I Kž-991/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 991/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Primorac Vladimira, mr. Frančula Rudolfa i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.V. zbog krivičnog djela iz čl. 155. st. 2. KZRH u vezi s čl. 146. st 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 8. listopada 1993. K-76/93, u sjednici održanoj 3. ožujka 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske L.I.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe optuženika K.V. i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Okružnog suda u Bjelovaru oglašen je krivim optuženi K.V. zbog teškog djela protiv opće sigurnosti, dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 155. st. 2. KZRH, u vezi s čl. 146. st. 1. KZRH, te je na temelju čl. 155. st. 2. KZRH, a uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP optuženiku je naloženo i da nadoknadi troškove krivičnog postupka, a kako je to precizirano u izreci.

Protiv te presude podnijeli su žalbe optuženik K.V. putem svog branitelja, odvjetnika P.J. iz B. i državni odvjetnik.

Optuženik ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i on oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Državni se odvjetnik žali zbog odluke o kazni i predlaže da se presuda suda prvog stupnja preinači u odluci o kazni i optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju. Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja spisa, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno predlaže da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a žalba državnog odvjetnika uvaži. Pri istom je prijedlogu ostao i sjednici Vrhovnog suda prisutan zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske L.I..

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Na žalbu optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno

utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona.

Žalitelj smatra da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer da su "razlozi na koje se presuda poziva proturječni jedni drugima". Ništa pobliže o tome ne navodi.

Povodom žalbe optuženika, a posebno i istaknute tvrdnje, ispitana je pobijana presuda na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP, no nije nađena baš nikakva proturječnost unutar razloga te presude, a kamoli proturječnost u znatnoj mjeri i u pogledu odlučnih činjenica, a koja bi proturječnost - da postoji - predstavljala bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP. Treba istaći da ispitivanjem pobijane presude po tom osnovu nije uočena ni bilo koja druga od apsolutno bitnih postupovnih povreda na koje sud drugog stupnja mora povodom svake žalbe paziti po službenoj dužnosti.

Ne stoji ni žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ne može se prihvatiti stanovište žalitelja da je još uvijek ostalo sporno tko je na vanjsku stranu prozora na kući optuženika u V.M. … postavio ručnu bombu M 52 čiji je osigurač bio povezan žicom s metalnim držalom za spuštanje roleta, jer izvedeni dokazi i po ocjeni ovog suda pokazuju da je to učinio upravo optuženik, kako je to ispravnom ocjenom cjelokupnog dokaznog materijala, a na temelju činjenica - indicija i usprkos poricanju optuženika (koje on ponavlja i u žalbi) utvrdio sud prvog stupnja.

Nije sporno da se kuća optuženika nalazi na osami i u neposrednoj blizini šume. Također nije sporno da je optuženik u tu kuću dolazio samo povremeno, radi obavljanja potrebnih poljoprivrednih poslova na imanju, kao i to da je u kuću bilo provaljivano od strane nepoznatih počinitelja, koji su optuženiku ukrali više pa i vrijednih predmeta. Nadalje je nesporno da je optuženik na ulaznim vratima kuće osobno napisao "upozorenje, minirano" i to upozorenje potpisao svojim prezimenom - "K. ". Ovaj natpis, bez obzira da li je bio napisan još početkom rata, dakle oko godinu dana prije inkriminiranog događaja, a kako se branio optuženik i kako to ponavlja i sada u žalbi ili kasnije, u svakom slučaju - i najmanje - upućuje na zaključak da se optuženik nosio mišlju da postavljanjem eksploziva zastraši đa. Zato i nije odlučno pitanje da li je optuženik već tada buduće potencijalne počinitelje kra

kada je napisao upozorenje na ulaznim vratima svoje kuće stvarno eksploziv i postavio u kuću i na koje mjesto, pa se može prihvatiti čak i kao istinita žalbena tvrdnja da on tada, kada je postavio natpis, eksploziv još i nije bio postavio. Ovo bi uostalom proizlazilo iz svjedočenja F.M., koji je iskazao da je zajedno s optuženikom tijekom 1992. godine sve do mjeseca rujna pri obavljanju različitih poslova zalazio u unutrašnjost kuće i da je optuženik štoviše podizao rolete na prozorima kada su ulazili u sobe.

Međutim, dokaz koji izravno tereti optuženika da je on počinio inkriminirano djelo je

I Kž 991/93

iskaz svjedokinje Č.L., koja tvrdi da je optuženik rekao kako bi "tamo netko mogao i ostati" one prigode kada se kod mještana raspitivao da li su oni uočili prijevozna sredstva, odnosno počinitelje krađe u njegovu kuću. Okolnost da je svjedokinja ove riječi optuženika shvatila kao prijetnju mještanima, da ne bi netko ubuduće provaljivao, a na što ukazuje žalitelj, subjektivan je doživljaj ove svjedokinje, no sud je prvog stupnja ispravno tu izjavu optuženika posebno imao u vidu, jer ona doista predstavlja najavu onoga što se kasnije stvarno i dogodilo.

