Gž-795/2018-2 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 5 Gž-795/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Marine Tante, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice-protutuženice (dalje: tužiteljice) O. G., zastupane po načelniku, a ovaj po punomoćniku T. N., odvjetniku u Z., protiv tuženika- protutužitelja: 1. M. Š. i 2. tuženice T. Š., oboje iz G., (dalje: tuženika) i zastupani po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru od 28. svibnja 2018. poslovni broj P-2725/14, u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2019.,

p r e s u d i o j e

1. Uvažava se žalba tužiteljice O. G. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru od 28. svibnja 2018. poslovni broj P-2725/14 u točki III njezine izreke tako da se nalaže 2. tuženici T. Š. da preda tužiteljici u posjed slobodan od osoba i stvari poslovni prostor površine cca 70 m[2] koji se nalazi u G., na adresi G., u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zgr. 17 k.o. G. te da u roku od 15 dana solidarno s 1. tuženikom M. Š. plaća tužiteljici O. G. mjesečno iznos od 4.062,58 kuna počevši od 11. svibnja 2014. pa do predaje u posjed poslovnog prostora, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos, s tim da se kao dan dospijeća uzima 1. u mjesecu za tekući mjesec.

2. Djelomično se uvažava, a djelomično odbija žalba 1. tuženika M. Š. te se djelomično preinačuje prvostupanjska presuda u točki IV njezine izreke tako da se nalaže tužiteljici da u roku od 15 dana na ime izvršenih ulaganja u čest. zgr. 17 k.o. G. isplati 1. tuženiku iznos od 24.554,88 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. prosinca 2014. kao dana podnošenja protutužbe pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope po eskontnoj stopi koju određuje HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana, nakon čega su tuženici dužni predati tužiteljici u posjed poslovne prostore u prizemlju „S. š.“, dok se u preostalom dijelu u toj točki te u cijelosti u točki I i II potvrđuje prvostupanjska presuda.

3. Preinačuje se odluka o trošku sadržana u točki V izreke prvostupanjske presude tako da su tuženici dužni tužiteljici solidarno nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 48.543,75 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je kako slijedi:

„I Nalaže se tuženiku M. Š. predati tužitelju O. G., u nesmetan posjed slobodan od osoba i stvari poslovni prostor površine cca 70 m2 koji se nalazi u G., na adresi G., u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zgr. 17 k.o. G..

II Nalaže se tuženiku M. Š. plaćati tužitelju O. G. mjesečno iznos od 4.062,58 kuna počevši od 11. svibnja 2014. pa do predaje u posjed poslovnog prostora iz točke I presude s pripadajućom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos, s tim da se kao dan dospijeća uzima 1. u mjesecu za tekući mjesec, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope po eskontnoj stopi koju određuje Hrvatska narodna banka koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženici T. Š. predati tužitelju O. G. u nesmetan posjed slobodan od osoba i stvari poslovni prostor površine cca 70 m2 koji se nalazi u G., u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zgr. 17 k.o. G..

Nalaže se tuženici T. Š. solidarno s tuženikom M. Š. plaćati tužitelju O. G. mjesečno iznos od 4.062,58 kuna počevši od 11. svibnja 2014. pa do predaje u posjed poslovnog prostora iz točke I presude s pripadajućom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos, s tim da se kao dan dospijeća uzima 1. u mjesecu za tekući mjesec, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope po eskontnoj stopi koju određuje Hrvatska narodna banka koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tužitelju-protutuženiku O. G. na ime izvršenih ulaganja u čest. zgr. 17 k.o. G. isplatiti tuženiku ad.1 -protutužitelju iznos od 500.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 22. prosinca 2014. godine kao dana podnošenja protutužbe pa do isplate po stopi od 12% godišnje a u slučaju promjene stope po eskontnoj stopi koju određuje HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Protiv točke III i V gornje presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana odluka preinači ili ukine.

Protiv točke I, II, IV i V iz istih žalbenih razloga žale se pak tuženici, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba 1. tuženika djelomično osnovana, a 2. tuženice neosnovana.

