I Kž-483/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 483/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.G. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 6. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika M.G., V.Z., S.Đ. i V.S., te vojnog državnog odvjetnika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Puli od 31. ožujka 1994. K- 38/94, u sjednici održanoj 28. srpnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženih: M.G., V.Z., S.Đ. i V.S. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Vojni sud u Rijeci oglasio je krivim optužene: M.G., V.Z., S.Đ. i V.S. da su u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinili krivično djelo teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 6. u vezi čl. 125. st. 1. KZRH, pa im je na temelju čl. 126. st. 1. KZRH svima izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, osim opt. V.S. kome je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu uračunato je optuženim M.G., V.Z. i S.Đ. vrijeme provedeno u pritvoru od 8. veljače 1994. pa nadalje, a opt. V.S. od 8. do 25. veljače 1994. i od 24. ožujka 1994. pa nadalje.

Na temelju čl. 79. i 80. st. 1. OKZRH odlučeno je da su optuženici obvezani na ime pribavljene imovinske koristi platiti svaki iznos od (sada) 2.192,62 K.

S druge strane, na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP opt. K.V. je oslobođen optužbe da bi počinio krivično djelo iz čl. 126. st. 1. toč. 6. u vezi čl. 125. st. 1. KZRH.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici: M.G. po braniteljima S.S., B.R. i V.T., odvjetnicima iz P., V.Z. osobno i po branitelju S. dr. A., odvjetniku iz P., S.Đ. osobno i V.S. po Š.M., odvjetniku iz R., te vojni državni odvjetnik.

Optuženi M.G. i V.Z. se žale zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači na način da se optuženicima izrekne blaža kazna, odnosno, V.Z. oslobodi optužbe ili da mu se izrekne uvjetna osuda.

Optuženi S.Đ. i V.S. se žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a opt. V.S. i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači na način da se opt. V.Z. oslobodi optužbe, a opt. V.S. izrekne blaža kazna.

Vojni državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na opt. K.V. i oslobađajući dio pobijane presude i odluke o kazni u odnosu na ostale optuženike koji su oglašeni krivima, s prijedlogom da se oslobađajući dio pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te da se optuženicima koji su oglašeni krivima izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno je predložio da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, a žalba državnog odvjetnika uvaži.

Žalbe optuženika i vojnog državnog odvjetnika nisu osnovane.

Na žalbe optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona Nije u pravu opt. V.Z. da je sud prvoga stupnja ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 6. ZKP, jer da je presudu donio sud (Voji sud u Rijeci) koji zbog stvarne nenadležnosti nije mogao suditi u ovoj stvari. To zato što je opt. K.V. vojnik Hrvatske vojske od 3. rujna 1992. godine, pa je u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno (6./7. srpnja 1993. godine) također bio hrvatski vojnik. Prema čl. 4. st. 1. toč. 1. i 2. Uredbe o organizaciji, radu i djelokrugu sudbene vlasti u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 67/91, 25/92 i 81/92) vojni sudovi su nadležni suditi za krivična djela koja počine vojne osobe, te civilnim osobama ako krivično djelo počine kao suizvršioci s vojnim osobama.

Iz navedenog slijedi, da je Vojni sud u Rijeci bio stvarno nadležan suditi opt. K.V., koji je u vrijeme izvršenja djela i suđenja bio vojnik, a isto tako i ostalim optuženicima koji su bili civilne osobe.

Također nije u pravu opt. V.S., da je po sudu prvoga stupnja ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno, da u presudi nema razloga na osnovu čega je sud prvoga stupnja utvrdio da je i on jedan od suizvršilaca oduzimanja osobnog automobila "Fiat-tipo" reg. oznake … (toč. a/ izreke pobijane presude).

U pobijanoj presudi sud je opširno izložio obranu opt. V.S. (str. 9 do 12), a o oduzimanju osobnog automobila i o ulozi svakog pojedinog optuženika (o čemu će još biti riječi) govori se također u pobijanoj presudi (str. 14, 15 i dalje), te konačno utvrđuje da optuženici nakon oduzimanja vozila "...svi zajedno napuštaju ., a ubrzo po dolasku u Z. ukradeno vozilo prodaju, a novac međusobno dijele." (str. 16, treći odlomak pobijane presude).

