III Kr-14/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 14/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. B. K., zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ, odlučujući o zahtjevu branitelja osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 15. studenog 2006. broj K-105/04 i presuda Županijskog suda u Vukovaru od 21. listopada 2008. broj Kž-90/07, u sjednici održanoj dana 25. veljače 2009., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev branitelja os. B. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 15. studenog 2006. broj KO-105/04, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru od 21. listopada 2008. broj Kž-90/07, proglašen je krivim B. K. zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01 i 105/04; u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Također mu je na temelju čl. 78. KZ izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije na tri godine, računajući od pravomoćnosti presude.

đenika Z. C., odvjetnik iz V., podnio Po pravomoćnosti navedene presude branitelj osu

je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, naznačujući osnove iz čl. 444. toč. 1. u svezi čl. 385 toč. 3. ZKP i čl. 444. toč. 3. ZKP, a očito se zapravo referirajući na odredbe čl. 427. toč. 1. u svezi čl. 368. toč. 3. i čl. 427. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku:

III Kr 14/09-3

ZKP), uz prijedlog da se pobijana pravomoćna presuda preinači i donese odluka kojom se utvrđuje da je nastupila apsolutna zastara.

U skladu s odredbom čl. 428. st. 4. ZKP dostavljen je primjerak zahtjeva sa spisima Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podneskom od 16. veljače 2009. predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

Obrazlažući u čemu nalazi ostvarenom povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 368. toč. 3. ZKP, branitelj osuđenika navodi da je za kazneno djelo zbog kojeg je B. K. proglašen krivim nastupila apsolutna zastara, i to prije nego što je donesena pravomoćna presuda. Naglašava da je djelo počinjeno 04. lipnja 1991., za vrijeme važenja Krivičnog zakona SR Hrvatske, kada je njegovo postupanje bilo kvalificirano po odredbi čl. 168. st. 2. KZRH u svezi čl. 164. st. 1. KZRH, sa zaprijećenom kaznom zatvora od najmanje tri godine. Na temelju toga podnositelj zahtjeva zaključuje da je minimalna zatvorska kazna za to djelo bila određena u trajanju od tri godine, a po njegovom mišljenju, primjenom odredbe čl. 95. st. 1. toč. 4. Krivičnog zakona SFRJ („Službeni list SFRJ“ broj 44/76), koja propisuje da (relativna) zastara nastupa pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od tri godine, apsolutna zastara je, sukladno odredbi čl. 96. st. 6. KZ SFRJ, nastupila protekom roka od deset godina, odnosno 04. lipnja 2001. Stoga osuđenik zaključuje da je trebalo primijeniti zakon koji je za njega blaži.

Međutim, podnositelj zahtjeva ispušta iz vida cjelokupni tekst odredbe čl. 95. KZ SFRJ, koja regulira nastup relativne zastare kaznenog progona, i pogrešno tumači način računanja zastarnog roka, sve zbog krive percepcije visine zaprijećene kazne za inkriminirano djelo. Kao prvo, nema dvojbe da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela važio Krivični zakon SR Hrvatske, te da je inkriminirano postupanje doista primjenom načela da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je djelo počinjeno trebalo biti kvalificirano kao kazneno djelo iz čl. 168. st. 2. KZRH u svezi čl. 164. st. 1. KZRH, sa zaprijećenom kaznom zatvora u trajanju od najmanje tri godine. Kada za neko kazneno djelo nije određen posebni zakonski maksimum, tada vrijedi opći zakonski maksimum naveden u čl. 38. st. 1. KZ SFRJ koji određuje da zatvor ne može biti dulji od petnaest godina. Kako se nastup relativne zastare kaznenog progona (tada: krivičnog gonjenja) određuje prema maksimumu zaprijećene kazne za pojedino kazneno djelo (a u predmetnom slučaju to je kazna zatvora u trajanju od najviše petnaest godina), to bi prema odredbi čl. 95. st. 1. toč. 2. KZ SFRJ relativna zastara nastupila petnaest godina od izvršenja krivičnog djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od deset godina. Drugim riječima, primjenom odredbe čl. 96. st. 6. KZ SFRJ apsolutna zastara krivičnog gonjenja nastupila bi protekom trideset godina od izvršenja krivičnog djela.

Inkriminirano postupanje osuđenika sudovi su, međutim, poštujući odredbu čl. 3. st. 2. KZ ispravno kvalificirali kao kazneno djelo iz čl. 272. st. 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01 i 105/04; u daljnjem tekstu: KZ), s obzirom da odredba čl. 272. st. 3. KZ propisuje kaznu zatvora u trajanju od jedne do deset godina, a koja je, nepobitno, blaža za počinitelja (s obzirom da su niži i zaprijećeni zakonski minimum i maksimum). Uzgredno se napominje da je prije donošenja drugostupanjske presude (21. listopada 2008.) stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona

III Kr 14/09-3

(„Narodne novine“ broj 71/06) koji u čl. 99. mijenja zaprijećeni zakonski minimum za navedeno kazneno djelo određujući ga kao kaznu zatvora u trajanju od tri godine, dok je zakonski maksimum za to djelo ostao neizmijenjen. Stoga je očito da je tzv. „međuzakon“ za počinitelja bio najpovoljniji, pa su sudovi pravilnom primjenom odredbe čl. 3. KZ navedeno djelo kvalificirali po tom „međuzakonu“. S obzirom da čl. 19. st. 1. alin. 3. KZ propisuje da (relativna) zastara kaznenog progona nastupa kada protekne deset godina od počinjenja kaznenog djela s propisanom kaznom težom od pet godina, te akceptirajući da u skladu s odredbom čl. 20. st. 6. KZ apsolutna zastara kaznenog progona u predmetnom slučaju nastupa protekom dvadeset godina od počinjenja djela, jasno je da nema govora o tome da je do pravomoćnosti presude nastupila bilo relativna bilo apsolutna zastara, pa niti primjenom odredaba Kaznenog zakona.

Podnositelj zahtjeva tvrdi i da je povrijeđeno pravo na obranu, čime da je ostvarena osnova za podizanje ovog izvanrednog pravnog lijeka iz čl. 427. toč. 3. ZKP. Tu povredu nalazi ostvarenom time što je tijekom dokaznog postupka provedeno prometno vještačenje i nadvještačenje po Fakultetu …, dakle po istoj instituciji, čime je po mišljenju osuđenika dovedena u pitanje valjanost tako provedenog nadvještačenja. Iznesenim se navodima zapravo kritizira način provođenja dokaznog postupka, a čemu je obrana prigovarala tijekom postupka, te su ti prigovori bili otklanjani. Ponovno inzistiranje na ovim primjedbama predstavlja u suštini pozivanje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a nema govora o povredi prava na obranu. Kako odredba čl. 427. ZKP ne predviđa pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao osnovu za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, Vrhovni sud Republike Hrvatske citirane navode nije ni razmatrao.

Slijedom izloženog valjalo je zahtjev odbiti i odlučiti temeljem čl. 421. ZKP u vezi s čl. 429. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 25. veljače 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.