Sud svoju odluku obrazlaže time:

- da iz izvatka iz zemljišne knjige nesumnjivo proizlazi upisano pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, u korist tužiteljice, za cijelo. Iz ugovora o zakupu poslovnog prostora proizlazi da su tužiteljica te 1. tuženik sklopili predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora do 11. svibnja 2014., da se 1. tuženik do zaključenja glavne rasprave, nije iselio, da je u čl. V. ugovora u odnosu na ugovorenu zakupninu navedeno je da će zakupac u zgradi (S. š.) izvršiti građevinske radove i to izvesti prvu ploču, krov i postaviti vanjsku stolariju, a prizemlje izvesti za namjeravanu ugostiteljsku djelatnost. Iz navedenog je zaključiti kako stranke nisu za predmetno ugovoreno razdoblje ugovorile plaćanje bilo kakve zakupnine (odnosno novčanog iznosa) već je umjesto toga ugovoreno da će 1. tuženik kao zakupnik izvršiti određene građevinske radove u objektu na predmetnoj nekretnini kako je to opisano u čl. V. ugovora o zakupu. Isto proizlazi i iz odgovora tog tuženika na tužbu u predmetu ovog suda poslovni broj P-1498/05 u kojem je doslovno istaknuo da je s Općinom G. zaključio ugovor o zakupu „koji se izvršava na način da je tuženik izvršio ulaganja u zgradu Stare škole na ime čega je izvršena kompenzacija korištenjem dijela poslovnog prostora za potrebe ugostiteljstva od strane tuženika“. Nije sporno da je 1. tuženik potpisao navedeni ugovor o zakupu iako neuvjerljivo iskazuje da ne zna zbog čega je u čl. V. istog ugovora navedeno koje će radove on trebati izvršiti, ako to nije trebala biti kompenzacija za zakupninu. Naime, nije razvidan bilo kakav razlog zbog čega bi se u ugovoru uopće navodilo koje radove tuženik treba izvršiti, a pogotovo zbog čega bi se to navodilo baš u članku ugovora u kojem se definira zakupnina. Tuženik nije uvjerljiv niti u tvrdnji da stranke ugovora nisu precizirale do kada će se on nalaziti u predmetnom prostoru, posebno pored činjenice da je i to jasno definirano ugovorom i to čl. IV.,

- da je svjedok A. G. iskazao da mu je poznato kako je tuženik salio prvu ploču između prizemlja i kata te drugu ploču pod krovom te postavio novi krov. Također da je izgradio, odnosno popravljao ogradne zidove koji su bili srušeni. Dodao je i kako je tuženik uredio poslovni prostor unutra kao kafić te postavio vrata i prozore na cijelom objektu. Nije znao tko je uredio prostorije na katu objekta,

- da je svjedok Ante Kožul iskazao da je tuženik (u zapisniku od 14. siječnja 2016. je pogrešno navedeno „tužitelj“) predmetnu nekretninu preuzeo poslije Domovinskog rata, ali ne zna točno kada, na istoj da je postavio dvije ploče te krov, a iznutra uredio prizemnu prostoriju za kafić. Tuženik da je postavio i stolariju u prizemlju i na katu zgrade te lamperiju u prostoru u kojem je uredio kafić. Ne zna tko je angažirao radnike za radove na fasadi i ne zna jesu li ti radovi izvođeni prije ili poslije otvaranja kafića. Elektro i vodovodne instalacije u prizemlju da je postavio tuženik, a za kat taj podatak nije znao. Prostorije na katu također da je uredio tuženik,

