Legislator Case Law & Legislation
Revr-84/2002-2 AI generated

Revr-84/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Revr-84/2002-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. S. (B.) iz B. na m., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženice S. b. d.d. S., radi poništenja nezakonite odluke i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru od 12. travnja 2000. godine, broj: Gž-616/99, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru od 14. siječnja 1999. godine, broj: P-400/96, u sjednici održanoj dana 20. ožujka 2002. godine,

Legislator headnote

AI generated

Revr-84/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP-a po službenoj dužnosti.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-84/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. S. (B.) iz B. na m., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženice S. b. d.d. S., radi poništenja nezakonite odluke i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru od 12. travnja 2000. godine, broj: Gž-616/99, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru od 14. siječnja 1999. godine, broj: P-400/96, u sjednici održanoj dana 20. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništene su odluke tuženice od 15. siječnja 1992. godine i 06. ožujka 1992. godine, kojim je odlukama prestao radni odnos tužiteljici na radnom mjestu referenta šalterske operative s danom 17. siječnja 1992. godine, te je naloženo tuženici da tužiteljicu vrati na rad na gore označeno radno mjesto (st. 1. prvostupanjske presude).

Naloženo je ujedno tuženici da je dužna tužiteljici na ime izgubljene plaće naknaditi iznose pobliže navedene u toč. 2. prvostupanjske presude uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu i to za razdoblje od 01. veljače 1992. do 16. prosinca 1998. godine, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva u pogledu isplate (toč. 3. izreke).

Naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.832,64 kn (toč. 4. izreke prvostupanjske presude).

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u toč. 2., samo u st. 1. time da se isplata naznačenih iznosa tužiteljici dosuđuje s osnova naknade plaće umjesto

“materijalne štete zbog izgubljene zarade – plaće”, dok je u preostalom dijelu žalba tuženice odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP-a po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnji revidenta ni drugostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba iz čl. 375. st. 1., jer je u dovoljnoj mjeri ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a obje presude su razumljive, navedeni razlozi ne proturječe međusobno, tako da se mogu ispitati.

Naime, opravdavajući reviziju tuženica u bitnom ponavlja ranije istaknute prigovore i tvdnje, koje su nižestupanjski sudovi raspravili i ocijenili u svojim odlukama.

Tuženica izlaže svoju ocjenu provedenih dokaza suprotstavljajući je ocjeni suda, što u stvari upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a takav prigovor temeljem izričite zakonske odredbe iz čl. 385. st. 3. ZPP-a nije dopušteno isticati u reviziji.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da tužiteljica nije prekludirana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom u smislu odredbe čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, br. 34/91 – ZOPRO), no drugostupanjski sud je naveo pogrešne razloge.

U smislu citiranog propisa radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.

U smislu st. 2. istog članka zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik koji nije prethodno tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji.

U konkretnom slučaju tužiteljica je u roku uložila prigovor protiv prvostupanjske odluke tuženice o kojoj je odlučeno konačnom odlukom.

Tuženica ni ne osporava činjenicu da je tužiteljica u zakonskom roku (15 dana), podnijela tužbu za zaštitu prava, ali je tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje nezakonitosti

samo prvostupanjske odluke, uz vraćanje na rad pa je na poziv suda (čl. 109. ZPP-a) uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila i poništenje konačne odluke tuženika (list 10 spisa). Stoga tužiteljica nije prekludirana sudskim putem tražiti zaštitu svojih prava, a razlog naveden u drugostupanjskoj odluci da se poništavanjem prvostupanjske odluke podrazumijeva i poništavanje drugostupanjske odluke kao konačne odluke, nije pravno prihvatljiv.

Naime, bez obzira što prvostupanjska i drugostupanjska odluka čine jednu cjelinu tužitelj treba proširiti tužbu i na odluku kojom je odlučeno o prigovoru, jer se u sudskom postupku ocjenjuje zakonitost konačne odluke.

Tek u slučaju, ako poslodavac nije odlučio o prigovoru do donošenja prvostupanjske sudske odluke ispituje se zakonitost prvostupanjske odluke po tužbi u radnom sporu.

Pravilna je tvrdnja tuženice da na konkretni slučaj treba primijeniti Uredbu o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti nezavisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (“Narodne novine”, br. 55/91 – u daljnjem tekstu: Uredba), koja je stupila na snagu 10. rujna 1991. godine, a važila je do 27. studenog 1992. godine (“Narodne novine”, br. 80/92).

Dakle, za razrješenje ovog spora mjerodavan je st. 2. čl. 7. citirane Uredbe, uostalom, tuženica se i pozvala na taj propis kada je donijela odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljici s danom 17. siječnja 1992. godine zbog neopravdanog izostanka s posla od 26. prosinca 1991. godine, pa nadalje.

No, tuženica pogrešno tumači citiranu Uredbu smatrajući da je nadležnom organu poslodavca utvrdila pravo na diskrecionu ocjenu.

Naime, samo u slučaju neopravdanog izostanka temeljem citirane odredbe prestaje radni odnos po sili zakona tako da i samo rješenje ima deklaratorno značanje.

Kako je tužiteljica dokazala da je njezin izostanak s posla bio opravdan, i to zbog bolesti djeteta kao i nje same, te da je cijelo razdoblje odsustvovanja s posla opravdala liječničkim doznakama izdanim od nadležnog i ovlaštenog liječnika, a tuženica nije u postupku uspjela oboriti presumpciju istinitosti tih doznaka (čl. 230. ZPP-a), to su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da su odluke tuženice nezakonite i kao takve pravilno poništene.

Prigovor tuženice da tužiteljicu ne može više rasporediti na radno mjesto na kojem je radila također je neodlučan, jer vraćanje na rad uključuje i raspored na one poslove i radne zadatke koji odgovaraju stručnoj spremi i sposobnosti tužiteljice.

Nižestupanjski sudovi su pravilno odlučili o naknadi plaće za utuženo razdoblje.

Zahtjev tužiteljice ima karakter novčanog potraživanja s osnova rada, pa tužiteljici pripada isplata naknade plaće kao i razlike plaće (za vrijeme dok je radila kod drugih poslodavaca) i to za sve vrijeme dok bez svoje krivnje nije mogla raditi kod tuženice i to na

onom radnom mjestu na kojem je radila prije prestanka radnog odnosa i na koje je pravomoćno sudskom odlukom vraćena na rad.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. ožujka 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.