Legislator Case Law & Legislation
I Kž-672/2014-9 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows appeals, quashing first instance verdict on costs and remanding for retrial due to procedural flaws.

Case Number I Kž-672/2014-9
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted appeals by the defendants and the prosecutor against a first-instance criminal verdict. The first instance court had convicted the defendants of joint property acquisition under Article 95 of the Criminal Law and imposed prison sentences, while also ruling on costs and security measures. The court quashed the first-instance decision regarding litigation costs and the specific security measure for one defendant, ordering the case to be remanded for a new ruling on these points, while dismissing the rest of the appeals as unfounded.

Legislator headnote

AI generated

Articles 482, 483, 484 of the Criminal Procedure Act; The Supreme Court may partially quash a first-instance judgment to remand specific issues for retrial when the lower court fails to address all charges or applies security measures inconsistently with the established facts.

Keywords

AI generated
Criminal Procedure Act Joint Property Acquisition Security Measure Litigation Costs Partial Quashing Remand for Retrial Concurrence of Crimes

Cited Legislation

AI generated
Article 95 of the Criminal Law
Article 63 of the Criminal Law
Article 69 of the Criminal Law
Article 82 of the Criminal Law
Article 80 of the Criminal Law
Article 158 of the Criminal Procedure Act
Article 148 of the Criminal Procedure Act
Article 453 of the Criminal Procedure Act
Article 482 of the Criminal Procedure Act
Article 483 of the Criminal Procedure Act
Article 484 of the Criminal Procedure Act
Article 468 of the Criminal Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 672/2014-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ranka Marijana, Žarka Dundovića i Senke Klarić-Baranović kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. L. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 95. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. G. L. i opt. D. P. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 4. lipnja 2014. broj K-22/13, u sjednici održanoj 27. rujna 2016., u nazočnosti branitelja opt. D. P., D. R., odvjetnika iz S., i 13. travnja 2017.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e:

I. Prihvaćaju se djelomično žalba opt. G. L. i žalba opt. D. P., ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. D. P. i žalba opt. G. L. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku proglašeni su krivima opt. G. L. i opt. D. P. zbog kaznenog djela iz čl. 95. KZ/97 počinjenog na štetu J. P. i na temelju iste odredbe osuđeni su na kazne zatvora, opt. G. L. u trajanju četiri godine, a opt. D. P. u trajanju pet godina. Na temelju čl. 63. KZ/97 optuženicima se u kazne zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, opt. G. L. od 10. rujna 2010. do 4. lipnja 2014., a opt. D. P. od 13. rujna 2010. do 4. lipnja 2014.

I Kž 672/2014-9

Na temelju čl. 69. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12; dalje u tekstu: KZ/11) opt. G. L. je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje tri godine.

Na temelju čl. 82. st. 1. KZ/97 od svakog optuženika je oduzeta imovinska korist u iznosu po 2.346,79 kuna.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ/97 opt. D. P. je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, 13 komada tableta „Leponex“ 100 mg.

Na temelju čl. 158. ZKP/08 ošt. V. Z. i ošt. D. P. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s „čl. 145 st. 2 toč. 1, 6 i z ZKP/08, I i II- okrivljeni su dužni naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 43.110,00 kn te troškove branitelja I-okrivljene u iznosu od 40.250,00 kn i troškove branitelja II-okrivljenika u iznosu od 75.000,00 kn te platiti paušalni iznos sudu svaki po 3.000,00 kn.“

Istom presudom, na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 opt. D. P. je oslobođen od optužbe da bi počinio kaznena djela iz čl. 95. KZ/97 i čl. 218. st. 1. KZ/97 na štetu D. Z.

Protiv osuđujućeg dijela presude žali se državni odvjetnik zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te predlaže da se u tom dijelu presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Opt. G. L. se žali putem branitelja M. J., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o sigurnosnoj mjeri i troškovima postupka. Prijedlog je da se pobijana presuda preinači i optuženica „oslobodi odgovornosti“ ili da se ukine i predmet uputi na ponovno suđenje.

