Rev-x-1029/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1029/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. S. Z., koga zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Z., protiv tuženice L. Č., iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5846/13-2 od 6. veljače 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5231/11-49 od 19. lipnja 2013., u sjednici održanoj 12. svibnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5846/13-2 od 6. veljače 2014. i predmet se vraća tom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Općinski građanski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj P-5231/11-49 od 19. lipnja 2013. naložio tuženici L. Č. isplatiti tužitelju Š. S. , Z. 40.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 16. listopada 1998. do isplate po stopama navedenim u presudi, te naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 21.322,50 kuna sa zateznim kamatama od 19. lipnja 2013. do isplate po stopama navedenim u presudi.

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gž-5846/13-2 od 6. veljače 2014. preinačio prvostupanjsku presudu te je sudio:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženici platiti tužitelju 40.000,00 kn (slovima: četrdeset tisuća kuna), s zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 1998., do 31. prosinca 2007., po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i naknaditi troškove parničnog postupka u svoti od 21.322,50 kn (slovima dvadeset i jednu tisuću tri stotine dvadeset i dvije kune i pedeset lipa) s zateznom kamatom od 19. lipnja 2013. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao neosnovan."

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 10.961,53 kune i troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine presudu suda drugog stupnja i predmet vrati Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje pred sudskim vijećem u drugom sastavu.

Tuženica je odgovorila na reviziju i predložila je odbaciti reviziju kao nedopuštenu.

Revizija je dopuštena i osnovana.

U odnosu na navode tuženice glede (ne)dopuštenosti revizije se napominje da je pobijana drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 - dalje: ZPP). Protiv presude donesene prema odredbi čl. 373. a. ZPP dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, neovisno o vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela presude. Samim time protiv navedene presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP čiji je sadržaj propisan odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ispitivan jer to nije revizijski razlog zbog kojega je po čl. 385. st. 1. ZPP dopušteno pobijati drugostupanjsku presudu.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju je ukazao tužitelj, a koja postoji ako presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) i njome je odgovoreno na žalbene navode tuženice, pa je presudu moguće ispitati. Eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora zbog pogrešnog poimanja obveza iz određenog pravnog posla i s tim u vezi pogrešna primjena materijalnog prava na koju je revizijom ukazao tužitelj sama po sebi ne čini apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora u ovoj parnici je isplata iznosa od 40.000,00 kuna u svrhu ispunjenja obveze korisnika kredita iz Ugovora o kratkoročnom kreditu sklopljenog 16. ožujka 1998. između davatelja kredita Š. S. i korisnika kredita L. Č.. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka postojanje obveze tuženice vratiti tužitelju kredit. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koji se primjenjuje u ovom sporu po čl. 11063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) i to odredaba o ispunjenju novčanih obveza.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

- da je između davatelja kredita Š. S. i korisnice kredita L. Č. sklopljen pisani Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 9112 dana 16. ožujka 1998. (dalje u tekstu: Ugovor) kojim se davatelj kredita obvezao korisnici kredita plasirati kredit u iznosu od 40.000,00 kuna sa redovnom kamatom po stopi od 5 % mjesečno, promjenjiva, koji ugovor nije raskinut,

- da se korisnica kredita obvezala vratiti kredit zajedno s kamatama do 16. travnja 1998., s mogućnošću produženja najkasnije do 16. lipnja 1998.,

- da je korisnica kredita potpisala isplatnicu broj 11492 od 16. ožujka 1998. kojom je potvrdila primitak sredstava,

- da je korisnik dao davatelju kredita više sredstava osiguranja.

Polazeći od navedenih nespornih činjenica prvostupanjski sud je naložio tuženici ispuniti obvezu iz ugovora i vratiti tužitelju 40.000,00 kuna sa zateznim kamatama. Taj sud je ocijenio neosnovanim prigovore tuženice da je Ugovor broj 9112 fiktivni ugovor kojim su stranke zapravo razriješile međusobne odnose iz ranijih ugovora broj 610 i 641.

