Gž-2187/2019-3 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: 22 Gž-2187/19-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u S., protiv tuženice I. B., iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku J. B. odvjetniku u Z., radi zabrane uznemiravanja, i u pravnoj stvari protutužiteljice I. B., iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z., protiv protutuženika E. d.o.o S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u S., radi činidbe i zabrane uznemiravanja, odlučujući o žalbi tuženice - protutužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-390/19 od 18. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2020.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice - protutužitelljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-390/19 od 18. srpnja 2019.

Obrazloženje

Pobijanom presudom naloženo je tuženici prestati sa uznemiravanjem tužitelja u izvršavanju njegovih suvlasničkih ovlaštenja posebnog dijela nekretnine koji je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu opisan kao 6. suvlasnički dio: 600/1152 (nekretnine označene kao čest. zgr. 1642 zgrada, površine 110 m[2] Z.U. 3513 K.O. S.) - Etažno vlasništvo (E-6) koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom smještenim na prizemlju (stepenište oznake 1.A površine 5,50 m[2] ) i na prvom katu (jedinstven prostor oznake 2.A površine 97,30 m[2] ), s pripadajućom nenatkrivenom terasom iznad prvog kata oznake 3.A površine 97,60 m[2] , sveukupne površine samostalne cjeline oznake 1+2+3 A u iznosu od 200,40 m[2] , anagrafske oznake ... (upisan u podulošku broj 6, Z.U. 3513, K.O. S.), i to upravo u odnosu na vršenje vlasničkih ovlaštenja na dijelu predmetne nekretnine koji predstavlja nenatkrivenu terasu, i to tako što se tuženici nalaže da prestane koristiti predmetnu nenatkrivenu terasu na način da pristupa na istu i koristi se istom, kao i što je tuženica dužna trpjeti da se sa iste nenatkrivene terase trajno uklone montažne stepenice postavljene do prozora posebnog dijela nekretnine, koji je upisan u Z.U. 30, K.O. S., koji se sastoji od 1. prostora označenog u nacrtu slovom B i zelenom bojom a koji predstavlja čest. zgr. 1692 sa odgovarajućim dijelom čest. zgr. 2156/9 bez podzemnog magazina, a kojima se služi radi pristupa na predmetnu nenatkrivenu terasu, kao i da se tuženica ubuduće suzdrži od bilo kakvog uznemiravanja tužitelja u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlaštenja na opisan ili sličan način (točka I. izreke).

Nadalje, odbijen je protutužbeni zahtjev protutužiteljice kojim je ista tražila da je protutuženik dužan protekom paricijskog roka od od 15 dana, trpjeti da svakodobni vlasnik nekretnina označenih kao čest. zem. 2156, čest. zgr. 1691, čest. zgr. 1692, čest. zgr. 1693/1/2 i čest. zgr. 2156/9, sve K.O. S., na nekretnini označenoj kao čest. zgr. 1642, K.O. S., ima sagrađene stepenice i da se koristi tim stepenicama za potrebe nekretnina označenih kao čest. zem. 2156, čest. zgr. 1691, čest. zgr. 1692, čest. zgr. 1693/1/2 i čest. zgr. 2156/9, sve K.O. S., te da mu se zabrani bilo kakvo uznemiravanje protutužiteljice u takvom posjedovanju čest. zgr. 1642 K.O. S. (točka II. izreke).

Ujedno je tuženica - protutužiteljica obvezana naknaditi tužitelju - protutuženiku parnični trošak u iznosu od 16.562,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

Protiv presude žalbu je podnijela tuženica - protutužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je neosnovana.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja - protutuženika (dalje: tužitelja) za prestanak uznemiravanja u izvršavanju njegovih suvlasničkih ovlaštenja na dijelu nekretnine koji predstavlja nenatkrivenu terasu, zahtjev za uklanjanje montažnih stepenica, kao i zabrana uznemiravanja ubuduće; kao i protutužbeni zahtjev tuženice - protutužiteljice (dalje: tuženice) za trpljenje da svakodobni vlasnik nekretnina označenih u protutužbi na nekretnini tužitelja ima sagrađene stepenice i da se koristi tim stepenicama, te zabrana uznemiravanja ubuduće smatrajući da je korištenjem predmetne terase četrdeset godina stekla pravo stvarne služnosti.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni a odbio protutužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 167. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) kojom je propisano da, ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane a stavak 2. da, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovog članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari, ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.