Žalbu protiv osuđujućeg dijela presude podnio je opt. D. P. osobno i putem branitelja D. R., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka te će obje žalbe će biti razmotrene kao jedinstvena žalba. Prijedlog je da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude ili ukine i predmet vrati na ponovni postupak, podredno da se preinači i opt. D. P. „proglasi krivim za pomaganje, a ne supočiniteljstvo“, odnosno da se „ublaži izrečenu kaznu i umanji iznos troškova koje je II-okr. dužan naknaditi.“ Zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

Državni odvjetnik je odgovorio na žalbe oboje optuženika, a opt. D. P. je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika.

Na temelju čl. 474. st. 1. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

I Kž 672/2014-9

Sukladno čl. 475. st. 2. i 5. ZKP/08 sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika i opt. D. P., a u prisutnosti njegovog branitelja, D. R. odvjetnika iz S.

Žalbe opt. G. L. i opt. D. P. djelomično su osnovane dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

Državni odvjetnik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 7. i 11. ZKP/08. Prihvaća ocjenu suda da namjera optuženih nije bila usmrćenje oštećenice J. P., nego je njena smrt posljedica njihova nehaja, a da je pravi cilj bio omamiti oštećenicu kako bi joj uzeli kreditnu karticu i istu koristili te sebi pribavili protupravnu imovinsku korist. Međutim, prema mišljenju državnog odvjetnika „kada Sud nije prihvatio pravnu kvalifikaciju teškog ubojstva iz koristoljublja te je predmetno djelo ocijenio kao kazneno djelo prouzročenje smrti iz nehaja, onda je morao riješiti i dio optužbe u istoj točci kojim se okrivljeni terete za razbojništvo za koje u izreci postoji kompletni činjenični opis. Time što sud nije riješio kazneno djelo razbojništva koje je, po optužnici, bilo sastavni dio kaznenog djela ubojstva iz koristoljublja počinio je ovu bitnu povredu kaznenog postupka“. Nastavno, upiranjem i na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 državni odvjetnik navodi kako je sud prvog stupnja optuženike proglasio krivima zbog kaznenog djela iz čl. 95. KZ/97, „a u samoj izreci se navode činjenice koje čine obilježja i kaznenog djela razbojništva pa je time izreka presude nerazumljiva…ujedno i ..proturječna sama sebi i razlozima presude.“ Po mišljenju državnog odvjetnika budući da je kazneno djelo razbojništva „obuhvaćeno optužbom (kao dio utuženog kaznenog djela teškog ubojstva iz koristoljublja)“ osudom i za to kazneno djelo optužba ne bi bila prekoračena.

U žalbi opt. G. L. naznačena je žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koja, osim pobijanja činjenične utemeljenosti presude i prenošenja zakonskog teksta ove povrede, nije podrobnije obrazložena.

Opt. D. P. također pobija osuđujući dio presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 navodima da „Bitna povreda postupovnih odredbi postoji jer sud niti u ovoj presudi ne odgovara na neka pitanja i na neke probleme koji su se pojavili u ovom kompliciranom postupku. Rezultat toga je i pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja što je sve na kraju dovelo i do povrede Kaznenog zakona“, da „presuda krivo interpretira rezultate dokaznog postupka“ te da nema obrazloženja o sadržaju i stupnju krivnje. Pored ove povrede opt. D. P. smatra da je odbijanjem dokaznog prijedloga obrane „da se provede nadvještačenje…povrijeđeno pravo okrivljenika na pravično suđenje koje se očituje u načelu jednakosti oružja“ što je dovelo „do direktne štete za okrivljene“ upirući time na povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženici (osim u dijelu odluke o troškovima postupka) kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. toč. 7. i 11. i st. 2. ZKP/08, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Prije svega valja istaći da su opt. G. L. i opt. D. P. podignutim optužnicama (predmeti spojeni rješenjem od 27. lipnja 2011., list 512 spisa) terećeni zbog kaznenih djela protiv

I Kž 672/2014-9

života i tijela, opt. D. P. zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 3. i 4. KZ/97 na štetu D. Z. te oboje optuženih zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 3., 4. i 5. KZ/97 na štetu J. P. Prema tome, već u trenutku podizanja optužnice državni odvjetnik je optuženicima stavljao na teret samo kazneno djelo teškog ubojstva počinjeno uz dvije (kod ošt. D. Z.) odnosno tri (kod ošt. J. P.) kvalifikatorne okolnosti. Tijekom postupka optužnica je djelomično izmijenjena na način da je u odnosu na ošt. D. Z. terećen opt. D. P. za kaznena djela iz čl. 95. KZ/97 i čl. 218. st. 1. KZ/97 (list 1125 spisa), dok je u odnosu na ošt. J. P. ostala neizmijenjena. Prema tome državni odvjetnik je, disponirajući optužbom, u odnosu na ošt. D. Z. opt. D. P. teretio za stjecaj kaznenog djela protiv života i tijela i kaznenog djela protiv imovine, dok je glede ošt. J. P. i nadalje ostala egzistentna optužba samo za kazneno djelo protiv života i tijela.

