Croatian Supreme Court dismisses appeal on procedural grounds due to insufficient case value and lack of impact on judgment.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the second-instance judgment regarding a loan dispute. The court found that the appeal was inadmissible because the claimed value of the claim did not exceed the statutory threshold for review and the alleged procedural errors could not have influenced the final decision. Consequently, the lower court's rulings on the loan repayment and mortgage certificate were upheld without modification.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 1. ZPP; čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP; čl. 392. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 40. st. 2. ZPP: An appeal is inadmissible if the value of the disputed claim does not exceed the statutory limit, and a procedural error is relatively minor if it could not have affected the lawful and correct judgment.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 958/2007-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika: 1. D. K. iz V., M., …i 2. D. K. iz V., M., …, koje zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica iz R., protiv tuženika - protutužitelja S. K. iz R., …, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. i J. iz R., radi izdavanja tabularne isprave i radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika - protutužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1298/06 od 11. travnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-2648/02 od 13. rujna 2005., u sjednici održanoj 3. prosinca 2008.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana revizija tuženika - protutužitelja u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1298/06 od 11. travnja 2007. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-2648/02 od 13. rujna 2005. u točki IV. i V. izreke.
r i j e š i o j e :
Revizija tuženika - protutužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1298/06 od 11. travnja 2007. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-2648/02 od 13. rujna 2005. u točki I., II. i III. izreke.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tuženik - protutužitelj (u daljnjem tekstu: tuženik) djelomično ispunio obvezu davanja zajma tužiteljima - protutuženicima (u daljnjem
ili 25. siječnja tekstu: tuženicima) temeljem ugovora o zajmu i sporazuma kojeg su zaključ 1999., broj OU-46/99 u iznosu od 100.000,00 DEM (točka I. izreke), da je prestala novčana tražbina tuženika prema tužiteljima prema tom ugovoru i sporazumu, a koja tražbina je osigurana založnim pravom – hipotekom na nekretnini u vlasništvu tužiteljice D. K., upisane u zk. ul. br. 347, na kč. br. 1830, u naravi kuća, gospodarske zgrade i dvorište k.o. M. (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužiteljima izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za brisanje opisane hipoteke (točka III. izreke). Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev da su tužitelji dužni platiti tuženiku iznos od 41.414,63 EUR s kamatom (točka IV. izreke), a tuženiku je naloženo da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 20.868,00 kn (točka V. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelji su podnijeli odgovor na reviziju s prijedlogom d se odbije kao neosnovana.
Revizija u odnosu na protutužbeni zahtjev nije osnovana, a u odnosu na tužbeni zahtjev nije dopuštena.
Pobijana presuda u dijelu koji se odnosi na odbijanje protutužbenog zahtjeva ispitana je temeljem odredbe čl. 392. a Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP) u granicama razloga koji su u reviziji određeno navedeni.
U provedenom postupku utvrđeno da su stranke 25. siječnja 1999. sklopile ugovor kojim su utvrdile da ukupni postojeći dug tužitelja prema tuženiku iznosi 175.000 DEM i da će se riješiti pozajmicom od Privredne banke u iznosu od 100.000 DEM odmah, da se na 40.000 DEM plaća kamata po stopi od 36% godišnje i to Haniju (tuženikovom sinu), a iznos od 35.000 DEM ostaje kao dug tri godine s kamatom od 18% godišnje. Utvrđeno je nadalje da je na tekući račun tuženika u razdoblju od 27. veljače 1999. do 2. listopada 2000. uplaćeno od strane prvotužiteljice D. K. i djelomično od društva S. d.o.o V. (članovi toga društva su tužitelji) ukupno 551.348,78 kn, a što predstavlja 141.734,90 DEM.
Tuženik svoj protutužbeni zahtjev na iznos od 41.414,63 EUR temelji isključivo na opisanom Ugovoru od 25. siječnja 1999. kojim su ugovorne strane (list 4 spisa P-1393/03) utvrdile da ukupan dug tuženih iznosi 175.000 DEM. Sudovi nižeg stupnja su odbili protutužbeni zahtjev u biti zbog toga što je utvrđeno da su tužitelji platili tuženiku 551.348,78 kn (protuvrijednost od 141.774,90 DEM), a što se tiče svote od 40.000 DEM u pitanju je ugovor u korist treće osobe, pa tuženik ne može tražiti ispunjenje u svoju korist, nego u korist treće osobe u smislu odredbe čl. 149. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. dalje: ZOO), koji je tada bio na snazi i koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08).
Ova utvrđenja i zaključke sudova nižeg stupnja prihvaća kao pravilne i ovaj sud. U dijelu u kojem je protutužbeni zahtjev odbijen presude sudova nižeg stupnja nemaju nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u reviziji.
Ostali navodi u reviziji koji se tiču protutužbenog zahtjeva svode se na tvrdnju tuženika da je učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP, te da sudovi nižeg stupnja nisu odgovorili na pitanje što je s razlikom između ukupno utvrđenog duga od 175.000 DEM i isplaćene svote od 141.734.,90 DEM i zbog čega su zauzeli stav da se uplate u iznosu od 141.739,90 DEM odnose baš na otplatu spornog zajma, a imajući na umu iskaz prvotužiteljice da je dospjeli dug iznosio (iz prijašnjih zajmova) 304.000,00 DEM.