Prema tome, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na opt. V.S. i njegove uloge u pogledu oduzimanja osobnog automobila.

I opt. M.G. smatra da je sud prvoga stupnja ostvario ovakvu istu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Polazeći od stajališta da je kod udruživanja radi vršenja krađa potreban prethodni sporazum da će se izvršiti više krađa koje nisu individualno određene, a budući je sud prvoga stupnja utvrdio da su se optuženici u P. dogovorili da će izvršiti krađu motornih vozila u R. i unatoč tome djelo pravno označio kao

I Kž 483/94

krivično djelo iz čl. 126. st. 1. toč. 6. KZRH, zbog pogrešnog shvaćanja bića ovog krivičnog djela, dio obrazloženja gdje se o tome govori (str. 16, treći odlomak, zadnja rečenica) je nerazumljiva, čime hoće reći da su razlozi presude potpuno nejasni.

Suprotno tome, ovaj dio obrazloženja pobijane presude je potpuno jasan, jer u njemu nema ničeg dvojbenog, jer je u njemu izneseno utvrđenje suda prvog stupnja o prethodnom dogovoru optuženika na izvršenje djela.

Međutim, ovaj dio žalbe opt. M.G. po svom sadržaju je žalba zbog povrede krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP, jer ovaj žalitej zapravo smatra da je povrijeđen krivični zakon u pitanju je li u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primjenjen zakon koji se ne može primjeniti.

Kod krivičnog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 6. KZRH, osim uvjeta da je djelo počinjeno do strane više osoba (dovoljno je da to budu samo dvije osobe), daljni je uvjet da su se te osobe udružile za vršenje krađa. Nije, naime, dovoljno da su se više osoba dogovorile odnosno udružile za izvršenje samo jedne krađe, već predhodni dogovor treba obuhvatiti i to unaprijed dvije ili više krađa.

Udruživanje radi vršenja krađa postojat će i u slučaju ako su se učesnici dogovorili da će izvršiti više krađa individualno još neodređenih u pogledu vremena, mjesta i predmeta krađe, a isto tako ak su se udružili da izvrše više krađa koje su individualno određene, kao u konkretnom slučaju.

Ako bi se prihvatilo stajalište izneseno u žalbi opt. M., da udruživanje radi vršenja krađa mora biti takvo da postoji dogovor samo o izvršenju krađa koje nisu individualizirane, onda bi to bilo ne samo neživotno, već bi to značilo da bi jedan čvršći inačin udruživanja radi vršenja krađa bio isključen kod primjene čl. 126. st. 1. toč. 6. KZRH, a to očito zakonodavac nije želio.

U žalbi opt. V.Z. ne navodi se koju bi povredu krivičnog zakona ostvario sud prvoga stupnja, a niti to proizlazi iz sadržaja žalbi.

Sud prvoga stupnja nije ostvario prema tome, bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje su ukazivale žalbe optuženika, a niti neku drugu određenu bitnu povredu postupka ili povredu krivičnog zakona na štetu optuženika na koje sud drugoga stupnja u smislu čl. 366. ZKP pazi po službenoj dužnosti.

Na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženici u svojim žalbama u pogledu ovog žalbenog osnova polaze od svojih obrana, pa njihove žalbe dobrim dijelom predstavljaju ponavljanje obrane koje su dali u toku postupka.

Tako opt. M.G. ističe da je u R. došao na nagovor opt. V.S. povjerovavši da ovaj s kupcem motorkotača ima još neraščišćenih stvari oko isplate kupovne cijene, pa da je to bio razlog zbog čega su uzeli motorkotač. Međutim, ovaj optuženik ispušta iz vida da je opt. S. prilikom prvog ispitivanja u istrazi naveo da opt. V. nije spominjao nikakav dug kupca njegovog motorkotača i da je oštećeni C.B. izričito naveo u svom iskazu da je opt. V. platio puni iznos kupovne cijene za motorkotač. Opt. V. u svojoj osobno pisanoj žalbi postavlja pitanje, da li je moguće u jednome danu prevaliti oko 580 km koliko iznosi put od P., preko R., K. do Z. i natrag, a da se pri tome ne vodi računa o iskazima ostalih optuženika koji su iskazali da je on bio s njima, pa prema tome nije točna niti njegova tvrdnja da je u vrijeme izvršenja djela bio u Italiji.