Nadalje, pozvao se na odredbu članka 229. ZV kojom je propisano da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio; članka 174. stavak 1. ZV koja propisuje da je stvarna služnost ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati, te članka 175. stavak 1. ZV koja propisuje kako svaka služnost mora imati razumnu svrhu.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužitelj suvlasnik za 600/1152 dijela nekretnine označene kao čest. zgr. 1642 zgrada, površine 110 m[2] Z.U. 3513 K.O. S.) - Etažno vlasništvo (E-6) koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom smještenim na prizemlju (stepenište oznake 1.A površine 5,50 m[2] ) i na prvom katu (jedinstveni prostor oznake 2.A površine 97,30 m ), s pripadajućom nenatkrivenom terasom iznad prvog kata oznake 3.A površine 97,60 m[2] , sveukupne površine samostalne cjeline oznake 1+2+3 A u iznosu od 200,40 m[2] , anagrafske oznake ...;

- da je tuženica postavila montažne stepenice na terasu koja je dio nekretnine u suvlasništvu tužitelja uz prozor svog stana, te preko njih stupa na terasu, da je na istu postavila lonce sa cvijećem i vrtnu garnituru za sjedenje te druge stvari;

- da je prvostupanjski sud pod brojem Pst-1087/11 dana 16. srpnja 2012. djelomično odbacio tužbu a djelomično istu prihvatio te je obvezao tuženicu na uklanjanje stepenica, cvijeća i sjedeće garniture, uz zabranu uznemiravanja ubuduće;

- da je odlukom Županijskog suda u Splitu broj Gžst-49/13 od 2. listopada 2014. potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženici da skine i odnese lonce i vrtnu garnituru za sjedenje sa terase; dok je ista ukinuta u dijelu kojim je tuženici naloženo uklanjanje stepenica te suzdržavanje od postupaka kojima bi tužitelja ometala u vlasničkim ovlaštenjima.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra nespornim da je tužitelj vlasnik terase kao pripatka stanu, da su na istu naslonjene metalne stepenice u vidu naprave kojima se tuženica koristi za izlazak iz svog stana na terasu, kao i da se ona posljednja četiri desetljeća koristila spornom terasom za različite namjene, sjedenje, gradelavanje, tuširanje, sušenje robe i sl.

Taj sud zaključuje da tuženica nije stekla dosjelošću pravo služnosti sjedenja, gradelavanja, držanja cvijeća, tuširanja i sušenja robe na predmetnoj terasi prije svega što takva služnost nema svoju razumnu svrhu; da za redovno korištenje nekretnine tuženice predmetna terasa nije nužna pa tako ni za provođenje vodova, niti prolaz, niti kapnicu, niti naslanjanje skela kod gradnje, već da se radi o komociji odnosno korištenju tuđe nekretnine za poboljšanje kvalitete života što da nije ratio ranije citiranih odredaba ZV. Smatra da ZV ne ograničava broj stvarnih služnosti, ali ograničenje jest u njezinoj svrsi koja mora biti razumna, mora biti nužna za potrebe vlasnika povlasne nekretnine jer je svaka služnost tegobna za vlasnika poslužne nekretnine.

Ovaj sud prihvaća sva činjenična utvrđenja te zaključke suda prvog stupnja. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari radi se o tužbi suvlasnika nekretnine pobliže označene u tužbi za prestanak uznemiravanja (actio negatoria) kojom tužbom inače, tužitelj kao vlasnik zahtijeva od osobe koja ga na bilo koji način, ali ne oduzimanjem posjeda, bespravno uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlasti, da prestanu s uznemiravanjem, sve prema odredbi članka 167. stavak 1. ZV.

Da bi tužitelj ostvario zaštitu prava vlasništva ovom tužbom mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo (ovdje nesporno suvlasništvo njega i treće osobe), te da ga tuženica uznemirava u izvršavanju ovlasti na stvari (ovdje nesporno da tuženica iz svog stana pristupa na terasu tužitelja pomoću naprave - montažnih metalnih stepenica i da je koristi na način da provodi vrijeme sjedeći, gradelavajući, tuširajući se i sl.), dok je na tuženici teret dokazivanja da uznemiravanje nije bespravno.

Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz stanja zemljišne knjige time da je odredbom članka 37. stavak 6. ZV propisano da svaki suvlasnik ima pravo glede svoga idealnoga dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva, a odredbom članka 46. stavak 2. ZV da svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama.

Nesporna je i pasivna legitimacija u smislu da tuženica koristi predmetnu terasu na koju pristupa preko naprave - montažnih metalnih stepenica kroz prozor svoga stana do terase time da nije relevantno je li ista osobno postavila metalne stepenice ili je iste preuzela zajedno sa stanom ali je nedvojbeno da se njima koristi radi pristupa na terasu; kao i identitet stvari jer je prijeporna terasa sastavni dio etažne cjeline koje je tužitelj suvlasnik. Glede okolnosti da uznemiravanje nije bespravno, tuženica se brani time da je pravni temelj korištenja terase pravo stvarne služnosti koju da je stekla posjedovanjem kroz razdoblje od 40 godina, a sukladno odredbi članka 229. ZV. U tom smislu postavlja protutužbeni zahtjev kojim ne traži međutim, da se utvrdi nositeljicom tog i takvog prava niti upis u zemljišne knjige već traži zaštitu kao predmnijevana nositeljica istog ali ni tada kao povlasnu nekretninu ne označava svoj stan (etažno vlasništvo) već traži da svakodobni vlasnik nekretnina označenih u protutužbi (a iz zemljišnoknjižnog izvatka – list 132-133 spisa te list 175-176 spisa) ne proizlazi njeno vlasništvo glede čest. zem. 2156, čest. zgr. 1691, čest. zgr. 1692, čest. zgr. 1693/1/2 i čest. zgr. 2156/9, sve K.O. S.). S druge strane, tuženica kao poslužnu nekretninu ne označava etažni dio koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine označene kao čest. zgr. 1642, K.O. S. i kojega je dio terasa već kao poslužnu nekretninu označava čest. zgr. 1642, K.O. S. što nije utemeljeno. Nadalje, ista postavlja zahtjev tako da traži da na nekretnini tužitelja ima sagrađene stepenice i da se koristi tim stepenicama za potrebe nekretnina označenih kao čest. zem. 2156, čest. zgr. 1691, čest. zgr. 1692, čest. zgr. 1693/1/2 i čest. zgr. 2156/9, sve K.O. S. a ne za potrebe svoje nekretnine - stana.

