I Kž-181/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 181/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. N. O. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 236. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 24. siječnja 1996. K 530/95, u sjednici održanoj 4. lipnja 1996., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika

p r e s u d i o j e:

Uvažava se djelomično žalba opt. N.O. i opt. B.J., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. N.O. i opt. B.J. za krivično djelo iz čl. 236. KZRH, zbog kojeg su proglašeni krivima temeljem čl. 236. KZRH osuđuju, svaki, na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju kaznu im se temeljem čl. 45. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. rujna 1995. godine, pa nadalje.

U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt. N.O. i opt. B.J., te se u pobijanom a ne preinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Karlovcu proglasio je krivim opt. N.O. i opt. B.J. zbog krivičnog djela terorizma iz čl. 236. KZRH opisanog u izreci te presude i izrekao im kazne zatvora svakome u trajanju od sedam godina. Temeljem čl. 45. OKZRH optuženicima je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. rujna 1995. godine pa nadalje.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženici zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se preinači u pravnoj izreci djela i odluci o kazni na način da se optuženici blaže kazne. Vračajući spis, državni odvjetnik Republike Hrvatske, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvoga stupnja.

Žalba nije osnovana.

Optuženici nisu u pravu kada se žale zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Pod tim žalbenim osnovom opt. N.O. tvrdi da se pobijana presuda temelji na zapisniku o prepoznavanju, koji je sačinjen protivno odredbi čl. 223. ZKP, budući svjedok koji je prepoznavao osobu optuženika nije prethodno opisao kao osobu, a optuženik se nije nalazio u grupi ljudi približno iste starosti i sličnog fizičkog izgleda. Na takovom dokazu, smatra žalitelj, se ne može temeljiti presuda (čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP).

Protivno tim navodima prepoznavanje opt. O.N. izvršeno je putem istražnog suca (list 375 spisa), a optuženika su prepoznali svjedoci izdvojivši ga kao počinitelja krivičnog djela iz grupe od 20-torice ljudi. Pokraj toga svjedoci su izjavili da su optuženike prepoznali prema fotografijama koje su im bile predočene. Za takav zapisnik o izvršenom prepoznavanju ne može se reći da se radi o nedopuštenom odnosno nevaljanom izvoru saznanja na kojem je utvrđena odlučna činjenica, da su upravo optuženici zaustavljali i uzimali vozila i odvozili ih te predavali paravojnim vlastima.

Nadalje žalitelj tvrdi da se presuda temelji i na iskazu okr. N.O. danom u istražnom postupku, koji je optuženik dao bez prisustva branitelja, a za to krivično djelo obavezno je da se obrana daje uz prisustvo branitelja.

Protivno tim navodima žalbe za krivično djelo za koje se optuženi tereti (krivično djelo terorizma) nije obavezna obrana (čl. 65. st. 1. ZKP), budući za to dijelo nije propisana kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina. Optuženik je inače propisno upozoren da imade pravo na branitelja prilikom prvog ispitivanja i toga prava se izričito odrekao (str. 34 spisa).

Suprotno navodu žalbe za sada ne postoji kolizija u obranama optuženika, pa je jedan branitelj mogao zastupati kako interese opt. N.O., tako i opt. B.J., kojem se sudi u odsutnosti.

U žalbi se nadalje tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP), budući nije obrazložen suizvršilački udio svakog optuženika u izvršenju djela. Ovo posebno se odnosi na opt. B.J., za kojeg su razlozi u presudi izostali.

Nasuprot tim navodima žalbe sud prvog stupnja u svojoj presudi (str. 4) daje razloge za utvrđenje odlučnih činjenica za obojicu optuženika, koristeći pri tome u odnosu na B.J. kao izvore saznanja, kako iz iskaza svjedoka, tako i obranu optuženog N.O. Nije dakle točno da sud nije naveo razloge iz kojih proizlazi udio svakog počinitelja pri izvršenju djela.

Nije, dakle, u pravu žalitelj kada se žali zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka.

Također žalitelji nisu u pravu kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pod tim žalbenim osnovom optuženici navode, da istinitost iskaza svjedoka saslušanih tijekom postupka se ne dovode u pitanje, ali da je zapisnik o prepoznavanju osoba nevaljali dokaz, koji dovodi u sumnju objektivnost iskaza svjedoka. Opt. N.O., tvrdi se u žalbi, ne prešućuje u svojoj obrani činjenice koje mu idu na teret i za to bi ga se eventualno moglo proglasiti krivim zbog krivičnog djela iz čl. 235. KZRH, ali poriče izvršenje krivičnog djela terorizma za koje se tereti.

Protivno tome sud prvog stupnja pravilno je na temelju iskaza svjedoka A.A. i svjedoka P.O., te valjano provedenog prepoznavanja N.O. po istražnom sucu, utvrdio da su optuženici počinili krivično djelo za koje se terete. Svjedoci su nedvojbeno iskazali da su upravo optuženici oduzeli im vozila, detaljno su opisali sam događaj, te ostale čine nasilja kojima su bili izvrgnuti.

Prema tome, nisu u pravu žalitelji kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženici nisu u pravu niti kada navode da je povrijeđen krivični zakon.

U svojoj žalbi tvrde da djelatnost optuženika nije pravilno pravno izražena, sam čin nasilja i opasna radnja predstavljaju izvršenje i drugih krivičnih djela, a bitna obilježja krivičnog djela terorizma koja se sastoje u posljedici i motivu izvršenja nisu obrazložena. Može se eventualno raditi o kojem krivičnom djelu iz glave XII. KZRH.

U odnosu na te navode žalbe, treba reći, da je nedvojbeno radnjom optuženika ostvaren čin nasilja, taj je čin izvršen na otvorenoj cesti podkopao je nedvojbeno kod šireg kruga ljuda, koji su za njega saznali, osjećaj osobne sigurnosti na cestama, osjećaj nezaštićenosti kada putuju svojim vozilima. Takav osjećaj posve sigurno uzdrmao je povjerenje u javni poredak, ovo posebno jer su poduzeta u konkretnom slučaju dva nasilnička akta oduzimanja vozila. Sud prvog stupnja je (str. 4. presude) upravo to stvaranje nesigurnosti života u Republici Hrvatskoj detaljno obrazložio, pa su neosnovani prigovori žalbe da nisu utvrđeni - obrazloženi bitni elementi objektivnog učina krivičnog djela terorizma iz čl. 236. KZRH.

Žalitelji su u pravu kada se žale na odluku o kazni. Naime, nema dokaza da bi optuženici do sada bili osuđivani, zdravstveno stanje opt. N.O. je pogoršano, obzirom na te okolnosti kao i okolnosti konkretnog slučaja, kazna zatvora u trajanju od pet godina po utvrđenju ovoga suda drugog stupnja primjerena je društvenoj opasnosti djela što su ga počinili optuženici, i njihovim ličnostima i te kazne ostvariti će svrhu kažnjavanja iz čl. 31. i čl. 4. st. 2. OKZRH.

Zbog svega navedenog, temeljem čl. 377. i čl. 374. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. lipnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Milan Gudelj, v.r.