Ista je stvar s navodom ovog istog žalitelja u žalbi pisanoj po njegovom branitelju, da je samo iz usluge spremio motorkotač kod svog rođaka D., mada i iz iskaza ostalih optuženika proizlazi da je

I Kž 483/94

motorkotač spremljen dok se ne proda ukradeni osobni automobil.

I opt. S.Đ. u žalbi tvrdi da nije učestvovao u krađi automobila, a da je djelo u istrazi najprije priznao zato jer je bio pod pritiskom policije mada je njegov prvi iskaz u istrazi bio vrlo određen, a konačno prema iskazu opt. V., upravo je on vozio ukradeni automobil.

Opt. V.S. u svojoj žalbi tvrdi pak da mu nije bilo upoznato da će motorkotač biti ukraden, te da je bio zbog toga u zabludi kada je dao opt. M.G. ključ od motorkotača, a bio je i u strahu od ovog optuženika, mada iz radnji koje je ovaj optuženik počinio, a o čemu je iscrpno govorio u svom iskazu, proizlazi upravo suprotno.

Polazeći od pravne naravi krivičnog djela teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 6. KZRH kada se zbog krađe dvije ili više osoba udružuju radi vršenja krađa, opt. M.G. u žalbi posebno navodi i obrazlaže kako nije utvrđeno, odnosno, dokazano da su optuženici na osnovu "prethodnog plana i dogovora" izvršili dvije krađe: a) već spomenutog osobnog automobila "Fiat-tipo" i b) motorkotača "Kawasaki", reg. oznake …. , kod čega se također navode obrane optuženika. Osim toga, ovaj žalitelj smatra da je sud prvoga stupnja, ne paušalno, kako to čini prihvaćanjem optužnice, trebao utvrditi i opisati u činjeničnom opisu djela koje su radnje počinili optuženici prilikom izvršenja djela.

Međutim, izreka pobijane presude sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 6. KZRH, time da je sud utvrdio ulogu svakog od optuženika prilikom izvršenja djela, što je posebno i navedeno u obrazloženju presude.

Na osnovu iskaza optuženika i saslušanih svjedoka, te drugih provedenih dokaza sud prvoga stupnja je tako utvrdio: da je opt. V.S. imao rezervni ključ od motorkotača "Kawasaki" kojega je prodao C.B., znao je adresu stanovanja ovog oštećenika, a svojim osobnim automobilom vozio je ostale optuženike na relaciji P. -R. -K. -Z., prvog i drugog dana, kako radi izvršenja djela, a i isto tako radi prodaje ukradenih motornih vozila. Opt. M.G. je pomoću rezervnoga ključa kojega je dobio od opt. V. uzeo motorkotač i učestvovao u prodaji tog vozila. Opt. V.Z. je osigurao skrivanje motorkotača kod svoga rođaka. Opt. V.Z. i opt. S.Đ. izradili su podesan ključ za otvaranje automobila "Fiat-tipo", time da je opt. S. otvorio ovaj automobil i odvezao s mjesta gdje su ga pronašli, te konačno, da su optuženici prodali automobil u Z. i između sebe podijelili novac.

Na osnovu ovakvog utvrđenja (str. 18 pobijane presude) sud prvog stupnja ispravno je zaključio da su se optuženici prethodno dogovorili da će vršiti krađe motornih vozila i time udružili radi vršenja krađa. Naime, organiziranost optuženika koji nisu ništa ostavili slučaju, kod čega su podijelili posao, također upućuje da je zaključak suda prvoga stupnja ispravan u pogledu utvrđenja da su se optuženici udružili radi vršenja krađa.

Ovdje treba posebno istaknuti, da se u praksi krivičnog sudovanja vrlo rijetko nailazi na slučaj da počinitelji djela priznaju postojanje dogovora za izvršenje jednog ili više djela, a posebno udruživanja radi vršenja krađa. Zbog toga je utvrđivanje udruživanja radi vršenja krađa kao bitnog elementa krivičnog djela teške krađe moguće utvrditi po ponašanju, odnosno, vanjskim manifestacijama optuženika prilikom izvršenja djela, kod čega odabir predmeta krađa ima također određeni značaj. U konkretnom slučaju su to bili motorna vozila, koja su ukradena u jednom gradu, a prodavana u drugom.

