Us-10536/2004-5 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-10536/2004-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Darka Vlahinje kao predsjednika vijeća, Borisa Markovića i Smiljana Mikuša kao članova vijeća, te sudske savjetnice Sande Jeromele Kurick kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja OTP tržnica d.o.o. iz K., zastupan po odvjetniku D. P. iz K., protiv rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Povjerenstva za žalbe, klasa: UP/II-336-01/04-01/196, ur. broj: 556-18- 04-02/V.A. od 24. studenog 2004. godine, radi zabrane obavljanja djelatnosti tržnice na malo, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 17. travnja 2008.

p r e s u d i o j e

Tužba se uvažava.

Poništava se rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Povjerenstva za žalbe, klasa: UP/II-336-01/04-01/196, ur. broj: 556-18-04-02/V.A. od 24. studenog 2004.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata, Područne jedinice Z., Ispostave K., klasa: UP/I-336-02/04- 05/15, ur. broj: 556-16-11/9-04-2 od 25. listopada 2004., kojim je zabranjeno tužitelju da obavlja komunalne djelatnosti tržnice na malo na uređenom otvorenom prostoru i u zgradi tržnice u K., T. J. B. 2, na kč.br. 1515/0 k.o. K., dok ne ishodi ugovor o koncesiji od nadležnog predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave.

Tužitelj u tužbi osporava zakonitost pobijanog rješenja i ističe da u provedenom postupku nije utvrđeno da bi jedinica lokalne samouprave provela zakonom propisani postupak za dodjelu koncesije, već je nesporno utvrđeno da takav postupak nikada nije proveden niti je donijeta odluka o koncesiji, a niti je sklopljen ugovor o koncesiji. Stoga ističe da je tužitelju postavljen nemoguć uvjet jer ne može umjesto jedinice lokalne samouprave provesti postupak za dodjelu koncesije. Također ističe da temeljem odredbe članka 3. stavka 11. Zakona o komunalnom redarstvu tužitelj nije niti mogao dobiti koncesiju na zemljištu budući da je isto u privatnom vlasništvu, a ne u vlasništvu jedinice lokalne samouprave.

Tako je tužitelj sa vlasnikom zemljišta D. d.d. u stečaju sklopio ugovore o zakupu, a koji su predočeni tijekom inspekcijskog nadzora. Smatra da je tuženo tijelo zanemarilo odredbu članka 3. stavka 11. Zakona o komunalnom gospodarstvu koja je propisala da se pod tržnicama na malo kao komunalna djelatnost radi isključivo kada se ta djelatnost organizira i pruža na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. Navedenim Zakonom nije utvrđeno da se ta djelatnost ne može obavljati izvan slučajeva predviđenih Zakonom jer bi to bilo suprotno članku 29.

Ustava Republike Hrvatske. Stoga smatra da je očito kako se djelatnost tržnice na malo može smatrati komunalnom djelatnošću samo u onim slučajevima kada se jedinica lokalne samouprave pojavljuje u poduzetničkoj ulozi organizatora tržnice, a što podrazumijeva da je jedinica lokalne samouprave vlasnik zemljišta na kojem u je tržnica organizirana. Osim toga ističe da nacionalna klasifikacija djelatnosti ne poznaje djelatnost tržnica na malo kao samostalnu gospodarsku djelatnost, kao što ne poznaje pojam komunalne djelatnosti kao posebne skupine djelatnosti.

Nadalje navodi da se pod djelatnosti tržnice na malo radi se o čitavom nizu različitih poslovnih usluga koje organizator tržnice pruža korisnicima usluga kao što su davanje u zakup prostora iznajmljivanje potrebnog inventara i opreme kao i niz drugih djelatnosti (prijevoz i skladištenje robe, kontrola kvalitete i zdravstvene ispravnosti robe, sortiranje, pakiranje, etiketiranje i dr.), a sve su to poslovi kojima se osim organizatora tržnice na malo potpuno slobodno na tržištu bavi i veliki broj poduzetnika kojima nisu potrebne nikakve koncesije.

Slijedom navedenog budući da je nesporno da tužitelj posjeduje sve potrebne suglasnosti za pružanje usluga u okviru registriranih djelatnosti, te usluga koje pruža u okvir trgovačkog centra „T. K.“ smatra da je nesporno utvrđeno da tužitelj svoje usluge obavlja zakonito. Stoga predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostalo kod razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu.