Drugostupanjski sud je, postupajući po čl. 373. a. toč. 2. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu jer je prema stanju spisa našao da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice, ali da je bitne činjenice među strankama moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

Cijeneći isprave i izvedene dokaze drugostupanjski sud je na temelju stanja u spisu utvrdio da tužitelj nije ispunio svoju obvezu prema tuženici, odnosno da joj nije stavio na raspolaganje ugovorena novčana sredstva. Ovakav zaključak je sud donio na temelju utvrđenja:

- da su blagajnik tužitelja i tuženica potpisali Isplatnicu broj 11492 od 16. ožujka 1998., na iznos od 40.000,00 (očitim propustom bez naznake kune kao valute), za kredit po predmetnom ugovoru 9112 (list 9. spisa),

- da je u Uplatnici broj 48136 od 28. travnja 1998., (list 10. spisa), navedeno da je tuženica platila tužitelju 2.000,00 (kn), za kamatu po predmetnom ugovoru 9112,

- da je u tužiteljevom Izvatku broj 135. od 25. lipnja 1999. (list 11. spisa), ispred svote od 15.810,00, koja se potražuje, rukom napisano: "od toga 3.000,00 kn L. Č.",

- da je u tužiteljevom Izvatku broj 198., od 12. listopada 1999. (list 12. spisa), ispred svote od 16.000,00 kn, koja se potražuje rukom napisano: "od toga 1.000,00 kn L. Č.",

- da je po tužitelju (prema navodima njegovog podneska od 19. ožujka 2001., list 14. i 15. spisa), tuženica po osnovi ugovorenih kamata u razdoblju od tri mjeseca i to od 16. ožujka 1998. do 15. lipnja 1998., platila ukupno 6.000,00 kn i to:

1. 28. travnja 1998., 2.000,00 kn, na blagajni tužitelja, a prema već gore navedenoj uplatnici broj 48136 od 28. travnja 1998.,

2. 25. lipnja 1999., naplatom tri čeka po 1.000,00 kn,

3. 12. listopada 1999., naplatom jednog čeka od 1.000,00 kn,

- da je tuženica prema Potvrdi tužitelja od 16. ožujka 1998. (list 16. spisa) deponirala 45 čekova po svom tekućem računu,

- da su u spisu (list 21. – 31.), slijedeće uplatnice:

1. broj 33064., od 16. rujna 1997., na iznos od 800,00 kn, za kamatu po ugovoru 641., 2. broj 33328., od 19. rujna 1997., na iznos od 1.200,00 kn, za kamatu po ugovoru 610.,

3. broj 33329., od 19. rujna 1997., na iznos od 1.200,00 kn, za kamatu po ugovoru 610.,

4. broj 33330., od 19. rujna 1997., na iznos od 1.200,00 kn, za kamatu po ugovoru 610.,

5. broj 33570., od 23. rujna 1997., na iznos od 800,00 kn, za kamatu po ugovoru broj 641.,

6. broj 33571., od 23. rujna 1997., na iznos od 800,00 kn, za kamatu po ugovoru broj 641.,

7. broj 33572., od 23. rujna 1997., na iznos od 1.200,00 kn, za kamatu po ugovoru broj 610.,

8. broj 33815., od 26. rujna 1997., na iznos od 1.200,00 kn, za kamatu po ugovoru 610,00 kn,

9. broj 41640., od 2. veljače 1998., na iznos od 3.000,00 kn, za kamatu po ugovoru 610.,

10. broj 41641., od 2. veljače 1998., na iznos od 3.000,00 kn, po osnovi kamate po ugovoru broj 641.,

11. broj 45199, od 16. ožujka 1998., na iznos od 6.600,00 kn, za kamatu po ugovoru broj 610.,

12. broj 45200, od 16. ožujka 1998., na iznos od 1.200,00 kn, za kamatu po ugovoru broj 610.,

13. broj 45201, od 16. ožujka 1998., na iznos od 1.200,00 kn, za kamatu po ugovoru 610.,

14. broj 45202, od 16. ožujka 1998., na iznos od 24.000,00 kn, po osnovi povrata dijela kredita broj 610.,

