Rev-1860/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1860/12-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice D. S.-K. iz O., … koju zastupa punomoćnica D. J., odvjetnica u Z., protiv tužene Hrvatske. banke za obnovu i razvitak, Z., …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2445/11-2 od 19. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini poslovni broj P-970/10-10 od 13 travnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice D. S. - K. iz O., kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog Općinskog suda u Slatini poslovnog broja P-970/10-10 od 13. travnja 2011., odbijen je zahtjev tužiteljice za proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi istoga suda poslovni broj Ovr-738/10 od 27. rujna 2010. (točka I. izreke - te je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

Odlučujući povodom žalbe tužiteljice drugostupanjski Županijski sud u Bjelovaru je presudom poslovnog broja Gž-2445/11-2 od 19. svibnja 2012., odbio njenu žalbu kao neosnovanu i potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica temeljem odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. i 385. Zakona o parničnom postupku a s prijedlogom da revizijski sud usvoji reviziju i ukine obje nižestupanjske odluke i tužiteljici dosudi troškove parnice.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11, dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužiteljica se u reviziji uvodno pozvala na sve dopuštene revizijske razloge, odnosno na odredbu čl. 385. ZPP. U reviziji nije određeno navela niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti u smislu navedene odredbe i koja bi bila učinjena pred nižestupanjskim sudovima. Kako ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. ZPP), to u ovom slučaju nije bilo moguće ispitati postojanje koje od bitnih povreda postupka.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmetni spor vodi se povodom zahtjeva tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slatini poslovnog broja Ovr-738/10 od 27. rujna 2010., temeljem ovršne isprave – obične zadužnice od 21. listopada 2004., ovjerene kod javnog bilježnika A. N. iz O. pod brojem Ov-5611/04, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja (ovdje: tuženika) u iznosu od 32.831.904,34 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. rujna 2010. do namirenja. Ovrha je određena na nekretninama u suvlasništvu ovršenice (ovdje: tužiteljice).

U revizijskoj fazi postupka među strankama je i dalje sporno predstavlja li predmetna zadužnica valjanu ovršnu ispravu u odnosu na tužiteljicu koja ju nije potpisala već je kao jamac platac 21. listopada 2004. izdala suglasnost da se radi naplate tražbine iz te obične zadužnice (koji je izdao D. K., suprug tužiteljice) mogu plijeniti svi njeni računi. Podredno, sporno je da li je zadužnica (uz suglasnost koju je dala jamčeći za njenu naplatu) izgubila to svojstvo sklapanjem Dodatka III Ugovoru o kreditu od 26. ožujka 2007. (između D. K. kao glavnog dužnika i tužene kao kreditora) i kojim je iz Ugovora isključen drugi jamac (B. I.). Podredno navedenom, sporno je i može li se na temelju predmetne zadužnice (i suglasnosti) provesti ovrha na ostaloj imovini tužiteljice ili samo na novčanim sredstvima na računima.

Žalba tužiteljice protiv prvostupanjske presude sadržajno se, također, iscrpljivala upravo na navedenim spornim pitanjima. U pobijanoj drugostupanjskoj odluci su valjanom primjenom materijalnog prava odbijeni navedeni prigovori tužiteljice.

Neosnovano tužiteljica prigovara ovršnoj snazi isprave koju je potpisala i kojom je dala suglasnost da se radi naplate tražbine iz obične zadužnice (koji je izdao dužnik D. K., suprug tužiteljice) mogu plijeniti svi njeni računi. Naime, odredbom čl. 183. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje: Ovršni zakon) propisano je da na samoj zadužnici koju je izdao dužnik određene obveze ili u dodatnim ispravama uz tu zadužnicu, istodobno kad i dužnik ili naknadno, obvezu prema vjerovniku mogu preuzeti i druge osobe u svojstvu jamaca plataca, i to davanjem pisane izjave na kojoj je javno ovjerovljen njihov potpis, a koja je sadržajno ista s izjavom dužnika. Suglasnost koju je dala tužiteljica kao jamac platac 21. listopada 2004. i koju je ovjerila pred javnim bilježnikom je isprava o preuzimanju obveze iz zadužnice prema vjerovniku, u smislu citiranog st. 2. čl. 183. Ovršnog zakona.