Prema tome, sud prvoga stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu navedenih optuženika i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon. Na žalbu vojnog državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 483/94

Sud prvoga stupnja je utvrdio, da je zajedno s optuženicima koje je oglasio krivim u društvu bio i opt. K.V. i da je neke od optuženika vozio u svom automobilu. Međutim, nitko od optuženika nije naveo u svojoj obrani da bi ovaj optuženik počinio bilo koju radnju usmjerenu radi izvršenja krivičnog djela. Obzirom da opt. K.V. poriče izvršenje ovog krivičnog djela, sudu prvog stupnja nije ništa drugo preostalo nego zaključiti kako nema dokaza da bi ovaj optuženik bio suizvršilac krivičnog djela o kojem je riječ. Nije stoga u pravu vojni državni odvjetnik kada u žalbi ističe da samo prisustvo opt. K.V. i njegov boravak u skupini s ostalim optuženicima ukazuje da je i on počinio ovo krivično djelo. Što se tiče dijela iskaza opt. S.Đ., kojega državni odvjetnik citira u svojoj žalbi, a prema kojem je opt. K.V. kada su došli iz R. u blizinu K. do nekog restorana, dao njemu, opt. S., znak da se parkira ispred tog restorana, gdje je ostavio automobil, a preselio se u automobil opt. K., valja reći, da ovaj iskaz pobuđuje sumnju da je opt. K. zajedno s ostalim optuženicima bio suizvršilac krivičnog djela, no međutim, u tijeku postupka osim toga nije utvrđena niti jedna činjenica indicija koja bi sa sigurnošću upućivala na zaključak da je ovaj optuženik također suizvršilac krivičnog djela. Zato je odluka suda prvog stupnja u pogledu ovog optuženika ispravna.

Na žalbe optuženika i vojnog državnog odvjetnika zbog odluke suda o kaznama.

Sud prvog stupnja ispravno je optuženicima utvrdio kako olakotne, a isto tako i otegotne okolnosti. Tako je opt. M.G. sud prvoga stupnja uzeo u obzir kao olakotno da je otac jednog maloljetnog djeteta, opt. V.Z., da se njegova izvanbračna supruga nalazi u sedmom mjesecu trudnoće, opt. S.Đ. nesređene obiteljske prilike, a opt. V.S. da je do sada neosuđivan. Kao otegotno uzeo je sud prvoga stupnja u obzir opt. M.G. i opt. V.Z. da su do sada osuđivani, a opt. S.Đ. da je protiv njega kao maloljetnika vođen postupak zbog istog krivičnog djela. Jedino u odnosu na opt. V.S. sud nije našao otegotnih okolnosti.

Sve navedene okolnosti sud prvoga stupnja je ispravno vrednovao, pa obzirom na te okolnosti i stvarnu težinu krivičnog djela kojega su počinili izrekao im je kazne za koje ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja drži da će postići svrhu kažnjavanja, predviđenu u čl. 4. st. 2. i čl. 31. OKZRH.

Upravo zbog toga nisu u pravu optuženici, a niti vojni državni odvjetnik, da izrečene kazne nisu u skladu sa svim onim okolnostima o kojima ovisi visina kazne. Što se tiče određene upornosti i organiziranosti optuženika, koja se posebno ističe u žalbi državnog odvjetnika, valja reći, da su organiziranost, pa i upornost, rezultat udruživanja radi vršenja krađa, a one u ovom slučaju ne mogu biti posebne otegotne okolnosti kada se zbog takvih karakteristika djela krađe zakonski kvalificiraju kao djela teške krađe.

Kako žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesene u korist optuženika u smislu čl. 369. ZKP sadrže i žalbu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, to je valjalo ispitati da li je sud prvoga stupnja ispravno obvezao optuženike da svaki plati određeni dio na ime imovinske koristi koji su stekli izvršenjem krivičnog djela. Tako ovaj Vrhovni sud nalazi, da je sud prvoga stupnja ispravno utvrdio visinu imovinske koristi, te da je pravilno postupio kad je optuženike svakog posebno obvezao da plate određen dio od stečene imovinske koristi.

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. srpnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

I Kž 483/94

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)