Revr-140/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 140/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja J. J. iz P., 2. tužitelja N. P. iz P., 3. tužitelja B. Đ., iz P., 4. tužitelja I. M. iz Š. B. i 5. tužitelja I. B. iz P., svi zastupani po punomoćniku B. R., odvjetniku u I., protiv tuženice Republike Hrvatske (za Ministarstvo obrane) koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Imotskom, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu, broj Gž-2307/05 od 31. svibnja 2006. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom broj P-344/03 od 4. siječnja 2005. godine, u sjednici održanoj dana 25. travnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da je tuženica dužna isplatiti 1. tužitelju J. J. iznos od 100.800,00 kn, 2. tužitelju N. P., 3. tužitelju B. Đ. i 4. tužitelju I. M. svakome po 106.920,00 kn, te 5. tužitelju I. B. iznos od 108.000,00 kn, a odbijen je i dio zahtjeva 1. tužitelja J. J. i 2. tužitelja N. P. da im tuženica plati terenski dodatak svakome po 5.600,00 kn, sve to sa zateznom kamatom pobliže označenom u izreci presude i uz naknadu troška postupka.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, traže trošak postupka čivši i trošak revizije, a podredno da ovaj sud ukine obje nižestupanjske presude i vrati uklju

predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

U revizijskoj fazi postupka je sporno da li su tužitelji u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2000. pa do 31. prosinca 2002. bili u radnom odnosu kod tuženice kao djelatne vojne osobe te slijedom toga da li im je tuženica za to razdoblje dužna isplatiti plaću, a 1. i 2. tužitelju i terenski dodatak za 7 mjeseci 2000. svakome po 800,00 kn netto mjesečno. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. ZPP-a) pa ovaj sud nije cijenio sadržaj podnesaka tužitelja i žalbe koju su podnijeli protiv prvostupanjske presude, već je ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U nižestupanjskim presudama navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni dokazima koji se nalaze u spisu te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Odredbom čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP propisano je da se revizija može izjaviti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. Obzirom na spomenutu odredbu, ovaj sud nije ispitivao revizijske navode koji ukazuju na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi odredbe čl. 8. ZPP-a počinjenu pred prvostupanjskim sudom.

Drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode i utvrdio da je prvostupanjski sud ocijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi odredbe čl. 8. ZPP-a počinjena pred sudom drugog stupnja te se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Ovaj sud ne osvrće se na revizijske navode da su iz utvrđenih činjenica izvedeni pogrešni zaključci, jer se tim navodima pobija činjenično utvrđenje, a iz odredbe čl. 385. ZPP-a proizlazi da se revizija može izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tijekom postupka utvrđeno je:

- da je 3. tužitelju B. Đ., 4. tužitelju I. M. i 5. tužitelju I. B. izdana vojna iskaznica u kojoj se navodi da su ti tužitelji djelatnici Ministarstva obrane, a kao oznaka jedinice navedena je VP 1095/20, dok za ostale tužitelje nema dokaza da im je ikakva isprava izdana,

- da 66. Pukovnija nije bila u sastavu Hrvatske vojske, što proizlazi iz dopisa Uprave za ljudske resurse, Personalne službe Ministarstva obrane od 24. srpnja 2002., dopisa Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske od 14. kolovoza 2002.,

- da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za financije i proračun nije obavljalo obračun i isplatu plaće tužiteljima kao pripadnicima 66. Pukovnije za izgradnju cesta,

- da je Republika Hrvatska transferirala financijska sredstva za 66. Pukovniju za izgradnju cesta preko tvrtke Monitor d.o.o. Grude, kako to proizlazi iz dopisa – odluke Ministarstva obrane od 26. siječnja 2000.

- da je tužiteljima isplaćivana plaća preko Hercegovačke banke d.d. Poslovnica Posušje,

Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev jer smatraju da u razdobljima na koje se odnose tužbeni zahtjevi tužitelji nisu bili u radnom odnosu kod tuženice, niti su dokazali da su stupili u oružane snage Republike Hrvatske sukladno važećim zakonskim propisima, a niti im je tuženica ikad obračunavala i isplaćivala plaću. Njihova je ocjena da 66. Pukovnija nije bila u sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske te odbijaju tužbeni zahtjev ocijenivši tužbeni zahtjev neosnovanim.

Revidenti smatraju da je pogrešan pravni stav nižestupanjskih sudova da vojna iskaznica, kao javna isprava, dokazuje samo pripadnost oružanim snagama, a ne i činjenicu zasnivanja radnog odnosa.

Neosnovano revidenti ističu revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer su nižestupanjski sudovi odbijajući tužbeni zahtjev pravilno primijenili materijalno pravo. Prema odredbi čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95, 33/95, 105/99 i 128/99), a koja se primjenjuje u ovom slučaju, državljani Republike Hrvatske stupaju u oružane snage kao djelatne vojne osobe aktom o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi.

Prema odredbi čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine", broj 57/91) vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci. Prema tome, u smislu spomenutih propisa koji su bili na snazi u vrijeme izdavanja predmetne vojne iskaznice 3. – 5. tužitelju, a na koje se pozivaju tužitelji, vojna iskaznica ne predstavlja akt o prijamu u djelatnu vojnu službu, kako to pogrešno smatraju revidenti.

S druge strane odredba čl. 230. ZPP-a govori o dokaznoj snazi javnih isprava u parničnom postupku, pa je prema st. 3. te zakonske odredbe dopušteno dokazivati suprotno od onog što proizlazi iz sadržaja javne isprave.

U ovom konkretnom predmetu je utvrđeno da 66. Pukovnija, u kojoj tužitelji tvrde da su bili djelatne vojne osobe, nije bila u sastavu Hrvatske vojske. Za tužitelje ne postoji akt o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovor o djelatnoj vojnoj službi, pa stoga vojne iskaznice na koje se pozivaju tužitelji, a ni činjenica da je u njima naveden broj VP 1095/20 nemaju značaj koji im oni pridaju tj. same po sebi ne potvrđuju postojanje radnog odnosa tužitelja sa tuženicom kao djelatnih vojnih osoba.

Neosnovano se revidenti pozivaju na odredbu čl. 11. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 i 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR) kojom odredbom je propisano da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječu na postojanje i valjanost tog ugovora.

Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka rada uručiti pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, a ako poslodavac u tom roku ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je s radnikom sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Iz spomenute zakonske odredbe proizlazi da se ista primjenjuje u situaciji kada ugovor o radu postoji, ali nije sklopljen u pisanom obliku, a u ovom predmetu je utvrđeno da ugovor o radu između stranaka uopće ne postoji. Stoga se revidenti neosnovano pozivaju na spomenutu zakonsku odredbu.

U ovom predmetu utvrđena je odlučna činjenica da tužitelji nisu bili u radnom odnosu sa tuženicom pa revizijski navodi koji osporavaju utvrđenje nižestupanjskih sudova da su tužitelji bili djelatnici tvrtke M. nisu od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 25. travnja 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.