U odnosu na ošt. J. P. optuženici su terećeni da su „dana 17. kolovoza 2010. godine oko 17,00 sati…zajedno i po dogovoru, s ciljem da oduzmu život J. P. kako bi prikrili počinjenu krađu na štetu J. P. u iznosu od 11.101,82 kune ... iskorištavajući poznanstvo s J. P. i njezino povjerenje u njih, svjesni da je ista sklona opijanju i u cilju da to njezino povjerenje i sklonost opijanju iskoriste, II okrivljeni D. P. vidjevši da je u teškom pijanom stanju odvlačio pažnju grleći ju i himbeno tepajući joj M. što je I okrivljena G. L. iskoristila, te iz njezine torbe uzela kreditnu karticu …a potom unaprijed pripremljenu neutvrđenu količinu tableta lijeka „Leponex“ od 100 mg ubacila u boce pive J. P. koje pivo je ova naknadno popila, uslijed kojih tableta…je došlo do otrovanja i smrti J. P., a potom, s ciljem da na račun njene kartice sebi pribave korist, isti dan u popodnevnim satima i naredni dan nakon njezine smrti s njenom ukradenom kreditnom karticom kupovali i za sebe zadržali raznu robu… pribavivši time sebi korist za ukupno 4.693,58 kuna“ Iz tako koncipiranog opisa radnji proizlazi da državni odvjetnik u prvom dijelu naznačuje činjenice kojima opisuje kvalifikatornu okolnost iz toč. 5. čl. 91. KZ/97 (radi prikrivanja drugog kaznenog djela, ranije počinjene krađe), a nastavno postupanje na krajnje podmukao način (čl. 91. toč. 3. KZ/97) i iz koristoljublja (čl. 91. toč. 4.KZ/97), potonje uz konkretizaciju ostvarene koristi.

Prvostupanjski sud je zaključio da „namjera I i II okrivljenih u konkretnom slučaju nije bila lišenje života pok. J. P. već omamljivanje iste u cilju oduzimanja kreditnih kartica i pribavljanja sebi protupravne imovinske koristi“ te da se „radi o prouzročenju smrti iz nehaja jer je tableta „Leponexa“ ubačena u pivo pokojne ne u cilju usmrćenja, već sa nekim drugim ciljem, tj. u cilju omamljivanja, a smrt je nastupila kao neželjena i uzgredna posljedica poduzete radnje.“ Sukladno takvom utvrđenju prvostupanjski sud je optuženike osudio za blaži oblik kaznenog djela protiv života i tijela, iz čl. 95. KZ/97, uz odgovarajuću korekciju činjeničnog opisa. U razlozima presude navedeno je da, iako su se u postupanju optuženih stekla i sva bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ/97 „sud ih nije mogao proglasiti krivima i za to kazneno djelo jer se radi o potpuno drugom kaznenom djelu čiji je zaštitni objekt potpuno različit od tuženog kaznenog djela pa, iako se radi o lakšem kaznenom djelu, u suprotnom bi prekoračio optužbu i počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.“

Nema dvojbe da prema čl. 449. st. 2. ZKP/08 sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela. Međutim, to znači da sud samostalno odlučuje o pravnoj oznaci djela, ali samo u situaciji utvrđenja tzv. drugačijeg kaznenog djela, dakle bez izmjene biti kaznenog djela, a ne i kod tzv. drugog kaznenog djela kao što je kazneno djelo razbojništva koje je po općem zaštitnom objektu i po položaju u Kaznenom zakonu posve drugo kazneno djelo u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva. Kada se ima na umu koncepcija činjeničnog opisa

I Kž 672/2014-9

predmetnog kaznenog djela iz optužnice i opseg žalbenog pobijanja prvostupanjske presude po državnom odvjetniku, proizlazi da je naglasak stavljen na prikriveno, himbeno postupanje optuženih u cilju usmrćenja oštećenice uz postojanje i koristoljubivog motiva koji je realiziran pribavljenom koristi nakon njezine smrti. U okviru te kriminalne djelatnosti ostao je i prvostupanjski sud kada je optuženike proglasio krivim zbog istovrsnog kaznenog djela uz naznaku okolnosti pod kojima je djelo počinjeno što je sadržavala i optužnica pa ne stoji žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da prvostupanjski sud nije u cijelosti riješio predmet optužbe.

