Revr-563/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 563/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz N., B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2503/13-2 od 5. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1487/12-14 od 15. studenoga 2013., u sjednici održanoj 5. listopada 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženice Republike Hrvatske.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 79.231,81 kn sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi u visini kako je pobliže naznačeno u izreci presude te da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.335,00 kn, sve u roku od 8 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i odbije tužbu tužitelja u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška, podredno da predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno naznačeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženica postavlja materijalnopravno pitanje da li se na djelatne vojne osobe u razdoblju u kojem nisu bili na snazi provedbeni propisi kojima se regulira rad izvan redovnog radnog vremena (straža, dežurstvo, noćni rad, rad nedjeljom i blagdanom) prilikom isplate dodataka na plaću primjenjuju opći propisi.

U odnosu na razloge važnosti tuženica ukazuje da o predmetnom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova i to zbog odstupanja nižestupanjskih sudova od prethodno zauzetih pravnih shvaćanja ovoga suda u sličnim predmetima (poslovni broj Revr- 791/07 od 6. veljače 2008., Revr-466/07 od 5. rujna 2007. i Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.), pa da je stoga odluka o primjeni materijalnog prava važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u razdoblju od rujna 2007. do rujna 2009.

Nižestupanjski sudovi, prihvaćajući tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 79.231,81 kuna, utvrđuju da je tužitelj kroz utuženo razdoblje ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i smjenski rad te zaključuju kako tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom na temelju propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na temelju odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Također je utvrđeno da je tužitelj faktički dobivao na korištenje slobodne dane koji su vještačenjem odbijeni od ukupnog fonda sati.

Na taj način nižestupanjski su sudovi rad od 8 sati tretirali redovnim radom, a daljnjih 8 sati prekovremenim radom, dok su daljnjih 8 sati računali kao dnevni odmor. U dane službe vikendom i blagdanom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te su opet daljnjih 8 sati računali kao dnevni odmor.

Međutim, odluke ovoga suda koje tuženica navodi u smislu razloga važnosti ne mogu se ocijeniti kao razlog zbog kojih je pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da se u tim odlukama nije radilo o istom činjeničnom stanju kao u ovom postupku.

Naime, u odluci ovoga suda poslovni broj Revr-466/07 od 5. rujna 2007. predmet spora je isplata koju je potraživao tužitelj zaposlen na poslovima policajca na graničnom prijelazu koji je obavljao rad u smjenama-turnusima, za vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, što u ovom postupku nije slučaj. U odluci ovoga suda poslovni broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008. predmet spora je isplata posebnog dodatka i posebne dnevnice pirotehničarima.

Osim toga, valja reći i to da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetom u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., na koju se tuženica također poziva, a u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da fizički nije moguće i nije životno da bi neka osoba radila 24 sata efektivno i to u kontinuitetu od 7 dana, bez da bi koristila nužan dnevni odmor.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stajalište da u odnosu na pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u razdoblju primjene ZSOSRH/07 na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom (tako i ovaj sud u odlukama poslovni broj Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Obzirom na to da je drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s shvaćanjem ovog suda, to pravno pitanje zbog kojeg je izjavljena predmetna revizija nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni sukladno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP.

Iz navedenih razloga, valjalo je reviziju tuženice na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 5. listopada 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v .r.