Udruga H. tržnica dostavila je odgovor na tužbu, u kojem je istaknula da nedostatnost i nedorečenost zakonske regulative u odnosu na problematiku organiziranja tržnica i gospodarenje tržnicama, te nepostojanje sudske prakse koja bi ublažila taj nedostatak, problemi su s kojima se susreću i članovi Udruge i jedinice lokalne samouprave kod donošenja određenih odluka i prosudbi u vezi s organiziranjem tržnica ili gospodarenjem tržnica. Postojanje dviju koncepcija (poduzetnički model – kod kojeg je organizator tržnice pravna ili fizička osoba koja je istovremeno i vlasnik zemljišta, objekata i drugih sredstava u funkciji tržnice i koncesijski model kod kojeg tržnicom gospodari koncesionar a vlasnik zemljišta i objekata je jedinica lokalne samouprave i drugi model prema kojem tržnicu organizira i njome izravno ili neizravno gospodari sama jedinica lokalne samouprave) o načinu organiziranja tržnica i gospodarenja tržnicama, u činjenici nedostatnosti i nedorečenosti zakonske regulative, te nepostojanje sudske prakse koja bi ublažila taj nedostatak, razlog je zainteresiranosti Udruge H. tržnica za brzo i sadržajno razrješenje predmetnog upravnog spora. Smatra da je pravi smisao odredbi članka 3. stavka 1. podstavak 10. i članka 3. stavka 11. Zakona o komunalnom redarstvu da se gospodarenje tržnicom može smatrati komunalnom djelatnošću u slučajevima kada je organizator tržnice sama jedinica lokalne samouprave odnosno kada je sama jedinica lokalne samouprave, koristeći se zemljištem i/ili objektima u svojem vlasništvu organizirala tržnicu i gospodarenje tržnicom na neki od načina određenim Zakonom. U ostalim slučajevima smatra da organiziranje tržnice i gospodarenje tržnicom predstavlja poduzetničke poslove za koje vrijede pravila određena Zakonom o trgovačkim društvima, Zakonom o trgovini i drugim odgovarajućim propisima.

Tužba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta razvidno je da je kod tužitelja obavljen inspekcijski nadzor dana 22. rujna 2004. i utvrđeno je da tužitelj, koji je upisan u Registar trgovačkog suda i koji pored ostalih registriranih djelatnosti obavlja i djelatnost tržnice na malo, obavlja djelatnost tržnice na malo na poslovnom prostoru u K., T. J. B. 2, koji se nalazi na zemljištu k.č.br. 1515/4 k.o.K., ukupne površine 15466 m² u vlasništvu osnivača D. d.o.o. iz Z.

U postupku je nesporno utvrđeno da tužitelj ima pravo korištenja poslovnog prostora temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora, koji je tužitelj sklopio sa zakupodavcem D. d.d. dana 11. siječnja 1999., te Anexa ugovora sklopljenog dana 1. srpnja 2004. s D. d.d. u stečaju.

Prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 26/03-pročišćeni tekst, 82/04 i 110/04) propisano je da se komunalnom djelatnošću između ostalog smatra i djelatnost tržnice na malo.

Prema odredbi članka 3. stavka 11. navedenog Zakona propisano je da se pod tržnice na malo razumijeva upravljanje i održavanje prostora i zgrada izgrađenih na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave u kojima se u skladu sa tržnim redom pružaju usluge obavljanja prometa živežnim namirnicama i drugim proizvodima.

Nadalje, prema odredbi članka 4. istog Zakona propisano je da se komunalne djelatnosti mogu obavljati na način da jedinica lokalne samouprave osniva trgovačko društvo, javnu ustanovu ili službu – vlastiti pogon i na način da pravna i fizička osoba obavlja komunalnu djelatnost na temelju ugovora o koncesiji ili ugovora o povjeravanju komunalnih poslova.

Slijedom navedenih odredbi Zakona proizlazi da je djelatnost tržnice na malo komunalna djelatnost u smislu Zakona ukoliko se obavlja na zemljištu koje je u vlasništvu jedinice lokalne samouprave.

Stoga u slučaju da se djelatnost tržnice na malo obavlja na zemljištu koje je u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, ista može sukladno člancima 11., 12. i 13. Zakona o komunalnom gospodarstvu utvrditi uvjete i mjerila za provedbu prikupljanja ponuda ili javnog natječaja za davanje koncesije i donijeti odluku o davanju koncesije, te temeljem navedene odluke sklopiti ugovor o koncesiji s odabranima podnositeljem ponude.

Međutim, iako je Zakon o komunalnom gospodarstvu regulirao samo slučajeve kada je tržnica organizirana na zemljištu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, time nije isključeno i postojanje tržnice s drugim titularom vlasništva, ali koje slučajeve ovaj Zakon nije regulirao.

Kako je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da se predmetno zemljište na kojem tužitelj obavlja djelatnost nalazi u vlasništvu D. d.d., a ne u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, sama jedinica nije niti mogla niti je provela propisani postupak dodjele koncesije.

Stoga je prema ocjeni ovog Suda nepravilno postupio gospodarski inspektor kada je, pogrešno se pozivajući na odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, zabranio tužitelju obavljanje komunalne djelatnosti tržnice na malo, dok ne ishodi ugovor o koncesiji od nadležnog predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave. Isto tako nepravilno je postupilo i drugostupanjsko tijelo kada je odbilo žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, pa će u nastavku postupka otkloniti navedenu nepravilnost.

Zbog svega navedenog ovaj Sud nalazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je trebalo temeljem odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92) tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti s tim da tuženo tijelo donese novo rješenje, pridržavajući se po članku 62. istog Zakona pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedaba u pogledu postupka.

U Zagrebu, 17. travnja 2008.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Sanda Jeromela Kurick, v.r.

Darko Vlahinja, v.r.