Revr-307/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 307/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović Ivanišević, Nenada Perina i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. V. iz S., koju zastupa V. L., odvjetnik u S., protiv tuženika „D.“ d.d. iz S., koga zastupa R. P., odvjetnik u S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 22. svibnja 2006., br. Gž 1274/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 9. prosinca 2004., br. P 1672/04, u sjednici održanoj dana 19. lipnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 39.220,37 kn sa zateznom kamatom po propisanoj stopi od 1. lipnja 2003. do isplate i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 8.540,00 kn.

Drugostupanjski sud je u izreci svoje presude dopustio reviziju, a u obrazloženju naveo da je revizija dopuštena radi osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana na temelju odredbe čl. 392. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP), a zbog odgovora na pravno pitanje kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine radniku, o čemu ovisi i mogućnost odricanja radnika od otpremnine.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se odbaci odnosno podredno odbije tužbeni zahtjev odnosno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju, s prijedlogom da se ona odbije kao neosnovana i tužiteljici prizna trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Budući da je u pitanju revizija koja je izjavljena po dopuštenju drugostupanjskog suda ona se može izjaviti u smislu odredbe čl. 385. a. ZPP samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojega je dopuštena pa je pobijana presuda ispitana u granicama razloga navedenih u reviziji koji se odnose na pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena.

U postupku je utvrđeno da je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu odlukom od 5. svibnja 2003., s tim da je u toj odluci navedeno da su se radnica i poslodavac sporazumjeli da radnica neće koristiti otkazni rok te da će radnici biti isplaćena otpremnina u iznosu od 33.080,00 kn za 32 godine radnog staža kod poslodavca i to danom konačnosti ovog otkaza.

Tužiteljica je istog dana (5. svibnja 2003.), ali prije nego je tuženik donio odluku o otkazu prema utvrđenju sudova potpisala izjavu da je suglasna s otkazom ugovora o radu uz isplatu otpremnine u iznosu od 33.080,00 kn.

Utvrđeno je da na temelju Kolektivnog ugovora od 27. siječnja 2003., a kojeg je potpisao i tuženik, tužiteljici pripada s obzirom na rad kod tuženika od 32 godine, otpremnina u iznosu od 72.300,37 kn.

U ovoj parnici tužiteljica traži da joj tuženik isplati razliku između otpremnine koja joj je isplaćena i otpremnine koja joj pripada na temelju Kolektivnog ugovora, a ta razlika prema utvrđenju sudova iznosi 39.220,37 kn.

Budući da je u konkretnom slučaju pravo na otpremninu utvrđeno Kolektivnim ugovorom povoljnije za tužiteljicu u odnosu na sporazum između nje i tuženika pravilno su sudovi nižeg stupnja tužiteljici dosudili i razliku otpremnine u iznosu od 39.220,37 kn, koju joj tuženik još nije isplatio, a na koju ima pravo.

Naime, u slučaju kad je kod izmjene ili dopuna ugovora o radu glede visine otpremnine ugovorena niža otpremnina od visine otpremnine određene Kolektivnim ugovorom, primjenjuje se na temelju čl. 7. a. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – u daljnjem tekstu: ZR) odredbe Kolektivnog ugovora o visini otpremnine kao najpovoljnije pravo za radnika.

Prema odredbi čl. 7. a. ZR ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom ili zakonom primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

U ovom slučaju ovim i drugim zakonom nije ništa drugačije određeno.

Obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka, ako stranke ne ugovore kasniji datum dospijeća obveze.

U ovom slučaju stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze, već naprotiv prije nastanka obveze.

S obzirom na takvo dospijeće obveze isplate otpremnine sudovi su pravilno na dosuđeni iznos dosudili zateznu kamatu od 1. lipnja 2003. do isplate.

Prema odluci o otkazu ugovora o radu tužiteljici je otkazan ugovor o radu s danom 13. svibnja 2003., dakle iza tog dana dosuđena joj je zatezna kamata.

Slijedom izloženoga revizija tuženika je temeljem čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

Odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška za podneseni odgovor na reviziju, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a ocijenio da je riječ o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice, pa ga nije ni dosudio tužiteljici.

U Zagrebu, 19. lipnja 2007.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.