Rev-1405/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1405/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske po sutkinji Mirjani Magud, u pravnoj stvari tužitelja „A. K.“ d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica iz Z., protiv tuženika I. P. iz S. N., kojeg zastupa punomoćnik A. Č., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1338/09 od 8. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru broj P-621/08 od 30. lipnja 2009., ispravljena rješenjem broj P-621/08 od 31. kolovoza 2009., 27. rujna 2011.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja ispravljenom rješenjem od 31. kolovoza 2009. suđeno je:

„I. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Samoboru, poslovni broj OVRV-1415/2004 od 03. lipnja 2004. godine, ukida se u dijelu kojim se nalaže tuženiku da plati tužitelju iznos od 7.086,54 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. 08. 2002. godine po stopi utvrđenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. a od 01. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, kao i naknaditi trošak postupka.

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.275,75 kn, u roku od 8 dana.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda ispravljena rješenjem od 31. kolovoza 2009.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, te pobijanu presudu preinači. Tužitelj je popisao troškove revizije. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio istu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu. Tuženik je popisao troškove odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP je propisano da u reviziji iz stavka 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U konkretnom slučaju tužitelj u naprijed navedenom pravcu navodi da je pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju:

- primjena materijalnog prava u smislu čl. 17. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO). Ujedno tužitelj navodi da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a posebice iz razloga što je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te dostavlja u prilogu revizije odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2898/00 od 11. rujna 2001. i tvrdi da je u gotovo istovrsnoj pravnoj situaciji različito primijenjena odredba čl. 17. ZOO.

Imajući na umu sadržaj odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP treba reći da dikcija „različita praksa drugostupanjskih sudova“ podrazumijeva da je riječ o tome da drugostupanjski sudovi u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji o nekom pravnom pitanju zauzimaju različita pravna shvaćanja – što je pretpostavka da bi bila riječ o različitoj praksi drugostupanjskih sudova.

Međutim, činjenična i pravna situacija u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koju se poziva revident nije ista kao u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, pa nije riječ o različitoj praksi drugostupanjskih sudova.

Stoga, u konkretnom slučaju nije ispunjen minimum uvjeta propisanih čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 27. rujna 2011.

Sutkinja:

Mirjana Magud, v.r.