Sud prvog stupnja optuženike je proglasio krivim što su „17. kolovoza 2010. g. oko 17,00 sati… zajedno i po dogovoru u namjeri da J. P. omame kako bi joj uzeli kreditnu karticu za vrijeme dok su zajednički konzumirali veću količinu alkoholnih pića, iskorištavajući poznanstvo s J. P. i znajući da je ista u alkoholiziranom stanju i znajući da se lijek za psihičke bolesti „Leponex“ ne smije uzimati zajedno s alkoholom jer može dovesti do smrtnog ishoda, olako držeći da do smrtnog ishoda J. P. neće doći, II-okr. D. P. joj je odvlačio pažnju grleći ju i himbeno tepajući joj M., a I- okrivljena je to iskoristila i iz njene torbe uzela kreditnu karticu …a potom ubacila jednu tabletu „Leponexa“ u bocu piva koje je J. P. pila, uslijed zajedničkog djelovanja klozapina, aktivne tvari iz tablete i alkohola došlo je do otrovanja i smrti J. P., a potom u poslijepodnevnim satima i naredni dan nakon njene smrti s njenom kreditnom karticom kupovali i za sebe zadržali robu… pribavivši time sebi korist za ukupno 4.693,58 kuna.“

Iz ovako koncipiranog opisa djela jasno proizlazi da su optuženici postupali kao supočinitelji, da namjera nije bila usmrtiti već omamiti oštećenicu (čime je opovrgnuta postavka optužbe o namjeri, bilo izravnoj ili neizravnoj, usmrćenja oštećenice), da su bili svjesni opasnosti kako uzimanje „Leponexa“ sa alkoholom može uzrokovati smrt, ali su lakomisleno smatrali da se to neće dogoditi (svjesni nehaj), što sve čini bitna obilježja kaznenog djela zbog kojeg su proglašeni krivima.

Premda korigirani činjenični opis prelazi okvire obilježja kaznenog djela prouzročenja smrti iz nehaja, korespondira utvrđenom činjeničnom stanju kako je podrobno obrazloženo u razlozima pobijane presude, dakle odraz je utvrđenja odlučnih, ali i drugih važnih činjenica (motiv postupanja optuženih) koje su od značaja za primjenu materijalno pravnih propisa.

Nadalje, prvostupanjski sud je korektno prenio sadržaj dokazne građe, pomno je ocijenio značaj personalnih i materijalnih dokaza te provedenih vještačenja i na temelju vrednovanja dokaznog materijala dao razloge o utvrđenju odlučnih i drugih dokazno važnih činjenica. Povezujući nalaz i mišljenje vještaka o uzroku smrti oštećenice, da je opt. D. P. bio konzument lijeka „Leponex“, pozitivno ocijenjen iskaz svjedoka I. G. da je opt. G. L. ubacila tabletu „Leponexa“ u bocu piva koje je pila oštećenica, da su optuženici u inkriminirano vrijeme živjeli u izvanbračnoj zajednici i zajedno odlučili omamiti oštećenicu koja je bila u vidno alkoholiziranom stanju da bi uzeli i koristili njenu kreditnu karticu što su činili isti i slijedeći dan, dakle da namjera optuženih nije bila usmrćenje oštećenice već je smrt nastupila kao neželjena i uzgredna posljedica poduzete radnje (str. 25-27 presude) to je sud prvog stupnja dao dostane i jasne razloge o utvrđenju svih segmenata kaznene odgovornosti optuženih, te za odluku o ostalim dijelovima presude, izuzev odluke o troškovima postupka.