Pravilno je sud prvog stupnja odbio protutužbeni zahtjev smatrajući da takva služnost korištenja terase (gradelavanja, sjedenja i tuširanja, sušenja robe) nema razumnu svrhu. Ovo posebice kada se ima u vidu način na koji tuženica pristupa na tu terasu koji način očito nije sukladan pravilima građevinske struke i predstavlja provizorij koji ustvari umanjuje komoditet korištenja njenog stana u kojemu također mora imati neke stepenice da bi se popela na prozor i kroz prozor silaskom preko montažnih metalnih stepenica pristupila na terasu što svakako nije uobičajeno ni razumno. Osim toga, iz predmeta spisa ne proizlazi da je ista zemljišnoknjižna vlasnica povlasne nekretnine onako kako je ista označena u protutužbi.

Žalbeni navodi o tome da sud nije proveo dokaze dopunskim saslušanjem svjedoka na okolnost razumne svrhe prava služnosti nisu osnovani jer pitanje razumne svrhe ne predstavlja novu okolnost već je jedna od pretpostavki za postojanje prava služnosti.

Tuženica u žalbi navodi da se ne radi o služnosti „gradelavanja, sjedenja i tuširanja“ nego o pravu tuženice da „na nekretnini tužitelja ima napravu - stepenice i da tako koristi nekretninu tužitelja“ i da se radi o klasičnoj kućnoj služnosti.

Odredbom članka 188. stavak 4. ZV propisano je da, da bi služile nekretninama sa zgradom, mogu se osnovati kućne služnosti koje vlasnika te nekretnine ovlašćuju da nešto poduzima na susjedovoj nekretnini kao poslužnoj, što je taj dužan trpjeti, kao što su to osobito: 1. pravo nasloniti teret svoje zgrade na tuđu; 2. gredu ili rožnik umetnuti u tuđi zid; 3. imati prozor u tuđem zidu radi svjetla, ili i radi vidika; 4. imati dijelove svoje zgrade bilo u susjedovu zračnom prostoru, ili na susjedovu zemljištu ili imati svoje naprave na tuđoj nekretnini; 5. provoditi dim ili druge plinove kroz susjedov dimnjak; 6. navoditi kapnicu sa svojega krova na tuđu nekretninu; 7. odvoditi ili prolijevati tekućine na susjedovo zemljište; ili što drugo.

Kod kućnih služnosti vlasnik povlasne nekretnine ovlašten je da nešto poduzima na susjednoj nekretnini, što je vlasnik poslužne nekretnine dužan trpjeti ili propustiti. Dakle, u pravilu vlasnik poslužne nekretnine nešto propušta ili trpi, ali u konkretnom slučaju ako tuženica sjedi na terasi, gradelaje, tušira se i sl. prema vlastitom nahođenju time ustvari u potpunosti oduzima tužitelju posjed terase što je nerazmjeran teret za nekretninu tužitelja i prelazi okvire kućne služnosti.

Za navesti je da u svakoj parnici sud raspravlja određeni odnos među parničnim strankama i da pravilna presuda pretpostavlja jasan i pouzdan sud o postojanju pravnog odnosa i određenog prava odnosno obveze iz tog odnosa. To se postiže kada sud istinito utvrdi činjenični i pravni osnov za postojanje prava o kome se vodi spor na način da mora za osnov prava u tijeku raspravljanja, kao i za osnov suđenja uzeti određeno pravno pravilo materijalnog prava, pa u skladu s njim pravilno raspraviti i utvrditi činjenice važne za postojanje prava i potom, na osnovu tako raspravljenog i istinito utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odgovarajućeg pravnog pravila, obrazloženo sudi o pravu koje je predmet spora u parnici, a što je ovdje sud i učinio.

U odnosu na ostale žalbene navode tuženice za istaći je da je sadržaj pravne zaštite determiniran činjeničnim supstratom iz tužbe i protutužbe i da meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojemu postoji podudarnost uvjerenja suda između činjeničnog stanja na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja, pri čemu sud provodi samo one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Koje su činjenice relevantne ovisi od pravne kvalifikacije slučaja, a egzistencija relevantnih činjenica utvrđuje se na razne načine pa tako i dokazivanjem kao nizom parničnih radnji procesnih subjekata.

Iste su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke.

Pravilna je i odluka o trošku jer ista utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP i jer je isti pravilno obračunat.

Slijedom navedenog kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tuženice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

U Splitu, 29. travnja 2020.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak