Revr-101/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 101/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić i Gordane Matasić Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. J. iz K., koga zastupaju punomoćnici O. i R., odvjetnici u O. društvu R. & O. u K., protiv tuženika D. d.d. K., koga zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 2. lipnja 2004. godine, br. Gž-758/04-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 5. ožujka 2003. godine, br. P-1326/99-29, u sjednici održanoj dana 31. ožujka 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

1. Djelomično se prihvaća revizija tuženika DIP d.d. i preinačuje presuda Županijskog suda u Karlovcu od 2. lipnja 2004. godine broj Gž-758/04-2 pod toč. I. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.000,00 kn (trinaesttisuća kn) na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, te dosuđen parnični trošak i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio isplatu novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 13.000,00 kn (trinaesttisuća kn) sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.380,00 kn (devetnaesttisućatristoosamdeset kn) u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku D.-u d.d. K., da tužitelju J. J. iz K., plati na ime nematerijalne štete iznos od 125.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2003. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje, kao i da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 23.639,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

II. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, tužitelj se odbija kao neosnovanim."

Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke preinačena je presuda prvostupanjskog suda tako da je tuženik dužan tužitelju na ime naknade štete isplatiti 101.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje od 5. ožujka 2003. godine do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 21.460,00 kn. Pod toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 109.000,00 kn. Tuženik je izjavio reviziju iz svih razloga predviđenih čl. 385. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03; dalje ZPP) uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače u skladu s revizijskim razlozima.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju niti se je o njoj izjasnio nadležni državni odvjetnik Revizija je djelomično osnovana.

Prema reviziji nižestupanjske presude su nerazumljive i proturječne same sebi i razlozima koji su navedeni, iz čega proizlazi da revident smatra kako je u postupku učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 13. ZPP. Naime kroz ovaj revizijski razlog revident pobija točnost utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdeći suprotno činjeničnim zaključcima nižestupanjskih sudova da je tužitelj bio osposobljen za rad na poslovima slanja građe, da je i ranije radio na tim poslovima i da je neposredno prije štetnog događaja postupao žurno s krajnjom nepažnjom.

U razlozima nižestupanjskih presuda je određeno navedeno na kojim provedenim dokazima i zašto sudovi zaključuju da je do štetnog događaja došlo zbog propusta tuženika u organizaciji rada, te da tužitelj s obzirom na konkretne okolnosti nije pridonio nastanku štete, stoga nije ostvarena bitna povreda postupka na koju revident ukazuje. Što se pak tiče prigovara tuženika glede činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, istaći je da ovaj sud u smislu čl. 385. st. 3. ZPP nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Kako u postupku nije učinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U dosadašnjem postupku je utvrđeno, da je tužitelj 27. listopada 1997. godine u jutarnjim satima ozlijeđen radeći na radnom mjestu slaganja i otpreme trupaca te rukovanja grednom dizalicom, tako što se u trenutku nesreće nalazio na poprečnom transporteru i mjerio trupac. U tom trenutku da je portalnom dizalicom spušten slijedeći trupac, pa je došlo do pomicanja ostalih trupaca pri čemu je bila prignječena tužiteljeva noga. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tužitelj stajao na opasnom mjestu, ali da je tu svakako morao doći da bi izravnao trupce i da na njih stavi škare dizalice, te da se ovaj posao do tužiteljeve nezgode obavljao na isti način duži niz godina. Činjenično je utvrđenje nižestupanjskih sudova da tužitelj svojim postupcima prilikom štetnog događaja nije pridonio nastanku štete, naprotiv da je on nastao zbog više propusta tuženika u organizaciji posla.

Revident ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pri utvrđivanju odgovornosti tuženika za štetu, jer da je tužitelj svojim postupanjem konkretne prigode štetu sam uzrokovao.

Prema odredbi čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine 59/96 i 94/96) poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava, što znači da bi se u konkretnom slučaju tuženik mogao osloboditi odgovornosti uz pretpostavke iz čl. 177. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO). Budući da iz činjeničnog stanja kako su ga utvrdili nižestupanjski sudovi ne proizlazi da bi šteta nastala isključivo ili djelomično radnjom tužitelja ili treće osobe, koju tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u potpunosti.

U štetnom događaju tužitelj je pretrpio komplicirani višestruki prijelom donjeg dijela potkoljenice, uz zgnječenje dijelova mekih tkiva. Nakon povrede te tijekom liječenja (operacija i nakon toga rehabilitacija) tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta 10 dana, srednjeg tri tjedna i slabijeg šest mjeseci, a povremene fizičke bolove tužitelj i nadalje trpi. Trajna posljedica ozljeđivanja je ograničenost pokreta gležnja lijeve noge, zbog kojeg je došlo da smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 15%. Tužitelj će, s obzirom da je fizički radnik, zbog navedenog ograničenja pri obavljanju rada morati ulagati više napora i poslove će obavljati uz povremene fizičke bolove. Kod tužitelja je nastupilo i naruženje srednjeg stupnja (veliki ožiljci na desnoj potkoljenici). Tužitelj je trpio i strah jakog intenziteta sedam dana, srednjeg intenziteta tri tjedna i slabog intenziteta šest mjeseci.

Prema drugostupanjskoj presudi tužitelju je na ime naknade nematerijalne štete dosuđeno za pretrpljene fizičke bolove 30.000,00 kn, za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 33.000,00 kn, za duševne bolove zbog naruženja 15.000,00 kn i pretrpljeni strah 15.000,00 kn.

U reviziji se ističe da je tužitelju dosuđena previsoka novčana naknada za nematerijalnu štetu, osobito za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti.

Po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odnosno odredbu čl. 200. ZOO pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog naruženja i strah, dok je ta naknada za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, tužitelju dosuđena previsoko, jer je primjerna naknada za taj oblik štete u smislu čl. 200. ZOO, po ocjeni ovoga suda 20.000,00 kn. Utoliko je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP u tom dijelu trebalo preinačiti drugostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 13.000,00 kn.

U preostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP.

Na temelju čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP tužitelju je dosuđen parnični trošak razmjerno uspjehu u sporu, pri čemu je obračunat razmjerni dio troškva revizije (iznos od 2.080,00 kn) tuženika.

U Zagrebu, 31. ožujka 2005. godine

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivo Grbin, v.r.