I Kž 672/2014-9

U odnosu na povredu prava na pravično suđenje valja reći da je u čl. 418. st. 1. ZKP/08 određeno kako dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Istovremeno to ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08 pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Pored toga pravo na pravično suđenje podrazumijeva tijek postupka u kojem je svakoj stranci bilo omogućeno zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, dakle na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Stoga, premda je u pravu opt. D. P. da je njegov dokazni prijedlog za novo vještačenje odbijen, ova okolnost sama za sebe, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje. Naime, osim što je sud u ponovljenom suđenju prihvatio prijedloge stranaka za ponovnim izvođenjem dokaza uključujući ispitivanje vještaka, dokazni postupak je dopunio ispitavši svjedoke E. K. po prijedlogu opt. D. P. i I. V. po prijedlogu opt. G. L., dok je na zapisniku o raspravi (list 1114 spisa) i u razlozima presude obrazložio odbijanje drugih dokaznih prijedloga obrane (str. 5 presude). Prema tome, kako su oboje optuženih tijekom postupka imali mogućnost predlagati dokaze i poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, a iz prvostupanjske presude je razvidno koji su dokazi izvedeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti optuženih, prigovor na račun odbijanja dokaznih prijedloga obrane ne dovodi u sumnju pravičnost postupanja.

Međutim, s pravom se na presudu u dijelu odluke o troškovima postupka žale opt. G. L. i opt. D. P. uz zamjerku o nejasnoći ove odluke upirući time na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Premda je odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja osnovano utemeljio na odredbi čl. 148. st. 1. ZKP/08, zanemario je pravilno i razumljivo primijeniti st. 3. spomenute norme kako bi odluka o troškovima postupka mogla biti bez nedoumica i djelotvorno izvršiva. Pri određivanju visine troškova koje su optuženici dužni podmiriti ostalo je nejasno koliki dio troškova će podmiriti svaki od njih, radi li se o solidarnoj obvezi naknade svih troškova postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 7. ZKP/08, dakle uključujući i troškove oba branitelja po službenoj dužnosti ili je svaki od optuženika obvezan naknaditi troškove svog branitelja postavljenog po službenoj dužnosti. Zbog nerazumljivosti ovog dijela izreke presude, prihvaćanjem žalbi oboje optuženih, u tom dijelu trebalo je ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žaleći se zbog pogrešno o nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja oboje optuženika prigovaraju utvrđenju uzroka smrti oštećenice i s tim u svezi neprovođenju predloženog nadvještačenja te vrednovanju personalnih dokaza, poglavito zamjerkama o prihvaćanju iskaza I. G.

Žalbenim navodima opt. G. L. i opt. D. P. nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze i njihovom temeljitom ocjenom opravdano zaključio da su optuženici počinili predmetno kazneno djelo. Razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza i prihvaćanje iskaza I. G. te odbijanje prijedloga obrane za provođenje novog vještačenja, logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

I Kž 672/2014-9

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je uzrok smrti oštećenice međusobno djelovanje alkohola i klozapina - „Leponexa“ kako proizlazi iz suglasnih, stručno argumentiranih nalaza i mišljenja sudsko medicinskog i toksikološkog vještačenja. Nastojeći osporiti ovaj zaključak netočno se u žalbi opt. D. P. tvrdi kako je sud prvog stupnja propustio u presudi prenijeti dio nalaza i mišljenja vještaka toksikologa da je „koncentracija (apsolutnog alkohola u krvi oštećenice) mogla biti i veća od 4,10 promila alkohola u krvi.“ Već je prethodno navedeno da je sud prvog stupnja korektno prenio bitan sadržaj dokaznog materijala koji je izveden na raspravi pa je tako na str. 20, prvi odlomak pobijane presude reproduciran i dio navoda toksikološkog vještaka da je kod pokojne oštećenice u mokraći utvrđeno 4,10 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, da je mokraća materijal koji nije podložan tako brzoj razgradnji kao krv jer je zaštićena mokraćnim mjehurom, što znači da je u jednom trenutku zaživotno koncentracija u krvi mogla iznositi također 4,10 g/kg apsolutnog alkohola, što je za većinu prosječnih ljudi letalna doza.

Prema tome, nema sumnje da je sud prvog stupnja cijenio i ovaj dio nalaza i mišljenja vještaka pri utvrđenju osporene odlučne činjenice uzroka smrti oštećenice, odnosno da je vještak toksikolog temeljito razmotrio predmet vještačenja i zaključio da je smrt posljedica međusobnog djelovanja alkohola i klozapina (aktivna tvar „Leponex“ tablete). Nalaz i mišljenje vještaka toksikologa suglasno je nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka dr. med. I. N. Bez osnova je i žalbeni prigovor da sudsko medicinski vještak dr. med. I.

