I Kž-272/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-272/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr Ružice kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, Primorac Vladimira, Zmajević mr Branka i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. M. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 1. travnja 1992. K-237/91, u sjednici održanoj 28. svibnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba opt. K. M., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. K. M., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZH) u vezi čl.

19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), radi kojeg je tom presudom oglašen krivim, po čl. 35. st. 1. KZH, uz primjenu odredbi iz čl. 42. toč. 1. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZJ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

Po čl. 50. st. 1. KZJ, optuženiku se u kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 1. travnja 1992. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. K. M. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e :

Okružni sud u Zagrebu presudom od 1. travnja 1992. godine broj: K-237/91; oglasio je krivim opt. K. M., zbog kriv. djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, i po

I Kž 272/1992-3

čl. 35. st. 1. KZH, uz primjenu odredbi čl. 42. t. 1. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZJ. osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Po čl. 50. st. 1. KZJ optuženiku je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. travnja 1992. godine, pa nadalje.

Po čl. 69. KZJ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti - oduzimanja predmeta - jednog noža dužine oštrice 15 cm.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. K. M., po branitelju F. G., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, i predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu preinači, na način, da opt. K. M. oglasi krivim zbog učina krivičnog djela iz čl. 41. st. 2. KZH i osudi ga na "znatno blažu kaznu".

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužitelj Hrvatske, postupajući u skladu s odredbom čl. 371. st. 1. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), stavio je prijedlog da se žalba opt. K. M. odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

Iako je opt. K. M., u skladu s odredbom iz čl. 371. st. 1. ZKP, zahtijevao da zajedno sa svojim braniteljima F. G. i P. B. (podneskom opt. K. M. od 21.V.1992. godine), odvjetnicima iz Z., bude obaviješten o sjednici vijeća, kako bi istoj prisustvovali, sjednica vijeća održana je u odsutnosti optuženika i njegovih branitelja, a na temelju odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 7,3/91), a prema kojoj se u postupku o žalbi ne primjenjuju odredbe ZKP-a o obavezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. st. 1., 2. i 4. ZKP).

Žalba je djelomično osnovana.

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Prema žalitelju, prvostepeni sud je nekritički ocijenio iskaz svjedoka H. Z., koji je sam bio u alkoholiziranom stanju i koji nastoji umanjiti ulogu oštećenika u inkriminiranom događaju. Isto tako, prvostepeni sud nije odgovorio na osnovno pitanje: zašto opt. K. M., koji je bio trijezan, za razliku.od oštećenika i svjedoka H. Z. odlazi kući, uzima nož i napada oštećenika? Žalitelj odgovor na to pitanje nalazi u činjenici da je ošt. Č. M. vrijeđao

I Kž 272/1992-3

opt. K. M., a o tome konačno iskazuju i svjedoci P. M. i P. N., a tu okolnost, prvostepeni sud sasvim pogrešno ocjenjuje i iz toga izvodi pogrešan zaključak o tome da je "optuženik više vrijeđao oštećenika nego obrnuto" (str. 6. pobijane presude).

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, bez obzira na alkoholiziranost H. Z., taj svjedok, kao i sam ošt. Č. M., izričito su iskazali da je opt. K. M. taj koji je fizički napao oštećenika i udarcem šake i nožem, a isto tako, nije sporno da su optuženik i oštećenik međusobno se vrijeđali, kao što nije sporno, da je opt. K. M. umišljajno postupao, tj. u cilju lišenja života ošt. Č. M.. Za sve okolnosti koje ističe žalitelj u žalbi, prvostepeni sud je dao valjane razloge kada obrazlaže zašto smatra da u konkretnom slučaju opt. K. M. nije postupao na mah i u nužnoj obrani. Konačno i sam žalitelj u žalbi ističe da ne prigovara tim utvrđenjima prvostepenog suda, a to znači da prvostepeni sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje, kako to ističe žalitelj u žalbi.

Isto tako nije u pravu žalitelj kada u žalbi navodi da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon na štetu opt. K. M., jer je istog oglasio krivim zbog kriv. djela iz čl. 35. st.

1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ, a trebao ga je oglasiti krivim, zbog učina kriv. djela iz čl. 41. st. 2. KZH, tj. kriv. djela teške tjelesne povrede uslijed koje je doveden u opasnost život povrijeđenog.

Naime, ono što razlikuje ova dva krivična djela jeste sadržaj umišljaja optuženika. Ako umišljaj optuženika ide na opće povrjeđivanje oštećenika - tada se radi o kriv. djelu iz čl. 41. KZH, a ako pak,, umišljaj optuženika ide na lišenje života oštećenika - tada se radi o kriv. djelu iz čl. 35. st. 1. KZH, pa i pokušaja tog krivičnog djela. Kako je prvostepeni sud pravilno utvrdio umišljano postupanje (direktni umišljaj) optuženika tj. da je opt. K. M., svojim postupanjem ukazao da je svjestan svog djela i da hoće njegovo izvršenje - prvostepeni sud je pravilno pravno označio postupanje optuženika kao učin krivičnog djela iz čl.

35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ i time ni na koji način nije povrijedio krivični zakon na štetu optuženika, kako to pogrešno ističe žalitelj u žalbi.

Međutim, u pravu je žalitelj kada u žalbi navodi da je prvostepeni sud opt. K. M. osudio na prestrogu kaznu. Prvostepeni sud je pravilno ocijenio sve olakotne i otegotne okolnosti ali je ipak podcijenio okolnost da je opt. K. M. djelo izvršio u afektivnom stanju, zbog čega je ovaj drugostepeni sud mišljenja da će se i blažom kaznom tj. kaznom zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 33. KZJ.

Razmotrivši prvostepenu presudu na temelju čl. 379. ZKP u pogledu izrečene mjere sigurnosti ovaj Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu čl. 69. KZJ kad je optuženom izrekao mjeru sigurnosti iz ovog članka..

Kako su razlozi žalbe samo djelomično ostvareni i

I Kž 272/1992-3

kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u smislu odredbe iz čl. 376. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, nisu nađene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka niti povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, odlučeno je kao u izreci, a temeljem čl. 384. ZKP.

U Zagrebu, 28. svibnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Horvatinović mr Ružica, v.r.