Nadalje, st. 5. ove zakonske odredbe propisano je kako na temelju zadužnice i izjave jamca platca vjerovnik može po svom izboru zahtijevati od banke naplatu svoje tražbine od dužnika ili jamaca plataca, ili i od dužnika i jamaca plataca, a banka dužna je isplatiti vjerovnika ako ima novca na računima dužnika ili odmah izvijestiti vjerovnika o nemogućnosti isplate. U tom slučaju, dakle, izjava jamca zajedno s zadužnicom ima značenje rješenja o ovrsi.

Ako na temelju navedenih isprava (zadužnice i izjava jamca) vjerovnik zatraži ovrhu protiv dužnika ili jamaca plataca na drugim predmetima ovrhe (čl. 183. st. 7. Ovršnog zakona) izjava jamca zajedno s zadužnicom dobiva značenje ovršnih isprava.

Imajući u vidu navedeno, neosnovano tužiteljica dovodi u pitanje ovršnu snagu isprave – suglasnosti koju je potpisala i koja zajedno sa zadužnicom predstavlja ovršnu ispravu u postupku ovrhe iz kojeg je tužiteljica upućena u ovu parnicu, u smislu čl. 183. st. 7. Ovršnog zakona.

Temeljem istih odredbi treba ocijeniti neosnovanim i prigovaranje tužiteljice dopustivosti određivanja i provedbe ovrhe na temelju izjave – suglasnosti jamca na drugim predmetima ovrhe (osim na računima). Ovo stoga što zadužnice (zajedno s izjavama o jamstvu iz čl. 382. st. 2. Ovršnog zakona), dakle, imaju dvojak pravni učinak i to: 1. pravomoćnog rješenja o ovrsi, jer mogu poslužiti kao isprava za svojevrsnu izvansudsku ovrhu kada je u pitanju naplata s računa dužnika ili jamca i 2. ovršne isprave, jer mogu poslužiti kao osnova za sudsku ovrhu na temelju koje se može tražiti ovrha na drugim dijelovima imovine dužnika ili jamca (ovršenika).

Pravilnom primjenom materijalnog prava, nadalje, sudovi su ocijenili kako i nakon sklapanja Dodatka III Ugovoru o kreditu od 26. ožujka 2007., osiguranje kredita u odnosu na dužnika Darka Krmpotića ostalo isto kao i kod osnovnog Ugovora o kreditu od 14. listopada 2004., jer tim dodatkom Ugovoru ispušteno samo osiguranje u odnosu na B. I., dok je osiguranje naplate kredita u odnosu na većinskog vlasnika D. K. ostalo isto. Osiguranje je glasilo na izdavanje dvije bianco vlastite trasirane akceptirane mjenice s odredbom bez protesta i mjeničnim očitovanjem, te izdavanje jedne obične zadužnice D. K. s naznakom na iznos odobrenog kredita koju potpisuje i bračni drug kao jamca. Dakle, sklapanjem Dodatka III Ugovoru o kreditu nije došlo do bilo kakve promjene u obvezama glavnog dužnika prema vjerovniku (tuženoj banci), pa nije promijenjen ni sadržaj (opseg) jamčevih obveza.

Jamstvo je ugovor kojim se treća osoba (jamac) obvezuje vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika ako to dužnik ne učini, propisano je odredbom čl. 997. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, dalje: ZOO). To znači da je obveza jamca dodatne (akcesorne) prirode pa se i njen opseg utvrđuje prema opsegu obveze glavnog dužnika (čl. 1002. ZOO), osim ako bi jamčeva obveza bila ograničena na neki način. Konačno, s obzirom na to da je jamstvo dodatna obveza koja ide uz glavnu, jamstvo (u pravilu) prestaje ako je na bilo koji čin prestala obveza dužnika. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije izmijenjena niti prestala obveza glavnog dužnika, a niti je tužiteljičino jamstvo prestalo samostalno (primjerice, ako vjerovnik otpusti jamca, ako dođe do zakašnjenja vjerovnika, ako vjerovnik izgubi osiguranje), to se neosnovano tužiteljica poziva na zaključenje Dodatka III ugovora o kreditu kao razlog zbog kojeg bi prestala njena obveznica po zadužnici i pripadajućoj suglasnosti.

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu (temeljem odredbe čl. 393. ZPP).

Zagreb, 4. lipnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.