Rev-3293/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3293/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.B. iz D.S., … , protiv tuženika "Đ.Đ. " Proizvodnja industrijske opreme, S.B., radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 29. lipnja 1995. godine br. Gž-677/94-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 8. ožujka 1994. godine br. P-1398/93-7, u sjednici održanoj dana 22. veljače 1996. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 8. ožujka 1994. godine br. P-1398/93-7, kao i presuda Županijskog suda u Požegi od 29. lipnja 1995. godine br. Gž-677/94- 2 i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom poništene su odluke direktora i Upravnog odbora tuženika od 14. srpnja 1993. i 17. kolovoza 1993. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja, uz dužnost tuženiku da tužitelja vrati na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljao i prizna mu sva prava iz radnog odnosa. Ta je presuda potvrđena odlukom Županijskog suda u Požegi od 29. lipnja 1995. godine br. Gž-677/94-2.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjev tužbe odbije, ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se revizija tuženika kao neosnovana odbije.

O podnesenoj reviziji nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio.

Revizija je osnovana.

Revident ponavlja žalbene navode, da je tuženika, kao i druge djelatnike zbog smanjenja poslova, ratnog stanja, sigurnosti ljudi i na preporuku Kriznog štaba uputio na čekanje. Djelatnici sa područja S.B. mobilizirani su u HV, a oni sa područja tužitelja u HVO (B.B. ). Obveza je tih djelatnika da radnu organizaciju obavijeste o mobilizaciji, odnosno o demobilizaciji, radi ustroja evidencije i obračuna plaća. Kada je utvrđeno da tužitelj više nije pripadnik HVO (obveza je prestala 6. 10. 1992. godine) propustio je u smislu čl. 34. ZOPRO da se u roku od 30 dana javi na posao, zbog čega su donesene osporavane odluke o prestanku radnog odnosa.

Sudovi pak nalaze, da je tužitelj upućen kući iz razloga na koje je i tuženik ukazao, pa je u takovoj situaciji tužitelj bio dužan javiti se na rad u roku od 24 sata ali računajući od obavijesti tuženika o mogućnosti nastavka rada (čl. 25. st. 2. ZRO). Sudovi utvrđuju da se tužitelj javljao tuženiku u više navrata, uključujući i u mjesecu siječnju 1993. godine kada je tuženiku predao domovnicu, a nema sigurnih podataka da tom prilikom nije naznačio i svoju adresu boravka. Tuženik nije tužitelja pozivao na rad, što je tuženik opravdavao ne znanjem adrese tužitelja. Osporavane odluke su donesene zbog toga što tužitelj više nije bio pripadnik brigada HVO, zbog čega po mišljenju sudova, tužitelju nije mogao prestati radni odnos, niti je s obzirom na okolnost da je upućen na čekanje u primjeni odredba čl. 34. st. 1. ZOPRO, zbog čega zahtjev tužbe kao osnovan prihvaćaju.

Po mišljenju ovog revizijskog suda pogrešno je zakonitost i pravilnost osporavanih odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja cijeniti kako na temelju odredbe čl. 34. st. 1. ZOPRO, tako i primjenom odredbe čl. 25. st. 2. ZRO, jer se u konkretnom slučaju ne radi o pravima radnika za čijim je radom prestala potreba (čl. 21-26. Zakona), niti o osobi koja se nalazi na odsluženju ili dosluženju vojnog roka. U postupku je utvrđeno, da je tužitelj mobiliziran u postrojbe HVO, kao i činjenica da se u tim postrojbama nalazio od 3. ožujka 1992. do 6. listopada 1992. godine, kada je prestao biti pripadnikom HVO (službena potvrda 101. brigade Bosanske Posavine od 10. 10. 1992. godine).

Polazeći od te činjenice, a imajući u vidu da su za prosudbu zakonitosti donesene odluke o prestanku radnog odnosa mjerodavni propisi Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN" br. 55/91 i 80/92), bilo je potrebno u smislu čl. 7. st. 2.cit. Uredbe raspraviti i utvrditi da li se tužitelj nakon što je prestao biti pripadnikom HVO (iza 10. 10. 1992. godine) odmah a svakako u primjerenom i razumnom roku javio na posao, odnosno da li za njegov izostanak s posla postoje opravdani razlozi ili ne. U tom smislu, prema dosadašnjim utvrđenjima sudova, na strani tužitelja nedostaje potrebna aktivnost i pogrešno shvaćanje da svoj radnopravni status štiti čekanjem poziva tuženika da se javi na posao. Za zakonito rješenje nastalog spora, s obzirom na vrijeme kada je tužitelj prestao biti pripadnikom vojnih postrojbi i odredba spomenute Uredbe, nije odlučna ni okolnost što se tužitelj javio tuženiku u tijeku mjeseca siječnja 1993. godine kada je tuženiku predao i domovnicu.

Kako su se u provedenom postupku ostvarile bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP ("NN" br. 53/91), uz pogrešnu primjenu materijalnog prava (čl. 395. st. 2. ZPP), to je odluke sudova trebalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Zagrebu, 22. veljače 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)