N. „opet (u ponovljenom suđenju) ne daje odgovore na ključna pitanja“ jer je u dopuni nalaza i mišljenja na raspravi podrobno odgovorila na sve upite obrane i ostala kod zaključka da je smrt oštećenice posljedica zajedničkog djelovanja alkohola i klozapina koji međusobno stvaraju pojačani učinak. Nadalje, žalbeno inzistiranje opt. D. P. da je prema nalazu i mišljenju vještaka toksikologa „koncentracija alkohola u krvi u jednom trenutku bila 4,10 promila, dakle smrtonosna doza, a mogla je biti i veća“, odnosno navod žalbe opt.

G. L. da je „sama količina alkohola mogla … biti uzrok smrti žrtve“ tek je selektivno isticanje dijela nalaza i mišljenja vještaka toksikologa koji se izjasnio o letalnoj koncentraciji apsolutnog alkohola za većinu prosječnih ljudi i da alkohol individualno djeluje na svaku osobu ponaosob. Stoga, imajući na umu iscrpne i podrobne argumente oba vještaka žalbenim navodima nije dovedena u sumnju ispravnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je oštećenica umrla od posljedica intoksikacije alkoholom i lijekom „Leponexom“.

Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio i personalne dokaze, vodeći računa da veći dio svjedoka nema neposrednih saznanja o predmetnom događaju te da je u bitnome svjedočenje I. G. dosljedno. Svjedok I. G. u prvom iskazu tvrdi da je vidio kako opt. G. L. ubacuje oštećenoj u bocu piva tabletu „Leponexa“ da bi potom reterirao navodeći da je vidio pokret ruke opt. G. L. prema boci piva nakon čega se pivo jako zapjenilo. Povezujući ovakav opis svjedoka o izazvanoj kemijskoj reakciji, što je pokusom potvrdio vještak toksikolog, s pravom sud prvog stupnja ocjenjuje iskaz kvalitetnim i uvjerljivim. Premda je I. G. u bliskoj vezi sa Z. B., u čijem stanu i uz njenu prisutnost se odvija zajedničko druženje uz konzumiranje piva, žalbeno smjeranje na osobnu zainteresiranost svjedoka I. G. kako bi od kaznenog progona zaštitio upravo Z. B. upiranjem i na iskaze ostalih svjedoka nije prihvatljivo ni ovom sudu pa ni upiranje kako pronađeni tragovi klozapina na četiri prazne boce piva „Pan“ izuzete iz stana Z. B. tjedan dana nakon događaja ukazuje da se „u stanu Z. B. stalno vrši kriminalna aktivnost vezana uz upotrebu leponexa… i to ne od strane okrivljenih“.

I Kž 672/2014-9

Naime, isti je zaključak i suda prvog stupnja, da je navedeno „društvo“ koristilo lijek „Leponex“ u svrhu ubacivanja u piće jedni drugima. Istovremeno time nije otklonjena odgovornost opt. G. L. i opt. D. P. za predmetno kazneno djelo počinjeno na štetu J. P.

Kada se ima na umu da je opt. D. P. bio konzument lijeka „Leponex“, da je opt. D. P. u inkriminirano vrijeme živio u zajednici sa opt. G. L., da su po pozivu oštećenice, posebno naklonjene opt. D. P., zajedno došli u stan Z. B. gdje se oštećenica nalazila u vidno alkoholiziranom stanju, uz znakovitu obranu optuženih da je sjedeći na podu prevrnula bocu piva koju je potom opt. G. L. podigla i stavila u stojeći položaj, dakle da ni prema obranama nije sporna manipulacija bocom oštećenice po opt. G. L., poglavito da su po odlasku iz stana Z. B. isti dan i dan poslije optuženici koristili kreditnu karticu oštećenice, i po ocjeni ovog suda sve upućuje na nedvojben zaključak o zajedničkom djelovanju opt. G. L. i opt. D. P. na način utvrđen pobijanom presudom. Ovo tim više što se kritičnog dana prije dolaska optuženika u stan Z. B. oštećenica istoj potužila da joj je opt. D. P. napravio veliki račun na kartici i da ga je zbog toga prijavila na policiju, što odgovara i stanju spisa te potkrepljuje zaključak suda prvog stupnja o motivu postupanja optuženih.

