Rev-1345/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1345/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Stanka Jesenkovića, Vladimira Drakulića i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E.R. iz B., koju zastupa punomoćnik V.N., odvjetnik iz O., protiv tužene R.K. iz P., ... , koju zastupa A.F., odvjetnik iz P., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 31. siječnja 1994. broj Gž-40/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 19. studenog 1993. broj P-607/93, u sjednici održanoj dana 25. listopada 1995. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Požegi broj Gž-40/94 od 31. siječnja 1994. godine i presuda Općinskog suda u Požegi broj P-607/93 od 19. studenog 1993. godine i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tužiteljica odbijena s tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenom između tužiteljice i D.V. dana 11. veljače 1989. godine.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se iste preinače.

Tužena nije odgovorila na reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer u postupku nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92. - dalje ZPP) na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, na koju opisno ukazuje revident, jer je drugostupanjski sud ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

Ostvaren je međutim, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nesporno je među strankama u ovom postupku da je između tužiteljice kao primateljice uzdržavanja i majke tužene, D.V., kao davateljice uzdržavanja zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju dana 11. veljače 1989. godine.

Nesporno je također da je u točki IV ugovora utvrđeno da u slučaju bolesti ili smrti davateljica uzdržavanja sve obaveze utvrđene pod točkom II ugovora preuzima njena kćerka, u ovom postupku tužena R.K..

Iz utvrđenja sudova nadalje proizlazi da je davateljica uzdržavanja, a majka tužene D.V., koja je živjela u istom mjestu gdje i primateljica uzdržavanja, svoje obaveze iz ugovora redovito izvršavala sve do njene smrti dana 5. veljače 1993. godine.

Odredbom čl. 127. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71. i 47/78. dalje ZN), propisano je da u slučaju smrti davaoca uzdržavanja njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu.

U ovom postupku utvrđeno je, da su nasljednici D.V. njezina djeca, kćerka R.K. (tužena) i sin V.V.. Isti su neposredno nakon smrti svoje majke a davateljice uzdržavanja, predložili tužiteljici da će je uzdržavati tako da će platiti osobu iz istog mjesta gdje živi tužiteljica koja će o njihovom trošku preuzeti sve obaveze iz ugovora, ili da u protivnom tužiteljica doseli tuženoj u P. ili njenom bratu u O., a što je sve tužiteljica odbila.

Na temelju ovog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su zaključili da citiranim ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije ugovorena zajednica života, pa da slijedom toga tužena i njen brat nisu u obvezi ugovoriti je. Stoga smatraju da su ponude tužene i njenog brata, da tužiteljicu preseli k njima, prihvatljive s obzirom da je tužiteljica stara i nemoćna osoba.

Pogrešno su, po ocjeni ovoga revizijskog suda, sudovi primijenili materijalno pravo kada su na temelju naprijed utvrđenih činjenica odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev, zaključivši da tužena i njen brat ni na koji način nisu doprinijeli poremećaju odnosa između tužiteljice i njih, odnosno da bi isti bili okarakterizirani kao nepodnošljivi, slijedom čega treba ugovor raskinuti.

Ovo stoga, što u postupku nije utvrđeno da li ponuđeni uvjeti od strane nasljednika pok. davaoca uzdržavanja odgovaraju smislu ugovornih odredbi pod točkom II ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Kako je, dakle, zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, to je na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP obje presude valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovnom će postupku sud otkloniti uočeni nedostatak, nakon čega će ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 25. listopada 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.