Rev-919/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-919/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanke Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović-Ivanišević, Damira Mratovića i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz P., zastupanog po mr. E. K., odvjetniku u P., protiv tuženika Opće bolnice Pula, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 29. siječnja 2001. godine broj Gž-970/2000-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 24. studenog 1999. godine broj P-1545/99-46, u sjednici održanoj dana 22. kolovoza 2001. godine

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

“Poništavaju se Odluke disciplinske komisije Medicinskog centra P. br. 1000-155 od 19. travnja 1994. godine, i Upravnog vijeća tuženika br. 8/6-94 od 09. svibnja 1994. godine, kao nezakonite i nepravilne slijedom čega se tuženik obvezuje vratiti tužitelja na rad i priznati mu sva prava iz radnog odnosa od dana prestanka do vraćanja na rad.”, te je obvezan tužitelj naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.579,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” br. 53/91 i dr.) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, ili da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje kao nezakonitih odluka tuženika kojima je tužitelj proglašen odgovornim za počinjenje težih povreda radnih obveza iz čl. 76. st. 1. toč. 8. i toč. 14. tuženikovog Pravilnika o radnim odnosima, te mu je konačnom odlukom izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, a osim toga traži se vraćanje tužitelja na rad.

Utvrdivši postojanje okolnosti iz kojih proizlazi postojanje teže povrede radne obveze iz čl. 78. st. 1. toč. 8. rečenog Pravilnika, koja postoji u slučaju ponavljanja lakših povreda radnih obveza više od dva puta, sudovi su osnovano ocijenili pobijanu odluku o prestanku radnog odnosa zakonitom, te su materijalno pravo pravilno primijenili kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Naime, temeljem iskaza svjedoka dr. J.L. utvrđeno je da je tužitelj učestalo dolazio na rad sa zakašnjenjem više od pola sata, a također da je nekoliko puta tjedno tijekom radnog vremena bez odobrenja napuštao radno mjesto, unatoč tome što ga je isti svjedok kao neposredni rukovoditelj više puta upozoravao da ako se bude tako ponašao da više neće biti “član tog kolektiva”.

Prema odredbi čl. 77. st. 1. toč. 2. Pravilnika dolazak na rad sa zakašnjenjem, ili napuštanje radnog mjesta u toku radnog vremena bez odobrenja, smatra se lakšom povredom radne obveze, pa je zakašnjavanjem na rad tužitelj činio povrede radne obveze koje s obzirom na njihovu učestalost imaju značenje teže povrede zbog koje mu je temeljem odredbi iz čl. 78. st. toč. 8. Pravilnika mogla biti izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je za ocjenu pitanja zakonitosti disciplinske odluke, kojom je tuženik proglašen odgovornim za više težih povreda na radu, a za svaku od njih mu je mogla biti izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, bilo dovoljno utvrditi postojanje samo jedne teže povrede.

Sukladno tome u reviziji se neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP glede činjenica koje se tiču drugih povreda radnih obveza za koje je tužitelj proglašen odgovornim.

Ista bitna povreda ne postoji niti u odnosu na utvrđenu činjenicu tužiteljevog zakašnjavanja na posao, jer o toj činjenici nižestupanjske presude sadrže određene i jasne razloge.

Osporavajući pravilnost utvrđenja te činjenice u biti se ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojeg razloga se revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Slijedom izloženog proizlazi, da nisu ostvareni revizijski razlozi koji se ističu u reviziji, pa kako ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 22. kolovoza 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.