Podneskom od 6. lipnja 2005. (list 433-435) tuženik je preinačio protutužbeni zahtjev na način da je zatražio da mu tužitelji plate, pored iznosa obuhvaćenog protutužbom, još i 402.283,31 kn, navodeći da je taj iznos banka naplatila od tuženika temeljem ugovora od 7. kolovoza 2001. kojim je tuženik preuzeo jamstvo svojim deviznim pologom za kredit kojeg je podigla tužiteljicca D. K.. Budući da tužiteljica nije vraćala kredit banka se naplatila s računa tužitelja. Prvostupanjski sud je odbio preinaku tužbe rješenjem od 29. kolovoza 2005. uz obrazloženje da je u trenutku preinake raspravljanje o tužbenom i protutužbenom zahtjevu bilo zrelo za donošenje meritorne odluke. Potraživanja iz tužbe i protutužbe odnose se na poslove do 2000., a preinačeni tužbeni zahtjev nije u vezi s poslovima na kojima se temelji tužbeni i nepreinačeni protutužbeni zahtjev. Te razloge prihvaća i sud drugog stupnja.
Prema odredbi čl. 190. st. 8. ZPP protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba iz čega proizlazi zaključak da je protiv rješenja kojim se ne dopušta preinaka tužbe žalba dopuštena. Odredbom čl. 378. st. 1. ZPP propisano je da je protiv rješenja prvostupanjskog suda dopuštena žalba ako u ovom zakonu nije određeno da žalba nije dopuštena. Budući da odredbama čl. 190. do 192. ZPP koje uređuju preinaku tužbe (ili nekim drugim odredbama ZPP) nije propisano da žalba nije dopuštena protiv rješenja prvostupanjskog suda kojim nije dopustio preinaku tužbe, proizlazi da je žalba dopuštena protiv rješenja kojim sud nije dopustio preinaku tužbe. Tuženik nije podnio žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda od 25. kolovoza 2005. kojim nije dopuštena preinaka tužbe, pa se o razlozima zbog kojih je sud tako riješio ne može raspravljati u ovom revizijskom stadiju postupka. Pritom treba reći da u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji samo ako je ona bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a u konkretnom slučaju činjenica da nije odlučeno o zahtjevu tuženika za isplatu 402.283,31 kn, koje potraživanje je nastalo temeljem poslovnih odnosa među strankama nakon Ugovora od 25. siječnja 1999. kojim su utvrdile da ukupan dug tuženih iznosi 175.000 DEM i na kojem je utemeljen protutužbeni zahtjev na iznos od 41.414,63 EUR – nije utjecala niti je mogla utjecati na donošenje pravilne i zakonite odluke o tom protutužbenom zahtjevu.
Ostali navodi u reviziji - da sudovi nižeg stupnja nisu odgovorili na pitanje što je s razlikom između ukupno utvrđenog duga od 175.000 DEM i isplaćene svote od 141.734.,90 DEM i zbog čega su zauzeli stav da se uplate u iznosu od 141.739,90 DEM odnose baš na otplatu spornog zajma, a imajući na umu iskaz prvotužiteljice da je dospjeli dug iznosio (iz prijašnjih zajmova) 304.000,00 DEM – djelomično se tiču utvrđenih činjenica, a što ne može biti predmet razmatranja u revizijskom stadiju postupka. Treba reći da je tuženik protutužbeni zahtjev utemeljio isključivo na ugovoru od 25. siječnja 1999. kojim je utvrđeno da dug tužitelja iznosi 175.000 DEM, pa eventualne tražbine tuženika koje bi proizlazile iz druge činjenične i pravne osnove nisu bile predmet spora. Suprotno navodima u reviziji sudovi nižeg stupnja su obrazložili i dali odgovor na pitanje što je s razlikom između svote od 175.000 DEM i isplaćene svote od 141.734.,90 DEM, tj, zbog čega tužitelji nisu dužni tuženiku isplatiti utvrđeni dug u punom iznosu od 175.000 DEM. Utvrđeno je da je Ugovorom od 25. siječnja 1999. ugovoreno je da su tužitelji dužni platiti iznos od 40.000 DEM (20.451,67 EUR) sinu tuženika H., pa je prema pravnom shvaćanju sudova nižeg stupnja u pitanju ugovor u korist trećeg u smislu odredbi čl. 149. ZOO, te da tuženiku ne pripada pravo tražiti da tužitelj njemu isplate taj iznos. Tuženik u reviziji ne dovodi u pitanje utvrđenje sudova nižeg stupnja da se radi o ugovoru u korist trećeg niti navodi da su pogrešno primijenili odredbu čl. 149. ZOO.
Revizija nije dopuštena u dijelu koji se tiče tužbenog zahtjeva.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna.
Tužbeni zahtjev se ne odnosi na isplatu svote novca (odnosi se na utvrđenje da je tuženik djelomično ispunio obvezu davanja zajma, da je prestala novčana tražbina tuženika prema tužiteljima te da je tuženik dužan tužiteljima izdati tabularnu ispravu za brisanje hipoteke), pa je u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.
U tužbi je naznačena vrijednost predmeta spora u svoti od 30.000,00 kuna, pa revizija nije dopuštena.
Zbog tih razloga je revizija tuženika temeljem čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana u dijelu koji se odnosi na zahtjev iz protutužbe, a temeljem čl. 392. PPP odbačena kao nedopuštena u dijelu koji se tiče tužbenog zahtjeva.
U Zagrebu, 3. prosinca 2008.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.