- da je svjedok R. B. iskazao da je tuženik zgradu preuzeo 1997./98., a ista je bila u lošem stanju i zapaljena, na njoj nisu postojale ploče već samo drveni pod s gredama što je u požaru izgorjelo i urušilo se. Tuženik da je odvezao šut, obio zidove na cijeloj zgradi, iznutra sigurno, za izvana nije siguran, salio ploču između prizemlja i kata te ploču izvan prvog kata. Za stolariju u prizemlju i na katu radnike da je angažirao tuženik, a radnike na fasadi da je angažirala tužiteljica. Tuženik da je ugrubo ožbukao zidove na katu, a kasnije da je tužiteljica angažirala ljude za postavljanje podnih obloga. Elektro instalacije na katu da su izvedene po tuženikovom nalogu što svjedok zaključuje iz toga jer su provedene prije žbukanja. Pregrade na katu da su rađene tek kasnije, nakon što je Općina uselila u prostorije. Tuženik da je u prizemlju zamijenio stolariju postavljanjem PVC umjesto drvene. Svjedok je iskazao da je njemu logično da su radovi koje je tuženik poduzeo, trebali biti kompenzacija za korištenje prostora, svjedok nije vidio ugovor, a tako su govorili svi u selu,

- da je svjedok N. V. iskazao kako je tuženik salio prvu i drugu ploču i postavio novu krovnu konstrukciju i krov, ali ne zna je li crijep bio novi ili rabljeni, pretpostavlja da je bio novi. Tuženik u cijelosti da je uredio prizemlje za potrebe ugostiteljskog objekta te je postavio stolariju, osim na prizemlju i na katu i to plastičnu. Tuženik da je organizirao radove vezano za instalacije, na prizemlju i na katu, a to zaključuje iz toga jer su električne instalacije u prizemlju i na katu bile povezane i priključene na jedan sat od struje. Nema saznanja o tome po čijem nalogu su rađeni radovi na fasadi i tko je to financirao. Tuženik da je organizirao unutarnje žbukanje. Parket na katu da je postavila tužiteljica. U postupku pred Uredom državne uprave u Zadarskoj županiji 18. studenog 2011. isti svjedok je iskazao da je tužiteljica na svoj trošak nalila prvu betonsku ploču, drugu betonsku ploču iznad kata i postavila krov na cijelom objektu, uredila sanitarni čvor, ogradu, uvela struju i vodu i dovela istu u stanje da se može koristiti,

- da je nesumnjivo utvrđeno da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine (što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka) i što nije ni osporeno kao i to da je nesporno 1. tuženik u posjedu te nekretnine, dok je vrijeme na koje je ugovor o zakupu koji je ranije potpisan, isteklo, ispunjeni su uvjeti iz čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZVDSP) te je odlučeno kao u točki I izreke,

- da je nedvojbeno utvrđeno kako se 1. tuženik i dalje nalazi u posjedu te nekretnine, što tuženik i nije osporio, odnosno drži kako ima pravo i dalje koristiti i posjedovati predmetnu nekretninu (kako je i naveo u svom iskazu). Kako, međutim, ne postoji pravna osnova temeljem koje tuženik i dalje posjeduje i koristi nekretninu (jer je proteklo vrijeme na koje je sklopljen ugovor o zakupu) ispunili su se i uvjeti vezano za stjecanje bez osnove, koje je navodila tužiteljica. U razdoblju nakon isteka ugovora o zakupu, tužiteljica je realno mogla ostvarivati korist od zakupa tog prostora, što joj je onemogućeno zbog činjenice da 1. tuženik i dalje istu nastavlja posjedovati iako bez pravne osnove. Visinu mjesečne zakupnine sud je utvrdio sukladno podacima Porezne uprave od 27. veljače 2017. po kojima je prosječna mjesečna zakupnina na području Općine G. od 2014. godine do dana pisanja navedenih podataka, 58,04 kn po 1 m[2] . Tim podacima stranke nisu prigovarale, a s obzirom da ih je izdalo ovlašteno tijelo, ni ovaj sud nema razloga odbiti prihvatiti iste, kao objektivne za ovaj postupak. Kada se taj iznos pomnoži s površinom koju tuženik pod 1) koristi u navedenom objektu (70 m[2] , što nije sporno, a to je površina koja je predmet navedenog ugovora o zakupu poslovnog prostora) dolazi se do mjesečnog iznosa od 4.062,58 kuna. Iz navedenog, a sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) odlučeno je kao u točki II izreke presude,