Slijedom navedenog, ispravno je prvostupanjski sud našao dokazanom kriminalnu djelatnost oboje optuženika opisanu u izreci pobijane presude. Nema dvojbe da je postupanje oboje optuženika bilo zajednički motivirano i realizirano pa su osnovano osuđeni kao supočinitelji u kaznenom djelu počinjenom sa svjesnim nehajem.

Naime, pored argumentacije suda prvog stupnja, kako u odnosu na oblik ponašanja optuženih kritične zgode i njihovog funkcioniranja u društvu u kojem su se kretali valja istaći da su opt. G. L. i opt. D. P. u vrijeme događaja živjeli u izvanbračnoj zajednici oko godinu dana, opt. D. P. je sam u obrani naveo da je koristio lijek „Leponex“ i da mu je poznato da je to lijek koji u kombinaciji sa alkoholom ima teške posljedice, da uspavljuje, omamljuje i dovodi do parcijalne amnezije. Ovo je nesumnjivo bilo poznato i opt. G. L. budući iz njene obrane proizlazi da je pitala opt. D. P. „kakav je to lijek i izričito rekla da ako se radi o nekoj drogi“ da će ga napustiti. Evidentno je stoga da su optuženici znali da se radi o lijeku koji se ne smije konzumirati sa alkoholom jer posljedice mogu biti izuzetno teške pa i pogubne, o kojoj krajnjoj posljedici nisu dovoljno promišljeno vodili računa, olako držeći da neće nastupiti smrt oštećenice. Konačno, ubacivanje lijeka, koji nije bezazlen već je, naprotiv, opasan kada se konzumira s alkoholom, u pivo osobi koja je već vidno alkoholizirana, čija tjelesna konstrukcija značajno odudara od prosječne odrasle osobe (visina pok. oštećenice 130 cm, težina oko 50 kg), zdravo razumski govori da se radi o visoko rizičnoj radnji koja može kod konzumenta izazvati i fatalne posljedice. Stoga, imajući na umu sve okolnosti događaja, osobnost i životno iskustvo oboje optuženika, kojima spomenuti lijek nije bio nepoznanica, s pravom je sud prvog stupnja zaključio da je djelo ostvareno sa oblikom krivnje koji odgovara svjesnom nehaju.

Slijedom navedenog nisu osnovane žalbe opt. G. L. i opt. D. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u svezi povrede kaznenog zakona.

Nadalje, ispitivanjem pobijane presude prema odredbi čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno da je na štetu optuženih ostvarena povreda kaznenog zakona budući da kazneno djelo iz čl. 95. KZ/97 ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 113. KZ/11 sa jednako propisanom kaznom.

I Kž 672/2014-9

Žalba opt. G. L. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (čl. 478. ZKP/08), a kaznom nije zadovoljan ni opt. D. P. prigovorom da je osuđen na maksimalnu moguću kaznu zatvora i u duljem trajanju od opt. G. L. koja je „neposredni počinitelj“.

Prvostupanjski je sud kod odmjeravanja kazne kod oboje optuženika olakotnim cijenio smanjenu ubrojivost, obiteljski odnosno roditeljski status, opt. G. L. i neosuđivanost, a opt. D. P. sudjelovanje u Domovinskom ratu. Otegotnim je vrednovana nekritičnost prema društveno neprihvatljivom ponašanju, iskorištavanje alkoholiziranosti oštećenice odnosno kod opt. D. P. ignoriranje njegovog odnosa sa pok. oštećenicom te višestruka osuđivanost. Uzimajući u obzir tako utvrđene okolnosti i pored žalbenog upiranja opt. D. P. na narušeno zdravlje, da je odlikovan i ima status HRV, po ocjeni ovog suda kazne zatvora odmjerene u pobijanoj presudi primjerene su osobnosti i stupnju krivnje optuženika te svim utvrđenim okolnostima počinjenja djela koje su ostvarili kao supočinitelji. Pri tome je za individualizaciju kazne kod opt. D. P. osobit značaj imala činjenica višekratnog kriminalnog povrata budući da je prema izvodu iz KE opt. D. P. od 1993. do učina predmetnog kaznenog djela kontinuirano u sukobu sa zakonom, osuđivan preko dvadeset puta zbog imovinskih i drugih kaznenih djela. Stoga će osuda na kazne zatvora u trajanju četiri godine opt. G. L. i pet godina opt. D. P., uz uračunavanje vremena oduzimanja slobode u svezi s kaznenim djelom, ostvariti zakonom propisanu svrhu kažnjavanja.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja optuženicima izrekao sigurnosne mjere, opt. D. P. oduzimanje predmeta (ispitano po čl. 478. ZKP/08), a opt. G. L., rukovodeći se nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra, obvezno liječenje od ovisnosti iz čl. 69. KZ/11 (u kojem dijelu je primjena novog KZ/11 u odnosu na vrijeme trajanja ove mjere za optuženicu povoljnija). Stoga ni u tom dijelu nije osnovana žalba opt. G. L.

