Rev-470/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 470/1991-2

P R E S U D A

IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljice J. K. iz S., ..., koju zastupa B. A., odvjetnik u S., protiv tuženih 1) O. S. koju zastupa J. S. i 2) SIZ u oblasti stanovanja iz S. radi izvršenja obaveze, rješavajući reviziju prvotužene O. S. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 2. studenog 1990. br. Gž-2662/^0-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 19. srpnja 1990. br. P-713/88, u sjednici održanoj dana 3. svibnja 1991.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepeni je sud donio slijedeću presudu:

"I. Dužna je tužena ad.1) O. S. omogućiti tužiteljici sticanje stanarskog prava i posjeda stana u S. istih karakteristika i veličine kao što je bio stan u S., ..., objekat ..., ulaz 5, treći kat, stan broj 1 1 , strukture jedan 1/3s, površine cca 58 m2, te je tužena ad.1) dužna tuženoj ad.2) - SIZ-u u oblasti stanovanja uplatiti sve obveze za sticanje prava vlasništva na takvom stanu, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, te u tom roku s tužiteljicom zaključiti Ugovor o korištenju toga stana.

Za više traženo tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik ad.2) - SIZ u oblasti stanovanja staviti tuženoj ad.1) O. S. na raspolaganje i otkup stan u S. istih karakteristika i veličina kao što je stan u S. ..., objekat ..., ulaz 5, treći kat, stan broj 11, strukture jedan 1/3S, površine cca 58 m2, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.

Za više traženo tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Dužni su tuženici solidarno isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 5.000,00 konvertibilnih dinara."

U povodu žalbe prvotužene O. S. drugostepeni je sud odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dijelu pod točkom I izreke time da je taj dio ispravio i glasi:

"Dužna je tužena pod 1) u roku od šest mjeseci dodijeliti i predati u posjed tužiteljici stan u S. istih karakteristika i veličine kao što je bio stan u S., ... objekt ..., ulaz 5, treći kat, stan broj 11, strukture 1/3S, površine cca 58 m2, te je tužena pod 1) dužna tuženoj pod 2) uplatiti sve obaveze za stjecanje prava vlasništva na takvom stanu, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu ad. 1) odbija."

U preostalom, nepobijanom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

Protiv drugostepene presude tužena O. S. izjavila je pravovremeno reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje nižestepene presude preinače i odbije tužbeni zahtjev protiv O. S., ili da se ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

U pismenom odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže da se revizija odbije.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nesporne su među strankama slijedeće činjenice:

Tužiteljici, kao radnici bivše Zajednice O. S. (ZOS) dodijeljen je stan u S., ..., površine 57,75 m2 i to odlukom Stambene komisije ZOS od 17. travnja 1986. godine broj 06- 1051/2-86. U toku izgradnje toga stana, prije nego li je isti bio dovršen, došlo je do ukidanja ZOS, kao društveno-političke zajednice pa je nakon toga tužiteljica zasnovala radni odnos u Zavodu za socijalni rad Dalmacije. Nakon ukidanja ZOS, rješenjem od 20. kolovoza 1987. godine broj 01-UP/I-664-1987, Republički sekretarijat za pravosuđe i upravu (RSPU-u) Hrvatske je navedeni predmetni stan prenio na O. S., a "sva prava i obveze u vezi sa stanom iz točke I ovog rješenja prenose se na O. S.", te da se to rješenje ima provesti u zemljišnim knjigama, s pravom korištenja stana u korist O. S. U času ukidanja ZOS, stan nije u cijelosti bio isplaćen. Tužena O. S., prestala je s otplaćivanjem obroka.za kupnju stana drugotuženoj, pa je raskinut Ugovor o financiranju i izgradnji toga stana (zaključen između ZOS i drugotužene) i taj stan je dodijeljen (prodan) poduzeću J. a ovo ga je dodijelio na korištenje svom radniku, koji je u njega i uselio.

U međuvremenu nakon što je navedenim rješenjem Stambene komisije bivše ZOS stan bio dodijeljen tužiteljici, vođen je radni spor pred Osnovnim sudom udruženog rada u

Splitu, (predmet S-2077/89) po prijedlogu zainteresiranog; radnika bivše ZOS protiv predloženika bivše ZOS - Republičkog sekretarijata za financije Z., radi poništenja odluke o davanju toga stana na korištenje tužiteljici. Prijedlog-zahtjev je pravomoćno odbijen.