- da tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženicu suprugu 1. tuženika nije osnovan jer je nesporno kako ta tuženica s tužiteljicom nikada nije sklapala bilo kakav pravni posao, ni ugovor o zakupu niti bilo kakav drugi pravni posao, a nije dokazano da je ista vlasnica bilo kojeg obrta koji se nalazi u predmetnoj nekretnini. Nikakvog dokaza, osim toga da je ta tuženica zaposlenica u navedenom obrtu, nema, pa je prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na 2. tuženicu osnovan zbog čega je odlučeno kao u točki III izreke,

- da protutužbeni zahtjev nije osnovan jer je već zaključeno kako sud smatra utvrđenim da su stranke umjesto zakupnine (isplate novčanog iznosa za vrijeme zakupa) ugovorile da će tuženik izvršiti određene radove i to izvesti prvu ploču, krov i postaviti vanjsku stolariju, a prizemlje izvesti za namjeravanu ugostiteljsku djelatnost. Zbog toga nisu osnovani navodi 1. tuženika da je on izvršio takva ulaganja koja bi predstavljala nužne i korisne troškove za tužiteljicu. Što se tiče radova koji nisu opisani u čl. V. ugovora o zakupu poslovnog prostora, a koje 1. tuženik navodi da predstavljaju nužne i korisne troškove za tužiteljicu (izrada svih potrebnih instalacija, obijanje stare žbuke, nove vodo i elektro instalacije, nova fasada, novi zatvori), da tužiteljica nije dokazala da je poduzela takve radove, a pogotovo da je takvo što uopće dogovorio s tužiteljicom.

Tuženik je naveo kako ukupna vrijednost radova koje je on izvršio iznosi „najmanje 70.000,00 EUR, odnosno 500.000,00 kuna“, međutim, u prilog takvoj tvrdnji ne dostavlja niti jedan račun, priznanicu ili bilo što iz čega bi slijedila vrijednost koju je spomenuo. Niti jedan račun za bilo kakav materijal, plaću radnika ili bilo što nije priložen. Po prijedlogu 1. tuženika sud je održao očevid uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, međutim, 1. tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka nije uopće očitovao, nije navodio je li vještak točno opisao radove koje je naveo 1. tuženik ni je li točno procijenio vrijednost radova.

Konačno, tuženik nije protutužbeni zahtjev uredio prema nalazu i mišljenju (i dopuni) već je isti protutužbeni zahtjev ostao postavljen kao u protutužbi, na iznos od 500.000,00 kuna, koji iznos također nije ničim dokazan. Svjedoci koje je predložio tuženik, su samo djelomično iskazivali o radovima koji su poduzeti, a od toga su spominjali dio (ili većinu) radova koji su sadržani u čl. V. ugovora o zakupu poslovnog prostora. Iskaz svjedoka A. G. se ne može prihvatiti kao objektivan s obzirom da taj svjedok nesporno nije sudjelovao u bilo kojim radovima koje opisuje, dok i sam navodi da u zgradu nije ulazio niti istu obilazio sa svih strana već da je vidio samo izvana kada je prolazio pred zgrade.

Ne zna ni radnike koji su radili niti što su točno radili, a od završetka Domovinskog rata do otvaranja kafića u predmetnoj nekretnini je najmanje boravio u G. jer bi otišao na put „i po petnaest dana“. Konačno taj svjedok na pitanje tužiteljice je li što vidio kada bi se vratio s puta iskazuje: „A što bih vidio nisam vidio ni svoju kuću jer se događalo da u razdoblju od mjesec dana samo jedan vikend provedem u G..“ Svjedok A. K. nije znao objasniti kako zna da je određene radove izvršio baš tuženik, nije znao ni po čijem nalogu su određeni radovi izvedeni (jesu li i kada izvedene elektro i vodovodne instalacije), već na pitanje od kud zna da je to tuženik uređivao samo navodi:

„A tako, znam“. Ni svjedok R. B. nije sudjelovao u izvođenju bilo kojih radova koji su predmet spora. Zna tek da je krov radio M. otac i svjedokov rođak Lj. B., dok za druge radnike ne zna tko su bili. Tuženik da je ugrubo ožbukao zidove u prostorijama na katu, a općina da je angažirala ljude za postavljanje podnih obloga, tj. parketa te premaz zidova. To da mu je poznato jer je u to doba bio vijećnik u općini. Elektro instalacije na katu da su izvedene po tuženikovom nalogu što svjedok zaključuje iz toga jer su provedene prije žbukanja.

