Rev-410/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 410/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Ivan Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. d.o.o. S., kojeg zastupa direktor M. K., a kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., protiv tuženika Grada Trogira, kojeg zastupa punomoćnik M. T. P., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-1192/15 od 19. svibnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru br. P-294/10 od 15. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2019.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u pogledu merituma spora, kao i odluke o zateznim kamatama.

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena glede odluke o troškovima postupka.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.898.685,39 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2008. do isplate (toč. 1.). Ujedno je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 159.975,00 kn, sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (toč. 2.).

Presudom suda drugoga stupnja djelomično je prihvaćena žalba tuženika, a djelomično je ista odbijena, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.898.685,39 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2010. do isplate, dok je za dio zateznih kamata za razdoblje od 15. srpnja 2008. do 1. ožujka 2010. tužitelj odbijen. Isto tako djelomično je prihvaćena žalba tuženika i glede odluke o troškovima postupka, te je naloženo tuženiku da tužitelju plati troškove postupka u iznosu od 135.625,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) i to zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP, počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP počinjene pred drugostupanjskim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ukine drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu, te predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu, odnosno da se ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju poriču se svi navodi revidenta, te se predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, odnosno odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija tuženika nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih revizijom.

Predmet konkretnog parničnog postupka je zahtjev tužitelja kao izvođača radova za isplatu iznosa od 1.898.685.39 kn, sa zateznim kamatama, na ime ugovorenih i izvedenih radova na temelju Ugovora o izvođenju elektroenergetskih i građevinskih radova na izgradnji javne rasvjete u Trogiru od 23. listopada 2007. i Aneksa tog ugovora od 8. rujna 2008.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tuženik na temelju odredbe čl. 63. Zakona o javnoj nabavi proveo postupak javnog nadmetanja za izvođenje elektroenergetskih i građevinskih radova na izgradnji javne rasvjete u Gradu Trogiru, da je Gradsko poglavarstvo grada Trogira 9. listopada 2007. donijelo Odluku o odabiru najpovoljnije ponude, te je odabrana ponuda tužitelja, da je na temelju te Odluke sklopljen 23. listopada 2007. Ugovor između parničnih stranaka, time da je ugovorena vrijednost radova iznosila 1.500.000,00, u koji iznos nije uključen PDV, kao i da je plaćanje trebalo biti izvršeno u roku od 60 dana od dana dostave konačne situacije. Isto tako je utvrđeno da je između parničnih stranaka sklopljen Aneks Ugovora 8. rujna 2008., jer je došlo do potrebe izvođenja nepredviđenih i naknadnih radova, time da su ti radovi iznosili 1.855.000,00 kn, zajedno s PDV-om, te da su svi ti dodatni i nepredviđeni radovi izvedeni prema građevinskom dnevniku. Također nije sporno da je tuženik gore opisane i izvedene radove primio i stavio u funkciju, da tuženik primljenu okončanu situaciju nije korigirao, niti je tijekom postupka iznio okolnosti da bi neki od izvedenih radova bili sporni.

Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između navoda u zapisnicima i izvedenih dokaza, odnosno navoda u obrazloženju pobijane presude.

Iako tuženik u reviziji ukazuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, jer da je navodno prvostupanjski sud postupao izvan traženja tužitelja. Takva revizijska tvrdnja je nerazumljiva, jer su nižestupanjski sudovi sudili u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

Jednako tako tuženik u reviziji ne navodi koju je to relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP počinio drugostupanjski sud, odnosno u čemu bi se takva bitna povreda sastojala.

Revident u reviziji ističe da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na računu br. ... od 1. ožujka 2010., da taj račun predstavlja vjerodostojnu ispravu, te da je tužitelj trebao pokrenuti ovršni, a ne parnični postupak radi naplate utužene tražbine. Pri tome tuženik zapravo osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

Sama činjenica da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na računu, a koji je vezan na sklopljen Ugovor i Aneks ugovora o izvođenju elektroenergetskih i građevinski radova na području T., ne znači da je tužitelj morao koristiti ovršni postupak i podnijeti zahtjev za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. Naime, iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da je u ovom parničnom postupku bilo sporno koji su sve radovi izvedeni, radi čega se provodilo i odgovarajuće vještačenje, upravo ukazuje na da je tužitelj odabrao pravni put kroz parnični postupak u skladu s odredbom čl. 1. ZPP. Stoga u tom dijelu nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

U postupku je jasno utvrđeno da je tužitelj za tuženika, a na temelju Ugovora i Aneksa ugovora izvršio određene radove, da je tuženik tako izvedene radove primio, da isti nije osporio niti količinu, niti vrijednost izvedenih radova, radi čega je pravilno primjenom materijalnog prava valjalo zahtjev tužitelja prihvatiti u skladu s odredbom čl. 65. odnosno čl. 620. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO).

Neosnovano tuženik pobija i odluku o stopi zatezne kamate, budući je ista dosuđena u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO.

Radi toga je valjalo glede merituma spora odbiti reviziju tuženika na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Tuženik u reviziji pobija i odluku o troškovima postupka. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet

- meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu.

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 12. ožujka 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.