Na temelju navedenih nespornih činjenica, a primjenom odredbe čl. 10. st. 2. Zakona o načinu raspodjele nekretnina, sredstava, prava i obaveza dosadašnjih zajednica općina ("Narodne novine" br. 55/86) nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice prema prvotuženoj O. S., kao sljedniku ZOS. U citiranoj se odredbi navodi da stanovi i stambene zgrade koji nisu uneseni u Fond zajedničke potrošnje radnih zajednica organa dosadašnjih ZO, koji su prestali radom (a takav je status spornoga stana jer on još nije bio izgrađen i nije bio unesen u Fond ZOS) a ni na korištenje radnicima koji ne rade u organima općina, zajednice općina ili Republike (a takav je slučaj bio sa tužiteljicom) kao i sva prava i obveze u vezi s tim stanovima i zgradama prenose se na općinu na čijem se području nekretnine nalaze (a to je u ovom slučaju tužena Općina Split).

Revident, prvotužena O. S., bila je obavezna nastaviti da plaća ugovorene obroke za kupnju stana, prema ugovoru bivše ZOS sa drugotuženom, te ga predati na korištenje tužiteljici (kojoj je bio dodijeljen navedenom odlukom bivše ZOS odnosno njegom Stambenom komisijom).

Kako ugovorenog stana više nema slobodnog (jer je prodan drugom poduzeću i dat na korištenje njegovom radniku) obaveza je prvotužene da takav stan (istih karakteristika i veličine) dodijeli i preda tužiteljici na korištenje.

Ne stoji pozivanje revidenta na odredbu čl. 59. Zakona o stambenim odnosima i čl. 79. istog Zakona ("Narodne novine " br. 81785 - dalje ZSO). Taj zakon u čl. 59. govori o stjecanju stanarskog prava useljenjem na osnovi odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove a čl. 79. o tome da odluka o davanju stana treba biti u skladu sa samoupravnim općim aktom.

Tužiteljica ne traži u ovoj parnici da joj se prizna stanarsko pravo (jer ga prije useljenja nije stekla niti ga može steci), već traži dodjelu u posjed stana istih karakteristika kao na koji joj je dodijeljen odlukom pravnog prednika tužene O. S., a na što ima pravo navedenom odlukom i odredbom čl. 10. stav. 2. Zakona o načinu raspodjele nekretnine, sredstava, prava i obveza dosadašnjih zajednica općina.

Ne stoji ni tvrdnja tužene u reviziji, da odluka o davanju stana tužiteljici na korištenje od strane bivše ZOS, nije pravomoćna, samo zbog činjenice što je ZOS ukinuta par dana nakon donošenja te odluke.

Odluku je osporio radnik, koji je smatrao da je istom povrijeđeno njegovo pravo. Prijedlog tog radnika - kako je navedeno - da se ta odluka poništi, pravomoćno odbijen u radnom sporu. Odluka je dakle pravomoćna, kako to pravilno zaključuju, nižestepeni sudovi (nitko treći osim radnika koji je izgubio spor nije napao odluku žalbom ili drugim pravnim lijekom, pa je ona postala pravomoćna) obvezuje tuženu O. S. kao sljednika ZOS i daje tužiteljici pravo na stan iz Odluke, odnosno, budući da je isti otuđen i prodan, te predan, drugom poduzeću i njegovom radniku daje joj pravo na drugi, istih kvaliteta stan, koji je dužna osigurati tužena O. S..

Aktivna legitimacija tužiteljice ima osnova u citiranoj odluci o dodjeli stana i Zakonu o načinu raspodjele nekretnina ..., pa su dakle sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev protiv tužene O. S..

Nije ustanovljeno da bi bila ostvarena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka, koju tužena ističe, ali pobliže ne obrazlaže, a posebno nije ostvarena bitna povreda na koju pazi ovaj sud po službenoj dužnosti u smislu čl. 386. u vezi čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a, pa je revizija odbijena i suđeno kao u izreci (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 3. svibnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.