Ni svjedok N. V. nije znao niti jednog radnika koji je radio na tom objektu, osim tuženikovog oca i Lj. B., koji su radili na krovu. Ni taj svjedok, nesporno, nije izvodio nikakve radove. Iskaz tog svjedoka se nije mogao prihvatiti kao objektivan jer je u upravnom postupku pred Uredom državne uprave 18. studenog 2011. iskazivao kako je upravo tužiteljica (a ne tuženik) na svoj trošak nalila prvu betonsku ploču, drugu betonsku ploču iznad kata i postavila krov na cijelom objektu, uredila sanitarni čvor, ogradu, uvela struju i vodu i dovela istu u stanje da se može koristiti.

Inače, nije logično da tuženik, ukoliko je doista poduzeo radove koje u odgovoru na tužbu i protutužbi navodi, ne predlaže kao svjedoka niti jednog radnika kojeg je angažirao da sve te radove izvede. Svi svjedoci koji su predloženi imaju saznanja posredno, tako što bi samo prolazili oko predmetnog objekta i onda sami zaključivali tko kakve radove poduzima i po čijem nalogu, ne znaju odakle im saznanja o tim radovima, samo su čuli neke informacije od drugih ljudi ili u selu itd., a sami nisu u tome sudjelovali, ni u radovima, ni u dogovoru s bilo kojom strankom, nisu vidjeli ugovor o zakupu, ne znaju kada su radovi poduzimani itd.

Dakle, iskazi saslušanih svjedoka nisu mogli potkrijepiti navode tuženika o tome koje radove je isti poduzeo (posebno u odnosu na radove pored onih u točki V ugovor o zakupu poslovnog prostora) a kako je već obrazloženo, nije bilo doslovno nikakvih drugih dokaza o poduzetim radovima (računa, priznanica, narudžbenica…) niti je predložen niti jedan radnik koji bi mogao svjedočiti o tome koje radove je izvršio i po čijem nalogu. Ovo sve i pored činjenice da je na sjednici općinskog poglavarstva od 13. ožujka 1998., 21. travnja 1998. i 1. srpnja 1998. (koje zapisnike je sud prihvatio kao dokaz, temeljem čl. 299. st.

2. Zakona o parničnom postupku) navedeno koje radove je Općina G. predvidjela na predmetnom objektu izvesti, koji radovi su napravljeni, što je još ostalo itd., a što opovrgava navode tuženika u tom smislu, kao što opovrgava i općenite i neprecizne iskaze svjedoka. Isto tako, i prema ugovoru o zakupu poslovnih prostorija od 25. kolovoza 1995. sklopljenog između Mjesnog odbora G. i M. Š. (majke 1. tuženika), proizlazi da je i tim ugovorom, umjesto zakupnine, odnosno na ime zakupnine, ugovoreno da će zakupac izvesti određen radove, što upućuje da je i s majkom 1. tuženika ranije sklapan sličan ugovor, s istim ili sličnim obvezama, pa i u odnosu na zakupninu.

Zbog navedenog sud nije mogao koristiti niti nalaz i mišljenje građevinskog vještaka s obzirom da je isti nalaz i mišljenje sačinjen samo temeljem kazivanja 1. tuženika, a koji radovi (pored onih iz čl. V. ugovora o zakupu poslovnog prostora) nisu dokazani da su izvedeni od strane tog tuženika, prigovor zastare nije osnovan jer se potraživanje iz točke II tužbenog zahtjeva odnosi na period od 11. svibnja 2014. dok je i tužba podnesena 3. prosinca 2014. Kasnije uređeni tužbeni zahtjev u smislu mjesečnog iznosa ne utječe na zastaru jer je činjenična i pravna osnova ostala nepromijenjena dok je visina tužbenog zahtjeva, u tom dijelu, postavljena sukladno podacima Porezne uprave, koji su pribavljeni tijekom ovog postupka.

