Rev-2228/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2228/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u gradansko-pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz D., zastupanog po P. Ž., odvjetniku iz S. B., protiv tuženog K. M. iz D., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slav. Požegi od 9.V 1990. br. Gž-493/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slav. Brodu od 21. XI 1989. br. P-880/89, u sjednici održanoj dana 7- srpnja 1992.godine

p r e s u d i o j e :

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom prvostepenog Općinskog suda u Slavonskom Brodu tuženiku je naloženo da plati tužitelju iznos od 75.870 ondašnjih dinara (sada 8 HRD) zajedno sa zakonskom kamatom po čl. 277. Z00. koja teče od 15. lipnja 1984. pa do 7. listopada 1989. godine, a od 7. listopada 1989. godine po čl. 277. Z00 u vezi čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate pa do isplate, kao i da naknadi parnični trošak u iznosu od 2.184 ondašnjih dinara (sada 218 HRD), dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužitelj odbijen.

Drugostepeni Okružni sud u Slavonskoj Požegi odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu.

Protiv pravomoćne drugostepene presude izjavio je tužitelj reviziju zbog pogrešne primjene materijalnoga prava uz prijedlog za preinaku nižestepenih presuda u pobijanom dijelu.

Tuženik nije dao odgovor na reviziju niti nadležni javni tužitelj izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Utvrđeno je u postupku (što među strankama u osnovi i nije sporno) da je tužitelj podigao dana 15. 6. 1984.godine sa svog deviznog računa kod banke dinarsku protuvrijednost 1.500 DEM,te tuženiku, pozajmio taj dinarski iznos (uz manji odbitak za troškove putovanja).

Utvrđeno je nadalje da je tuženik potpisao priznanicu prema kojoj je preuzeo obvezu da tužitelju vrati iznos od 1.500 DEM, što nije učinio, a niti platio dinarsku protuvrijednost.

Prvostepeni je sud dosudio tužitelju dinarsku protuvrijednost iznosa od 1.500 DEM prema tečaju na dan nastanka obveze, a to iz razloga što stranke nisu osobe koje su mogle zaključiti na teritoriju bivše SFRJ ugovor o stranoj valuti, pa da se prema čl. 395. Zakona o obveznim odnosima tužitelju može dosuditi samo dinarska protuvrijednost prema tečaju na dan nastanka obveze.

Drugostepeni je sud potvrdivši prvostepenu presudu izrazio stav da tužitelju pripada samo dinarska protuvrijednost jer da je dinarski iznos i dat u zajam, pa da dolazi u obzir i vraćanje samo dinarskog iznosa.

Istina je da je tuženik primio dinarski iznos, ali stoji i činjenica da se on pismeno obvezao vratiti tužitelju zajam u stranoj valuti i to iznos od 1.500 DEM.

Takav pravni posao između stranaka na teritoriji bivše SFRJ prema onda važećem Zakonu o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom nije bio ništav, već je bila nevaljana odredba kojom je ugovoreno vraćanje u stranoj valuti, tako da i u ovom slučaju dolazi u obzir primjena odredbe čl. 395. Zakona o obveznim odnosima - ZOO, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske ("NN" br. 53/91). Prema toj pak odredbi ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u domaćem novcu prema tečaju što je važio u trenutku nastanka obveze.

Pravilno je prema tome primijenjeno materijalno pravo kad je tužitelju dosuđena dinarska protuvrijednost iznosa od 1.50C DEM prema tečaju koji je bio na snazi u trenutku nastanka obveze (50,50 ondašnjih dinara za 1 DEM), tako da se nije ostvario istaknuti revizijski razlog.

Kako k tome nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. lO. Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP ("NN" br. 53/91) na koju revizijski sud treba da pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), trebalo je reviziju tužitelja primjenom odredbe čl. 393.

ZPP kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu, 7. srpnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v. r.