. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 1. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju dva mjeseca i 15 dana, te je os. M. D. primjenom odredaba o stjecaju iz članka 60. točka c. Kaznenog zakona, izrečena na njegov zahtjev, jedinstvena kazna zatvora u trajanju sedam godina i šest mjeseci.

Na temelju članka 63. stavak 1. Kaznenog zakona osuđeniku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. travnja 2003. do 22. prosinca 2003. te od 2. rujna 2008. pa dalje, kao i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od 26. siječnja 2004. do 3. srpnja 2004.

Protiv te presude žalbu je podnio os. M. D. putem branitelja I. B., odvjetnika iz Z., zbog odluke o kazni s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i osuđenika osudi na jedinstvenu kaznu zatvora sukladno kaznenopravnoj znanosti i svrsi načela asperacije i opće svrhe kažnjavanja iz čl. 6. Kaznenog zakona“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno odredbi članka 373. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje u tekstu: ZKP), spis predmeta dostavljen je na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi na način da smatra da podnesenu žalbu treba odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Kod tog očitovanja ostala je i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočna na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba nije osnovana.

Os. M. D., pobijajući odluku o jedinstvenoj kazni zatvora, navodi da mu je izrečena kazna prestroga i to bez valjanog razloga, s obzirom na to da je prvostupanjski sud „utvrdio jedinstvenu kaznu na samoj granici primjene načela kumulacije“, iako je „do jedinstvene kazne zatvora prvostupanjski sud … trebao doći primjenom odredbe čl. 60. st. 1. toč. 3. KZ-a odnosno odmjeravajući kaznu primjenom načela asperacije koje je temeljno načelo Hrvatskog i većine svjetskih kaznenih zakona“.

Protivno ovakvim tvrdnjama žalitelja, jedinstvena kazna zatvora u trajanju sedam godina i šest mjeseci, a koja je izrečena primjenom iz članka 60. točke c) Kaznenog zakona, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, odraz je svih okolnosti koje se odnose na posebnosti osuđenika kao višestrukog počinitelja kaznenih djela i međusobni odnos tih djela i upravo je takva jedinstvena kazna zatvora pogodna da ostvari, kako opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona („da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju“), tako i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona („da se … izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja“).

I Kž 1109/10-4

Naime, odredbom članka 60. stavak 2. Kaznenog zakona, koja je primijenjena u postupku donošenja pobijane presude (na nju upućuje odredba članka 62. stavka 1. Kaznenog zakona), propisano je da sud prigodom odmjeravanja jedinstvene kazne mora voditi računa o posebnostima višestrukog počinitelja kaznenih djela, međusobnom odnosu tih djela s obzirom na vrstu i vrijeme njihova počinjenja te svrsi kažnjavanja koju treba postići jedinstvenom kaznom.

Dakle, prigodom odmjeravanja jedinstvene kazne u postupku tzv. neprave obnove kaznenog postupka nužno je imati na umu da se ta kazna izriče osobi koja je višekratnim počinjenjem kaznenih djela pokazala viši stupanj upornosti u kriminalnom ponašanju, a za ocjenu njegove ličnosti značajan je i međusobni odnos počinjenih djela, pri čemu treba cijeniti i radi li se o istovrsnim ili raznovrsnim kaznenim djelima, kao i ukupnom broju počinjenih djela. Budući da se u konkretnoj situaciji radi o osobi koja je višestruki povratnik i koja je do sada osuđivana zbog istovrsnih, ali i zbog različitih kaznenih djela (pobijanom presudom su u odluci o kazni preinačene ukupno tri pravomoćne presude, s time da je i jedna od tih presuda donesena u postupku tzv. neprave obnove kaznenog postupka, tako da se kazne „uključene“ u ovu jedinstvenu kaznu odnose na ukupno četiri počinjena kaznena djela i to dva iz članak 173. stavak 2. Kaznenog zakona, jedno iz članka 173. stavak 1. Kaznenog zakona i jedno iz članka 217. stavak 1. Kaznenog zakona), to i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nema mjesta za njegovo blaže kažnjavanje.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a prigodom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 379. stavak 1. ZKP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu os. M. D. trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 387. ZKP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. ožujka 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.