U tom slučaju ne radi se ni o preinaci jer je u samoj tužbi predloženo pribaviti podatke od porezne uprave, da bi se u tom dijelu tužbeni zahtjev mogao postaviti, a što je u ovakvoj vrsti postupka i uobičajeno,

- da iz spisa Županijskog suda u Zadru poslovni broj K-43/07 ne proizlazi da bi zakonski zastupnik tužiteljice iskazivao „dijametralno suprotno“ od iskaza u ovom postupku (kako je navodio tuženik) niti je tuženik navodio o kojem konkretno iskazu se radi, posebno jer je istaknuo da je zakonski zastupnik tužiteljice u tom slučaju iskazivao o bivšem načelniku tužitelja. Pored nespornog postojanja Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 11. svibnja 1999. i ostalih izvedenih dokaza u ovom postupku, prema ranijem obrazloženju, navedeni predmet Županijskog suda u Zadru, nije od utjecaja na ovaj spis jer se isti vodio po optužnici protiv optuženika za kaznena djela koja se ne odnose na predmet ovog spora. Osim toga, nije sporno da sadašnji zakonski zastupnik tužiteljice nije s tuženikom pod 1) potpisivao predmetni Ugovor o zakupu poslovnog prostora (jer u to vrijeme nije bio načelnik, odnosno zakonski zastupnik), a nije sporno da ni kasnije nikakav sličan ugovor nije potpisivao, da iz svega navedenog nije osnovan prigovor zadržanja koje je tuženik istaknuo, s obzirom da tuženik nije ni dokazao da ima takvu tražbinu prema tužiteljici, koja tražbina bi opravdala tuženikovo zadržavanje predmetne nekretnine (do ispunjenja tražbine), sukladno čl. 72. - čl.75. ZOO-a,

- da je 1. tuženik morao temeljem čl. 219. st. 1. ZPP-a dokazati da je dogovor između stranaka bio poduzimanje radova na predmetnoj nekretnini, za koje je tuženiku potrebno isplatiti troškove, odnosno tuženik je morao dokazati da izvršenje određenih radova koji su navedeni u čl. V. Ugovora o zakupu poslovnog prostora nije predstavljalo kompenzaciju s plaćanjem zakupnine za isti prostor, što nije dokazao (dok je sud izveo sve dokaze koje su stranke predložile) pa je sud donio odluku i na temelju čl. 221. a. ZPP-a (ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja).

Po ocjeni ovog suda prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom procesnog zakona iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi tuženika, jer presuda nema nikakvih proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Što se tiče žalbe tužiteljice u odnosu na točku III izreke pobijane presude kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi prema 2. tuženici navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud ne prihvaća jer prvi zahtjev nije obveznopravni zahtjev radi predaje stvari u posjed kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja navodeći da nije bila stranka ugovora o zakupu.

Naime, iz spisa predmeta proizlazi, a kako se to sasvim opravdano navodi u žalbi tužiteljice, da je tužiteljica uz tužbu priložila javnu ispravu izvadak iz obrtnog registra Ureda državne uprave, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove od 2. prosinca 2014. (list spis 9) iz kojeg slijedi da je 1. tuženik vlasnik ugostiteljskog obrta "L." i 2. tuženica vlasnica frizerskog obrta u G., što dokazuje da je u posjedu tog dijela prijepora pa je teret dokaza da eventualno ne bi bila posjednica bio na njoj u smislu čl. 230. i čl. 219. ZPP-a, a kako to nije stekle su se sve zakonske prepostavke za prihvaćanje tuženog zahtjeva (i) u odnosu na nju na temelju prave vlasničke tužbe iz čl. 161. i čl. 162. ZVDSP-a.