15. broj 45203., od 16. ožujka 1998., na iznos od 3.000,00 kn, po osnovi kamata po ugovoru broj 641.,

16. broj 45204., od 16. ožujka 1998., na iznos od 800,00 kn, po osnovi kamata po ugovoru broj 641.,

17. broj 45205., od 16. ožujka 1998., na iznos od 800,00 kn, po osnovi kamata po ugovoru broj 641.,

18. broj 45206., od 16. ožujka 1998., na iznos od 16.000,00 kn, po osnovi povrata dijela glavnice po broju kredita 641.,

iz kojih proizlazi da je tuženica sveukupno platila tužitelju 74.400,00 kn, i to

- 28.400,00 kn po osnovi kamata po ugovorima broj 610. i 641.,

- 24.000,00 kn po osnovi dijela glavnice po ugovoru broj 610.,

- 16.000,00 kn po osnovi ugovora broj 641.,

- 6.000,00 kn po predmetnom ugovoru po priznanju tužitelja.

Prema ocjeni drugostupanjskog suda tužitelj je stavio tuženici na raspolaganje određena novčana sredstva samo po osnovi ugovora broj 610, dok su stranke ugovorima broj 641 i 9112 samo reprogramirale raniji ugovor po osnovi glavnice i kamata. U takvoj situaciji, a posebno imajući na umu da je tuženica na dan navodnog primitka sredstava zapravo potpisala osam uplatnica u korist tužitelja, drugostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije ispunio svoju obvezu iz ugovora i nije ništa stavio na raspolaganje tuženici, nego da je svrha potpisivanja Ugovora bilo vraćanje duga po ranijim ugovorima o kreditu, pa slijedom toga za tuženicu nije nastala obveza vraćanja primljenih sredstava po čl. 1065. ZOO. Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede primjene odredbe čl. 1065. ZOO tvrdeći da je tuženici stavio na raspolaganje ugovorenu svotu novca koju je ova dužna vratiti. Revizijom je osporen zaključak drugostupanjskog suda da između stranaka postoji jedan kontinuirani ugovorni odnos iz kojega tuženica nema više nikakvih obveza.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u donošenju pobijane presude su pogrešno primijenjene odredbe ZOO koje uređuju pitanje ispunjenja novčanih obveza, a s tim u vezi i odredba čl. 1065. ZOO u odnosu na obveze stranaka iz ugovora o bankarskom kreditu.

Prema odredbi čl. 1065. ZOO ugovorom o kreditu banka se obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

Obveza je davatelja kredita staviti na raspolaganje korisniku kredita određeni iznos novčanih sredstava, što se u praksi u pravilu ostvaruje na način da korisnik kredita otvori račun kod banke na koji banka doznači ugovoreni iznos novčanih sredstava. Međutim banka se može osloboditi obveze i na drugi način, ako tako zahtijeva korisnik kredita. Stoga okolnost što je tuženica raspolagala novčanim sredstvima koje joj je tužitelj odobrio Ugovorom o kreditu broj 9112 na način da je uplatnicama usmjerila sredstva u svrhe podmirenja obveza iz ugovora o kreditu broj 610 i 641 sama po sebi još ne znači da je ugovor broj 9112 fiktivan i da tužitelj nije tuženici stavio na raspolaganje ugovorena sredstva.

Također valja napomenuti da je sklapanje novoga ugovora radi podmirenja obveze korisnika kredita iz ranijih ugovora uobičajena praksa u bankarskom poslovanju. Ako bi se dakle radilo samo o sklapanju novoga ugovora radi reprograma ranijeg ugovora o kreditu, kao što je zaključio drugostupanjski sud, pogrešno je stajalište drugostupanjskog suda da korisnik kredita nije u obvezi isplatiti "reprogamirani" dug.

S obzirom na to da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud propustio ocijeniti sve odlučne činjenice, pa zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je rješenjem prihvatiti reviziju po čl. 395. st. 2. ZPP te ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 12. svibnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.