Konačno, kada se ima na umu da mjera oduzimanja imovinske koristi služi ostvarenju pravednosti kako počinitelj kaznenog djela ne bi zadržao pribavljenu dobit, pravilna je i zakonita odluka o oduzimanju imovinske koristi. Naime, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, odraženom i činjeničnim opisom svih okolnosti pod kojima je djelo ostvareno, proizlazi da su kriminalnom djelatnošću oboje optuženih pribavili imovinsku korist koju sukladno čl. 82. KZ/97 treba oduzeti kako je ispravno učinio prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, na temelju čl. 483. st. 1. i čl. 484. st. 2. ZKP/08 (toč. I.) te čl. 482. ZKP/08 (toč. II.) odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 13. travnja 2017.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.

I Kž 672/2014-9

Na temelju čl. 164. st. 5. ZKP/08 u pisanoj odluci prilažem

IZDVOJENO MIŠLJENJE

Smatram da prvostupanjsku presudu treba ukinuti u cijelosti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odlučivanje iz razloga što je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl 468 st. 1 toč. 7 i 11 ZKP/08. Činjenični opis presude za koje su opt. G. L. i opt. D. P. proglašeni krivima ne odgovara pravnom opisu i oznaci kaznenog djela iz čl. 95. KZ/97 jer iz činjeničnog opisa proizlazi da se radi o jednom kaznenom djelu teškog ubojstva iz čl. 91 toč. 4 KZ/97 počinjenog s neizravnom namjerom ili iz nehaja ili o dva kaznena djela i to iz čl. 95. KZ/97 i čl. 218. st. 2. KZ/97 na što upire žalba državnog odvjetnika, zbog čega na taj način sud prvog stupnja nije riješio predmet optužbe čime je ostvarena bitna povreda iz čl. 468 st. 1 toč. 7 ZKP/08. Naime, u činjeničnom opis djela se navodi da su optuženici zajedno i po dogovoru u namjeri da žrtvu omame kako bi joj uzeli kreditnu karticu, znajući da kombinacija lijeka za psihičke bolesti i alkohol može dovesti do smrtnog ishoda, uzeli njenu kreditnu karticu i nakon njene smrti tom kreditnom karticom kupovali i pribavili si na taj način imovinsku korist koja je precizno navedena u činjeničnom opisu djela. Prema tome, navedeni prethodni dogovor nikako se ne može dovesti u vezu samo sa nehajnim prouzrokovanjem smrti već je on izravno vezan za pribavljanje imovinske koristi, što prvostupanjskom presudom nije riješeno. Tu je izreka presuda sama po sebi nerazumljiva, a činjenični opis u proturječju sa pravnim opisom djela i u potpunom proturječju s odlukom o oduzimanju imovinske koristi utemeljenom na čl. 82 st. 1 KZ/97. Naime, po ovoj odredbi oduzima se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, a za optuženici za to kazneno djelo nisu osuđeni već samo isključivo za kazneno djelo iz čl. 95 KZ/97. Također, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer obrazloženje presude ne sadrži uopće razloge zbog kojih prvostupanjski sud smatra dokazanim da su optuženici zajednički postupali i po dogovoru, iako su proglašeni krivim za supočiniteljstvo, a niti sadrži obrazloženje odluke o oduzimanju imovinske koristi, pa niti odluke o troškovima kaznenog postupka.

Zagreb, 13. travnja 2017.

Sutkinja:

Lidija Grubić Radaković, v.r.