Ovo iz razloga što prema odredbi čl. 163. st. 2. ZVDSP-a posjednik koji izvodi svoje pravo na posjed od posrednog posjednika koji je imao pravo na posjed te stvari nema pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako je posjed dobio od posrednog posjednika koji nije više ovlašten da mu ga dade, drugi riječima, prestankom ugovora o zakupu istodobno je prestalo i pravo na posjed 2. tuženice na frizerskom salonu koja je svoje pravo očito izvodila iz ranijeg prava na posjed 1. tuženika.

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je temeljem čl. 373. točka 3. ZPP-a uvažiti žalbu tužiteljice i prihvatiti oba kumulirana zahtjeva i odlučiti kao u točki 1. izreke ove drugostupanjske presude, s time da će o predaji u posjed frizerskog salona i izgubljenoj zakupnini, tj. o osnovu te visini i obveznopravnog zahtjeva tužiteljice još biti riječi u nastavku obrazloženja.

Glede pak žalbe 1. tuženika treba mu u odnosu na žalbene prigovore odgovoriti da je mogućnost prešutnog obnavljanja ugovora o zakupu sklopljenog na određeno vrijeme predviđena u čl. 546. st. 1. ZOO-a, prema kojoj odredbi kad nakon proteka vremena za koje je ugovor o zakupu bio sklopljen, zakupac produži upotrebljavati stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je sklopljen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uvjetima kao i prethodni.

S obzirom na vrijeme sklapanja ugovora prema tada važoćoj odredbi čl. 1. st.2. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96, 114/97, 174/04 i 38/09) na odnose koji nisu uređeni tim Zakonom primjenjuju se opći propisi obveznoga prava o zakupu, odnosno ZOO.

Budući da nakon prestanka ugovora o zakupu 1. tuženik drži predmetni poslovni prostor bez pravnog temelja pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je sud prvog stupnja tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, jer je prema tadašnjoj sudskoj praksi bilo relevantno ponašanje stranaka nakon isteka vremena na koji je ugovor o zakupu sklopljen pa kad se ocijeni sadržaj odnosa između stranaka nastalog nakon isteka vremena na koji je ugovor sklopljen zaključiti je da u konkretnom slučaju prava volja stranaka bjelodano nije bila da je tuženik nastavi koristiti poslovni prostor jer to nije bilo rezultat izričite ili prešutne suglasnosti tužiteljice jer 1. tuženik nije prihvatio ponudu od 8. ožujka 2014. radi sklapanja novog ugovora ovaj put uz zakupninu (list spisa 10) niti je postupio po zahtjevu za predaju prostora u posjed tužiteljici od 27. lipnja i 16. listopada 2014. (list spis 11, 12 i 13) niti je počeo plaćati zakupninu i da je tužba podnesena u relativno kratkom vremenu već 3. prosinca 2014. u uvjetima nesređene situacije u toj jedinici lokalne samouprave kako to proizlazi iz priloženog kaznenog spisa broj K-43/07 tako da uopće nema govora o tome da bi stranke sklopile novi ugovor o zakupu pogotovo ne s istim prestacijama kao u ranijem ugovoru.

Osim toga, sada važećim Zakonom o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 125/11, 64/15 i 112/18) isključena je svaka mogućnost prešutnog obnavljanja ugovora o zakupu poslovnog prostora jer je zbog cjelovitog normiranja tog pravnog posla u posebnom zakonu isključena supsidijarna primjena općeg zakona i da je po čl. 44. tog novog Zakona propisana čak i retroaktivna primjena na parnice koje su u tijeku.

Isto tako, neosnovano 1. tuženik prigovara osnovi i visini dosuđene izgubljene zakupnine jer tuženici nemaju više pravnu osnovu za posjedovanje nekretnine pa tužiteljica ima po osnovi stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pravo na naknadu izgubljene zakupnine koju bi po redovnom tijeku stvari bjelodano ostvarila jer se lokali nalaze u centru općine, dok je visina utvrđena na temelju podataka porezne uprave kojima se nije prigovaralo tijekom prvostupanjskog postupka pa ih je sud opravdano prihvatio (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x 446/2013).