Pobijanom presudom nije utvrđeno točno vrijeme kada je optuženik postavio eksplozivnu napravu na vanjski dio prozora, pa činjenica da bomba prema iskazu svjedoka F.M. nije bila na prozoru do rujna 1992. godine, a jer je ovaj naveo da je optuženik rolete podizao kada je boravio u sobama, kako je već to navedeno, niukoliko ne isključuje mogućnost da je optuženik to učinio nakon toga. Naprotiv, optuženik navodi da je u toj kući zadnji puta obavljao poslove u rujnu 1992. godine, kada je kuću i zaključao, iz čega bi slijedilo da je on upravo tada, napuštajući kuću po obavljenim jesenskim radovima, na vanjski dio prozora postavio ručnu bombu M-52 čiji je osigurač žicom povezao s metalnim držačem spuštene rolete, namijenivši toj eksplozivnoj napravi svrhu zaštite njegove imovine za period kasne jeseni i zime, kada više nema potrebe za češćim dolascima, a jer su radovi na gospodarstvu uglavnom obavljeni.

Iako je utvrđeno da je bomba postavljena s vanjske strane prozora, što u tehničkom pogledu ostavlja mogućnost da je to učinio i netko treći, a što žalitelj posebno ističe, u konkretnom slučaju sud je prvog stupnja s razlogom takvu mogućnost isključio. Pored već navedenih činjenica da se kuća optuženika nalazi podalje i na osami i da u njoj nesporno u inkriminirano vrijeme nije nitko boravio, optuženik nije na imalo prihvatljiv način objasnio tko bi to i s kojim motivom na njegovu kuću postavio eksplozivnu napravu. Ako se tome doda da je svjedok V.I., otac poginulog oštećenika, iskazao da mu je optuženik rekao da će minirati kuću kratko vrijeme prije inkriminiranog događaja, pa ne stoji žalbena tvrdnja da je optuženik ovom svjedoku to zanijekao (a naime da je na upit svjedoka da li je minirao kuću odgovorio niječno), onda je krug indicija zatvoren, jer ne ostaje ni traga mogućnosti da bi inkriminirano djelo počinio netko drugi, a ne optuženik, koji je za to jedini imao motiva. Tvrdnja žalitelja da bi ta eksplozivna naprava bila namijenjena optuženiku, bez osnova je, jer optuženik ni u obrani, a ni u žalbi ne navodi zbog čega bi njemu netko namijenio tako veliko zlo.

Prema tome, optuženik žalbenim navodima nije doveo u dvojbu činjenično stanje kako je ono utvrđeno pobijanom presudom, pa je njegovu žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kao neosnovanu valjalo odbiti.

Optuženik ne obrazlaže u čemu bi se ogledala nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja, pa na taj žalbeni osnov nema daljnjeg osvrta.

Povredu krivičnog zakona ovaj žalitelj izvodi iz, po njegovom stanovištu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a jer smatra da nije s dovoljno sigurnosti utvrđeno da je postupio na način opisan u izreci, no takav prigovor ne predstavlja žalbu zbog povrede krivičnog zakona, nego također žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koja je kao neosnovna odbijena. Međutim, ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP povodom optuženikove žalbe, ovaj sud nije uočio ni jednu povredu krivičnog zakona

I Kž 991/93

iz čl. 355. ZKP na koju također pazi po službenoj dužnosti. Zato je i ovaj žalbeni prigovor istaknut bez osnova.

Na žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Ne stoji da je optuženiku izrečena "sasvim neodgovarajuća i neosnovana" kazna, a kako se to tvrdi u žalbi optuženika, a ne može se prihvatiti ni stanovište državnog odvjetnika da je optuženik osuđen na preblagu kaznu.

Suprotno prigovorima stranaka, sud je prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženiku ispravno cijenio težinu počinjenog djela i utvrđene okolnosti koje su redom olakšavajuće, a posebno motive koji su optuženika naveli na inkriminirano djelo, a to je zaštita vlastite imovine, iako na krajnje opasan i društveno neprihvatljiv način, pa je s obzirom na to, kao i raniji pozitivan život optuženika primijenio propise o ublažavanju kazne i njega osudio na nešto blažu kaznu od zakonom propisane najmanje mjere. Po ocjeni ovog Vrhovnog suda ta je kazna odgovarajuća i primjerena, te se treba nadati da će ona polučiti zakonom očekivanu svrhu, pa i onu generalne prevencije, na koju posebno upozorava državni odvjetnik, te da izricanje strožije kazne zapravo nije potrebno.

Slijedom izloženih razloga valjalo je obje žalbe na temelju čl. 374. ZKP odbiti i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 3. ožujka 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Horvatinović mr. Ružica v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)