Stoga je trebalo u tom dijelu žalbu 1. tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Međutim, što se tiče protutužbenog zahtjeva i prigovora retencije ovaj sud ne prihvaća pravni stav suda prvog stupnja u razrješenju ove pravne stvari da je 1. tuženik morao temeljem čl. 219. st. 1. ZPP-a dokazati postojanje dogovora između stranaka oko poduzimanja svih spornih radova na predmetnoj nekretnini za koje bi 1. tuženiku bilo potrebno isplatiti troškove jer nije u pitanju obveznopravni zahtjev u smislu odredbi ZOO-a nego izvanugovorni zahtjev poštenog posjednika na isplatu nužnih i korisnih troškova i retencije u smislu stvarnopravne odredbe čl. 164. ZVDSP-a.

Iz spisa predmeta proizlazi da se ugovorom o zakupu 1. tuženik obvezao izvesti prvu armirano-betonsku (A-B) ploču, krov i postaviti vanjsku stolariju, a prizemlje izvesti za namjeravanu ugostiteljsku djelatnost, što je nesporno sve 1. tuženik izveo o svom trošku, pa nije jasno zašto sud prvog stupnja ne prihvaća iskaze svjedoka kad je to gotovo općepoznato u selu, a posebno u razgovorima u kafiću i frizerskom salonu koji se nalaze u predmetnoj zgradi, te da to podupiru fotografije zgrade, prije i poslije sanacije, kao i nalaz i mišljenje građevinskog vještaka.

Međutim, 1. tuženiku ipak ne pripada pravo na isplatu troškova svih tih građevinskih radova jer je očito usmeno stipulirano da zbog toga neće plaćati zakupninu što potvrđuju svi saslušani svjedoci, a to je uostalom sasvim životno i logično te redovito, odnosno savim uobičajeno u takvim slučajevima.

No, građevinski vještak je utvrdio i to da je 1. tuženik izgradio na samo prvu armirano-betonsku ploču za koju se obvezao za potrebe prizemlja u kome je potom obavljao ugostiteljsku djelatnost, a supruga frizeraj, nego i drugu A-B ploču na prvoj etaži, tj. iznad poslovnih prostora tužiteljice koja ploča je očito bila potrebna, a u svakom slučaju korisna ne samo prilikom izgradnje krovišta i krova nego i za potrebe prostora na katu same Općine pa je bilo opravdano 1. tuženiku priznati dio troškova u iznosu od 24.554,88 kuna koji otpadaju na tu (A-B) ploču (točka II nalaza na listu spisa 88).

Stoga je valjalo u tom dijelu žalbu 1. tuženika djelomično uvažiti, a djelomično odbiti te odlučiti kao u točki 2. izreke ove presude, temeljem čl.373. točka 3. i čl.368.st.1. ZPP-a.

Konačno, valjalo je preinačiti i odluku o trošku, u smislu čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 3. i čl. 161. st. 3. ZPP-a, tako da se tužiteljici priznaju svi potrebni troškovi jer je 1. tuženik uspio u razmjernom neznatno dijelu protutužbenog zahtjeva, s time da je tužiteljici trebalo priznati trošak zastupanja putem punomoćnika iz reda odvjetnika s skladu Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine», broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 28/18 - dalje Tarifa) za sastav tužbe i četiri podneska po Tbr. 8. točka 1. Tarife ili s PDV-om 31.937,50 kuna, punu nagradu od 511 bodova za pet ročišta i polovicu nagrade za tri ročišta i 50 bodova za ročište za objavu ili ukupno s PDV-om 42.143,75 kuna, trošak upotrebe osobnog automobila po Tbr. 46.st. 3. Tarife u iznosu od 900,00 kuna, za izbivanje iz pisarnice 2.250,00 kuna (Tbr.35.) i trošak vještačenja 5.500,00 kuna tako da je ukupni trošak tužiteljice 48.543,75 kuna, dok je preko toga zahtjev obijen.

U Zadru, 7. ožujka 2019.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marina Tanta